Poštovani biskupe, što je povod ili pak cilj Vaše nedavno objavljene knjige “Skidanje maski”? Je li namjera skrenuti pažnju na BiH u povodu 20. obljetnice Daytona, na taj nedovršeni projekt ili ste pak javnosti htjeli kazati što ste sve poduzimali ali niste mogli više postići jer među svjetskim moćnicima nije bilo sluha za Vaše inicijative?

-Dugogodišnjeg iskusnog i priznatog njemačkog novinara Winfrieda Gbureka upoznao sam prije kojih desetak godina – uz pomoć Njemačko-hrvatskog društva iz Hannovera koje nam pomaže u karitativnim i drugim projektima još iz prvih poratnih mjeseci. U njemačkim pisanim i elektroničkim medijima on je objavljivao brojne priloge o situaciji naših žitelja, katolika i nekatolika, o dramatičnoj pustoši i neredu što je iza sebe ostavio nedavni besmisleni rat.
Iz višekratnih razgovora sa mnom – svojom profesionalnom znatiželjom i lucidnošću – zaključio je da bi bilo potrebno njemačku i zapadnoeuropsku javnost upoznati s „pravom prirodom“ zadnjeg rata na europskom kontinentu u prošlom stoljeću, tj. rata na ovim našim prostorima. Zamolio me da može sa mnom napraviti jedan dulji intervju i objaviti ga u obliku prikladne brošure.

Koncepciju intervjua, odnosno knjige dao je on, jer je – kako je sâm tvrdio – želio iz mnoštva podataka i tumačenja koja je na svoja pitanja dobio od mene izabrati ono što je smatrao važnim za čitalačku publiku – prvenstveno njemačkog govornog područja.
Njegova je namjera bila da u povodu 20. obljetnice potpisivanja Daytonskog sporazuma podari europskoj publici jednu „neuobičajenu“ publikaciju, kao svojevrsno ogledalo u kojem će se – bez maske – moći vidjeti pravo lice europske i izvaneuropske utjecajne politike, koja se bezdušno poigravala malim narodima i zaostalom, pa i prezrenom regijom jugoistočne Europe.

Pokazivanje sile

Čitajući Vašu knjigu, svakih pet do deset stranica teksta šokirala bih se, iako se smatram dobrim poznavateljem prilika u Vašoj zemlji kao i međunarodnih silnica koje se kroz nju reflektiraju. Neke izjave i stavovi svjetskih moćnika, koje su Vama izrečene, izazivaju konsterniranost. Tko Vam je rekao: “Gospodine biskupe, zapamtite, ja sam vaš bog. Ja sam naredio da kod vas bude rata, i bio je rat. A sada sam naredio mir, i zato mora biti mir”? Biskupe, ja Vas molim da čitateljima “Slobodne” odnosno cijelom svijetu otkrijete tko je taj čovjek koji se smatra bogom?

– Bio je to jedan od važnih ljudi u Ministarstvu vanjskih poslova SAD-a u Washingtonu, s kojim sam nakon rata razgovarao. On je poznat i našoj javnosti. Ja ne mislim da je on bio „ključni igrač“ u našoj drami, nego moguće jedan od onih koji su bili pitani za mišljenje. Ali, on je želio preda mnom pokazati svoju silu, aroganciju i prezir prema ovdašnjim malim narodima. Dakako da sam mu morao odgovoriti – također i u ime svih vas – da on nije moj Bog, jer ja znam u kojega Boga vjerujem, a i njega sam upozorio da će jednom doći pred toga Boga polagati račun kako se ponašao prema ljudima.

Također sam mu rekao da, „nažalost, o ratu ne možemo razgovarati jer se već dogodio i neka mu se Bog smiluje zbog prouzročenih tolikih patnja nedužnim ljudima; ali o miru, koji je on naredio „moramo razgovarati, jer ima mira i u groblju, ali mi nismo još u grobovima, ima mira i među robovima, ali mi ne želimo biti robovi, jer nas je Sin Božji oslobodio“. On je bahato odmahnuo rukom nadodavši: „Meni je svejedno, ima sada da šutite!“ – Tugo moja! Kakav komentar dati takvom duboko nehumanom ponašanju!

Tvrdite i da se rat u ex-Jugoslaviji dogodio da bi se pokazalo tko je gazda u svijetu, da je Milošević bio marioneta svjetskih moćnika, a da „drugo poluvrijeme„ ne znači nadogradnju Daytonskog sporazuma nego osamostaljenje Kosova.

– U većem broju razgovora – od mnogo stotina koje sam vodio s raznim sugovornicima – od vodećih političara i diplomata do vojnih i drugih stratega – mogao sam čuti potvrdu o vođenju „zastupničkog rata“ današnjih vojnih sila – na ovom našem dijelu – bivše države. Pojašnjavali su mi da je ovo bila njihova „varijanta B“, jer su od „varijante A“, koja je predviđala vođenje vojnih operacija na području „jugozapada bivšeg Sovjetskog Saveza“ (područje oko Crnog i Kaspijskog mora), morali odustati „zbog blizine većeg broja tamošnjih muslimanskih državica i relativne blizine Irana i Pakistana“.

„Nakon pada Berlinskog zida i dokidanja Varšavskog pakta“, govorili su mi, „prisiljeni smo bili promijeniti dosadašnje naše pozicije; zato smo trebali pojačati svoju nazočnost na području jugoistočne Europe. Nama je žao tolikih ubijenih i razbijenih na Vašem području, ali ovaj rat ograničenih i kontroliranih razmjera mi smo morali imati“ – tako mi je govorio – ne samo jedan od onih koji su sigurno dobro znali što govore.

Čuvanje Jugoslavije

Šokantan je i sadržaj Vaših razgovora u Elizejskoj palači. Zar je moguće da se oni još bave rezultatima Prvog svjetskog rata, tko je bio pobjednik a tko gubitnik. Je li Vam Francois Mitterrand rekao da su htjeli sačuvati Jugoslaviju ili pak neki njegov nasljednik?

– Nisam se susreo s predsjednikom Mitterrandom, koji je bio predsjednik do 1995. godine, pomagao Miloševiću i zagovarao veliku Srbiju, nego mi je nakon rata pričao tadašnji (u međuvremenu preminuli) pariški kardinal Lustiger kako mu je „Mitterrand, u tri razgovora, svaki put žestoko prigovorio da je Katolička crkva, Sveta Stolica i papa osobno – glavni krivac što je Francuska izgubila Prvi svjetski rat“.

Poznato je javnosti da je tadašnji papa Ivan Pavao II. odnosno Vatikan priznao Hrvatsku i Sloveniju, a onda i Bosnu i Hercegovinu, i time se raspala Jugoslavija, koja je inače, bila „pobjednički znak“ Alijanse protiv Germana na kraju Prvog svjetskog rata. Meni su direktor za Europu u Ministarstvu vanjskih poslova Francuske – prijepodne, a sekretar predsjednika Chiraca poslijepodne istog dana ponovili doslovce istu rečenicu: „Naše dijete (tj. Jugoslavija) je ubijeno, a vi očekujete od nas da mi plješćemo! Shvatite da nam ne može biti svejedno što smo sada prisiljeni potpisati svoj poraz u Prvom svjetskom ratu“. (!!!) Još su nadodali kako je „Hrvatska bila nož u rukama onih koji su ubili njihovo dijete“ i da „zato nećemo Hrvatskoj to lako oprostiti.“ (!!!)

Čini mi se da ste kao neslužbeni ministar vanjskih poslova BiH u proteklih 20 godina naišli na razumijevanje samo kod njemačkog kancelara Helmuta Kohla. U knjizi pišete kako ste Kohla pitali zašto su dopustili nagradu zločina pristajući na Daytonski sporazum te zašto su dopustili da zločinci ostanu na vlasti, ali niste napisali i što Vam je odgovorio. Zašto su pristali na takav Daytonski sporazum koji je nagradio genocid i etničko čišćenje?

– Ima toga mnogo za reći… Kancelar Kohl mi je, između ostalog, rekao kako Nijemcima njihovi zapadni susjedi „nisu oprostili što su se oni ujedinili, a kamoli što su priznali Hrvatsku“, te su se zato, morali prema njima i njihovom inzistiranju ponašati „veoma oprezno i suzdržano“. Također je pojasnio, kako kane, nakon Daytona br. 1 održati i Dayton br. 2, pa čak i Dayton br. 3! To mi je govorio koncem svibnja 1996. godine! – A još prije toga su mi francuski veleposlanik u Bosni i Hercegovini i vojni ataše tvrdili da je Dayton „samo običan papir“, da je on „američko dijete“ i da „nikada neće njihova vlada pristati da Amerikanci budu gazde u Europi“.

Sve sama arogancija i cinizam, a oni – uz ignoranciju i naivnost – vladaju svijetom, kako mi rekoše mnogi moji utjecajni međunarodni sugovornici. A mi se ovdje pitamo: gdje je znanje, gdje poštenje, čestitost, humanost, dosljednost, vjerodostojnost, zajedničko djelovanje u korist općeg dobra, obrana i promicanje dostojanstva svakog čovjeka i svakog naroda, svake vjerske zajednice itd.? – Ako nas se pri takvom propitivanju možda čak i ismijava, ne bismo smjeli posumnjati u svoj ispravni stav!

Tako je naređeno

U knjizi iznosite i što su Vam govorili visoki dužnosnici vojske bosanskih Srba. Zašto morate nestati iz Banje Luke i zašto vam ruše crkve. Čini se da ste im plan zakomplicirali pozivajući katolike da ne uzimaju oružje u ruke.

– Da, i komandant Prvog krajiškog korpusa general Talić i logističar-general u Štabu generala Mladića su mi tvrdili kako sam zapravo ja jedini pravi pobjednik u ratu, jer sam svojim upornim ponavljanjem „ne oružju“ „uspio sačuvati mnoge živote svojih sunarodnjaka (tj. Hrvata) ali i jednaki broj srpskih glava“.

Izričito su rekli kako znaju da mi, domaći Hrvati, nismo ništa krivi, ali ipak moramo napustiti svoj rodni kraj, jer je njima „tako naređeno“, tj. da nas maknu odavde i do kraja provedu isplaniranu vojnu akciju „Spaljena zemlja“. Još su dodali da to ne mogu više učiniti progonom, nego na „kapilarni način“, tj. rušeći naše crkve koje su, kako rekoše, „srce vašeg zajedništva“, i bacajući svake noći bombe pred kuću ili u kuću ovdašnjih Hrvata, upadajući u njihove kuće, i maltretirajući ih na razne načine i tako stalno sijući strah i prijetnje da ljudi ili polude ili pošto-poto pobjegnu iz svoje kuće, iz svog sela, župe, rodnog mjesta.

Koliko je crkava minirano, mislim na područja gdje nije bilo rata?

– Potpuno nam je uništeno 39 crkava, 9 kapela, 6 župnih kuća i 2 samostana. Teško su oštećene 22 crkve, 10 kapela, 19 župnih kuća i 1 samostan. Lakše su oštećene 22 crkve, 22 kapele, 15 župnih (i drugih crkvenih) zdanja te 4 samostana.
Teže je oštećeno 13 grobalja, a 20 ih je pretrpjelo manja devastiranja.

A sada Vam Britanac predstavnik OSCE-a u Banjoj Luci ne dopušta da gradite crkvu u Drvaru jer navodno tamo nikada nije postojala.

– I to je jedan „od gorkih bombona“ ignorancije, a još više arogancije u ponašanju moćnika ovog svijeta prema nama. Istog dana, prijepodne došao mi je taj Britanac, koji je inače u svojstvu šefa Kancelarije OSCE-a mnogo toga direktno i indirektno poduzeo – i to kroz dugih sedam godina – da se prognanim Hrvatima banjolučkog kraja – kao katolicima onemogući održivi povratak u njihov rodni kraj.
A poslijepodne je došao prvi zamjenik američkog veleposlanika iz Sarajeva s istom arogantnom zabranom. Obojica, stranci i nekatolici, tvrdili su da bolje poznaju situaciju u mojoj biskupiji nego ja, domaći katolički biskup!
Kad sam im predočio spomen-knjigu o toj župi, izdanu u prigodi 100. obljetnice župe, i pokazao fotografije župne crkve i župne kuće i župnika koji je ubijen kao i mnogi njegovi vjernici, ni jedan od njih se nije ispričao nego su ostali pri svome!
Na moje pitanje, brane li jednako tako i pravoslavnim kršćanima i islamskim vjernicima da grade sebi bogomolje, gdje prije ovog rata nije bilo ni pravoslavaca ni muslimana, nisam dobio odgovora! I ovdje se potvrdilo pravilo starih Rimljana: „Što dolikuje Jupiteru, glavnome božanstvu, ne dolikuje volu, kojeg se žrtvuje tome božanstvu“.(!) „O tempora, o mores!“

Porazan rezultat

S obzirom na činjenicu da su se brojni banjolučki katolici ali i Bošnjaci pod prijetnjom noža morali „dobrovoljno“, pismeno, odreći svoje imovine, kako je taj problem u međuvremenu riješen? Jesu li im vraćene njihove kuće?

– Nisu mi poznate konkretne brojke kad je u pitanju vraćanje nasilno oduzete imovine. Ali mi je poznato mnogo slučajeva naših vjernika, koji su godinama uzalud poduzimali sve da opet dođu u posjed svoje imovine.
Mnoge od njih su ovdašnji advokati financijski teško oštetili, a nisu im pomogli da dođu do svoje imovine. Znam za nemali broj ljudi kojima je srce puklo ili su doživjeli moždani udar zbog čemera i trajne opstrukcije od strane ovdašnjih siledžija, koje se od strane vlasti i sudstva podržavalo. Rezultat ponašanja tih siledžija i njihovih branitelja je više nego porazan za održivi povratak brojnih ovdašnjih katolika.

Za njih se, nažalost, osim crkvenih ljudi nitko drugi nije zauzimao. Naprotiv, poratni je banjolučki gradonačelnik javno – i pred stranim delegacijama – tvrdio, da dok je on gradonačelnik „neće biti uopće diskusije o povratku prognanih Banjolučana, a kamoli da im se pruži bilo kakva pomoć – politička, pravna ili ekonomska“, na što su oni u duhu Daytonskog sporazuma imali pravo. – Sve su to znali službeni predstavnici međunarodne zajednice, osobito predstavnici zemalja potpisnica Daytonskog sporazuma, uključujući i predstavnike Hrvatske! Danas na ovom području ima manje Hrvata nego što nas je bilo na kraju rata! Zar to nije strašan zločin i pred Bogom i Crkvom i pred poviješću naroda?!

Puno puta u protekla dva desetljeća ste mi rekli: „Najviše me boli izdaja mojih“. Je li Vas izdala i Hrvatska?

– Nije Hrvatska, ali jesu mnogi hrvatski političari, pa i nemali broj drugih dužnosnika, osobito među intelektualcima. Ako za europske dužnosnike vrijedi u slučaju Bosne i Hercegovine kao domovine i najstarijeg ovdašnjeg naroda – hrvatskog – da su pali na ispitu svoje humane vjerodostojnosti, onda se to, nažalost, može i mora reći – još u većoj mjeri – za hrvatske. Ako je najutjecajnijim Europljanima stalo da u Bosni i Hercegovini drže „dirigiranu destabilizirajuću zonu“ i „kontrolirani kaos“ – to nikako ne bi smjelo biti u interesu službene politike nama susjedne Hrvatske. Bez Hrvata u Bosni susjedna Hrvatska ne osigurava sebi trajnu sigurnost, to je jasno i političkom laiku.

Za jednog mog boravka u Banjoj Luci 1996. godine jedna sredovječna gospođa čekajući u redu za pomoć ispred Caritasa mi je rekla: „Naš biskup nije normalan! On nam stalno ponavlja, na svakoj misi, molite se za svoje neprijatelje. Kako ću se moliti za neprijatelje kada su mi sve oduzeli?” Kazala mi je to frustrirana gospođa. Neki katolici nisu bili u stanju razumjeti Vas, odnosno tu najtežu Isusovu zapovijed, pa su Vam zamjerali što od njih tražite da se mole i ljube svoje neprijatelje.

– Isus Krist sa svojom naukom trebao bi biti istinski neupitni učitelj za svaku kršćanku i kršćanina. Dužnost je Crkve – i biskupa i svećenika i vjernika laika – da u „zgodno i nezgodno vrijeme“ neokrnjeno tumače i žive Isusov nauk.
Točno je da sam bezbroj puta poticao svoje vjernike da se ne drže samo Starog nego poglavito Novog zavjeta, „da ćemo zlo i nepravdu radije podnositi nego drugima činiti“, te da mole od Boga snagu da im to i uspije.
Zahvalan sam Bogu što znam da je to mnogima doista i uspjelo. A zacijelo je bilo i ima i onih koji se ne trude da im Bog doista pomogne biti vjerodostojni Isusovi učenici i moliti – kao i On – za svoje neprijatelje i činiti dobro onima koji ih mrze i progone.

Pomirenje sa sobom

Često pozivate na pomirenje i oprost, pa i tu ne nailazite uvijek na razumijevanje.

– Mi kršćani tvrdimo kako vjerujemo u Boga koji je nas – u svome utjelovljenom Sinu – pomirio sa sobom. On nam se još u Starom, a pogotovo u Novom zavjetu predstavlja kao Bog Oprosnik, te nas zadužuje da i mi opraštamo jedni drugima. Znao sam čuti primjedbe pojedinih vjernika: „Biskupe, ubi nas evanđelje!“ A evanđelje oslobađa čovjeka od sotonskih, uništavajućih spona. I u ovakvim slučajevima „padaju maske“, tj. pokazujemo se koliko nas je evanđelje uistinu proželo, a koliko samo dodirnulo površinu našeg bića. U ovom kontekstu jedna mi je zgoda ostala osobito draga.

Za vrijeme rata sam bio kod tadašnjeg pape Ivana Pavla II. On mi je rekao kako prati i zna našu situaciju i naše ponašanje. Nadodao je da kao Poljak dobro zna kako je teško opraštati. Pojasnio je da ono što su poljski biskupi i katolici tek nakon 20 godina počeli činiti s procesom praštanja svojim neprijateljima – mi u Banjolučkoj biskupiji to činimo dok još rat traje. „Činite jako dobru stvar ne samo za Vas nego i za cijelu Crkvu. Ja Vas blagoslivljam! Nastavite tako i dalje“ – rekao mi je papa.

Najvažniji dio Vaše knjige, za mene osobno nalazi se na 36. stranici, pod nazivom ključni događaj. Govorite o svojevrsnom “zvjezdanom trenutku” Vašeg života. Glas s neba od Vas traži da svoj život stavite na raspolaganje i na koncu Vas potpuno oslobađa straha zauvijek. Možete li to opisati i ispričati našim čitateljima? Je li se to dogodilo prije nego što su Vas srpske vlasti osudile na kućni pritvor i oduzele Vam sva komunikacijska sredstva s vanjskim svijetom?

– Mogu tek površno i blijedo. Bilo je to u ljeto 1992. godine. Išao sam – dakako s potrebnim dozvolama civilne i vojne vlasti – na krizmu u jednu udaljeniju župu. U brdima, na cesti kroz šumu, zaustavila me je oveća grupa uniformiranih osoba, istjerala iz auta, oduzela i otjerala auto, počela fizički tući i zapovjedila da stanem da me strijeljaju. Tada mi je neki „čudnovati“ glas progovorio: „Ako će tvoja smrt danas spasiti makar jedan nedužan život, budi spreman da te ubiju. Tvoj život nije ništa vrjedniji od života bilo kojeg drugog nedužnog čovjeka, kojega se danas likvidira.“

Mene je obuzela neka čudnovata, do tada nepoznata mirnoća, ja sam počeo moliti Boga za te jadne ljude, koje sam doživio kao sluge Sotone i redom sam im pružio ruku da se s njima pozdravim prije nego me strijeljaju. Još sam im rekao da ne čine djelo koje se ne sviđa Bogu, nego njime na sebe navlače zlo i prokletstvo, jer će se „možda naći negdje metak i za njihovu glavu“. Oni su ostali zbunjeni i odustali su od svoje nakane. A ja sam cijelo vrijeme rata osjećao neuobičajenu snagu koja me je naprosto nosila i u sama „osinja gnijezda“.

Nerijetko sam morao slušati primjedbe vojnih i policijskih osoba te političara: „Mi Vas ne možemo razumjeti. Što sve s Vama ne radimo a Vi ništa! Mi Vama činimo zlo, a Vi nama uzvraćate dobrim. Kako to?“ To je doista bila Božja izrazita pomoć, zaštita i utjeha, a došla je zasigurno kao rezultat mnogih molitava – znanih i neznanih molitelja, o čemu sam poslije rata, sve do ovih dana dobivao potresna svjedočanstva.

Pisali ste pisma Papi, ali i brojnim međunarodnim dužnosnicima o tom što se događa u Vašoj biskupiji ali i BiH. Zašto ta pisma niste objavili kao dokumentarni prilog u ovoj knjizi? Hoćete li ih eventualno objaviti u nekoj idućoj?

– Kako sam već rekao, koncepciju knjige je zamislio i ostvario moj sugovornik, a ne ja. Hoće li se u jednom – mogućem drugom izdanju knjige još štogod nadodati sadašnjem sadržaju, vidjet ćemo. Hrvatsko izdanje je samo prijevod (stručnjaci kažu vrlo uspjeli!) njemačkog originala. Nema čak ni posebni predgovor hrvatskom izdanju. Što se pak tiče mojih brojnih pisama koja spominjete – ona su još davno poznata našoj i svjetskoj javnosti. Sve je to bilo u službi istine, pravde i poželjne izgradnje sigurnije i sretnije budućnosti naših sugrađana i suvremenika – u ovom našem području, ali i u drugim dijelovima Europe i svijeta. I ta je knjiga služila „skidanju maski“ mnogima koji su pokazali svoje pravo lice, prihvaćajući ili prezirući njezin sadržaj.

Dragocjeno pojačalo

Njemački kolega ovom knjigom intervjua Vam pomaže poslati novi SOS s broda koji tone pred 20. obljetnicu Daytona. Opet vapite i tražite da svijet od BiH napravi normalnu državu i svim ljudima vrati ljudsko dostojanstvo. Očekujete li da će Vas itko relevantan čuti, da će se nešto promijeniti?

– Duboko sam zahvalan prijatelju moje biskupije i domovine, njemačkom katoličkom novinaru gospodinu Gbureku, što je dopustio Božjoj dobroti da ga „upotrijebi“ kao dragocjeno „pojačalo“, „zvučnik“ naših ovdašnjih dosljednih SOS-signala s razbijenog broda europske civilizacije, humanosti i kulture u ovom dijelu našeg kontinenta.

U brojnim nastupima – od Bruxellesa, Strasbourga, Berlina, Pariza i Washingtona, New Yorka, Harvarda i Beča upozoravao sam europske i američke političare i druge utjecajne ljude da „europska ponuda“ na tržnici svjetskih zbivanja sve manje kotira; da europskim glavnim akterima nedostaje više potrebnog i očekivanog poštenja, čestitosti, istinitosti, humanosti, vjerodostojnosti i zajedništva – kad su u pitanju njezini vlastiti „ukućani“, tj. stanovnici naše zgažene zemlje, te da Europska unija nema što konstruktivno ponuditi drugim kontinentima!

Svjedoci smo toga osobito ovih dana kad gledamo val velike izbjegličke krize stotina tisuća ljudi s Bliskog istoka, kojima se hipokrizerski oduzima pravo na život dostojan čovjeka u vlastitoj domovini, a u vlastitoj europskoj kući tretira kao probirljivu dobrodošlu radnu snagu, a ne kao ljude.

Mnogi su me Europljani – bliži i oni dalji – čuli, ali ne i prihvatili jer nisam – niti želim biti – u njihovoj službi; jer oni ne prihvaćaju objavljenu istinu o Bogu i o čovjeku, kao bogolikom stvorenju i o neupitnom pravu svakog čovjeka na svoje dostojanstvo i na sva svoja temeljna prava i slobode. Uvijek želim svakome pokazati da ga je stvorio dobri a ne zli Duh te da i on ima pravo i dužnost činiti dobro, a ne mora činiti zlo.

PIŠE ZDRAVKA SOLDIĆ ARAR/MISIJA

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save