Je li pred Hrvatskom novi rat s nedokrajčenim zlom?
Bauk srpske akademije, zloduh Memoranduma I. i II. stišće Hrvatsku. Iako je nakon vojnoga kraha memorandumske politike 1995. godine bilo očekivano da se memorandumski duh, ideje i ciljevi, zajedno s njihovim nositeljima vrate u Srbiju i tamo u unutarsrpskome metežu razore pred civilizacijskim načelima, ratni pobjednik Republika Hrvatska, prije svih, to nije uspjela napraviti.
Što zbog golemog međunarodnog pritiska, što zbog vlastitih slabosti i loših procjena, današnja Hrvatska sve više tone u novo teško iskušenje s memorandumskim silnicama, a posredno i u fazu koja prethodi novom krvavom ratu s neubijenim zlom…
Svakome dobroga ukusa i pristojnoga odgoja postaje nepodnošljivo, uz sve probleme koje današnja Hrvatska ima na unutarnjem planu i pred neizmjerno složenim i opasnim preslagivanjima današnjega svijeta, koji prijeti nestankom nespremnih i neintegriranih nacija, iz dana u dan raspravljati o Pupovcu, Nikoliću, Dačiću, Vučiću, Irineju kao realnim problemima hrvatskoga društva.
Opaki zloduh velikosrpske agresije
Nažalost, dvadeset godina nakon što je srpski pukovnik, podnoseći prijavak, predao pred televizijskim kamerama zadnju srpsku vojnu silu u Hrvatskoj, priznajući vojni poraz hrvatskome generalu i moleći milost pobjednika, politika koja je izazvala strahote – tutnji Hrvatskom kako hoće i gdje hoće. Današnja Hrvatska sve više postaje – Republika Srpska Krajina.
Samo, danas taj zloduh još nije oformio postrojbe raznih Arkanovaca, Draganovaca, Belih orlova, raznih vukova i svinja, ali prema broju incidenata iz područja koje naseljavaju hrvatski Srbi, ni to nije više uopće isključeno. „Srpska nejač“ ponovno drži za vrat hrvatski narod, državni vrh šuti ili podupire, nacija – ključa.
Vidljivo je da dio državnoga vodstva (Vesna Pusić, Milorad Pupovac, ranije Ivo Josipović, Stipe Mesić i gomila obavještajnih specijalaca raspoređenih po svim strukturama hrvatskoga društva), politički podupire velikosrpsku agresiju. Vidljivo je da dio nacionalnih političara ne zna zaustaviti razvoj tog opakog zloduha, vidljivo je da najslabije organizirani dio, običan puk, odgovara sve žešće na skupovima, na utakmicama, a samo je pitanje trenutka kada će izbiti i opasniji i pogibeljniji incidenti.
Predsjednica države na opetovane provokacije velikosrpskoga vođe u Hrvatskoj, Milorada Pupovca, reagira kao dobra baka zaigranom unučiću, savjetom, blagim prijekorom, malo manje slađim bombonima i odmahivanjem rukom. A ima šibu pored ruku!? Odavno je ovo što radi Pupovac za državnu šibu po standardima svake suverene države koja drži do sebe.
A upravo je takvu poruku poslala Predsjednica na besramne riječi Milorada Pupovca, kako će on osuditi izjave srbijanskoga predsjednika Nikolića, tek ako i kada hrvatska Predsjednica osudi povike „Za dom spremni“.
Pupovac odgovoran hrvatskoj državi i naciji
Minimum je nacionalne odgovornosti da takvom pokušaju državni vrh suverene države stane trenutačno na kraj, da Vlada i Predsjednica zaštite nacionalne interese. A Pupovca pouče da je prije svega odgovoran hrvatskoj državi i naciji, a da je sve ostalo – otvorena izdaja kažnjiva pred svim državama svijeta.
Nije prvi put trošiti energiju na takve otvorene nasrtaje na hrvatsku državnost, a neće biti ni posljednji, ne zaustavi li se destruktivno divljanje ovog velikosrpskog potrčka, čija snaga izvire iz osobnog bezobrazluka, nakaradnog političkog i svjetonazorskog odgoja i presudno – iz slabosti hrvatske države. Uloga Predsjednice Države nije biti TV analitičar ili nekakav dijagnostičar stanja, već – spriječiti destabilizaciju zemlje. A Pupovac ne vodi dijalog ni sa kim, Irinej ne vodi dijalog ni sa kim, njihova besramna i zaštićena, a u biti bezvrijedna legija plaćenika u hrvatskom društvu i institucijama isključuje dijalog jer – trenutno imaju državnu batinu u rukama i gluhi su kao topovi.
Pupovac i čitav niz njegovih pomagača na samim vrhovima države u Hrvatskoj, zloupotrebljavaju funkcije i bez ikakvih ograda promoviraju i rade za interese neprijateljske države Srbije. Ako Predsjednica ne zna reći Pupovcu da je on, dok prima plaću u Saboru, hrvatski političar, da je za to odgovoran hrvatskom narodu, da je u hrvatskom državnom vrhu raditi za Srbiju izdaja, onda mu i ona – pomaže.
Dvadeset godina nakon vojnoga poraza zločinačke sile, posve usporedive s današnjim terorističkim zloduhom ISIL-a, ljudi koji prosječno prate događaje na hrvatskoj javnoj sceni, lakše će nabrojati tvorce memoranduma SANU I. i II., nabrojati će sasvim sigurno više srpskih akademika, nego članova HAZU-a u Hrvatskoj. Je li to kriva samo hrvatska država, je li za to odgovorna hrvatska javnost, mediji, pasivna akademska zajednica, ili za to odgovornost već desetljećima snosi i sama HAZU? Sve po malo, a sve zajedno je izraziti pokazatelj nedostatka elementarne kulture državnosti.
Pred takvim izazovima, prvo uvijek mora reagirati najpametniji, jer ni jedno društvo niti epoha se nije ufala u budale. U ovom slučaju po definiciji je najpametniji – HAZU.
Međutim, svako malo ta ista javnost čuje i vidi kako neki plaćenik velikosrpskoga kalifata, hrvatske akademike javno naziva budalama, gadovima, dok istodobno slave i veličaju prostačine koji svakodnevno uništavaju hrvatsku kulturu, tradiciju i identitet uz visoke sinekure aktualne hrvatske države.
Krivotvoritelji hrvatske povijesti
Godinama u Hrvatskoj slušamo poruke o tome kako se moramo okrenuti budućnosti, kako se treba konačno završiti Drugi svjetski rat, kako se povijest mora ostaviti povjesničarima, kako se mora uvažavati činjenice i istinu, kako će vrijeme pokazati što je istina o Domovinskom ratu. To svakodnevno nameću kao princip ponašanja upravo glavni krivotvoritelji hrvatske povijesti, dežurni lažovi i pljačkaši hrvatskih duša, to svakodnevno nameću formalni i idejni nasljednici komunističkog poretka, uvijeni u neprobojne zidove opljačkanih materijalnih vrednota i zagarantiranih društvenih statusa. To je svakodneva poruka srbijanskoga državnoga vodstva, o tome trkelja u svakoj prigodi vrh SPC-a. A upravo oni koordinirano i zajednički, istodobno svim sredstvima, sprječavaju realizaciju svojih javnih poruka. Cinizam!? Ne, već besramna manipulacija i obična laž nasilnika.
Uvažavati te pozive, jednako je kao uzeti za civilizacijsko načelo poziv višestrukoga ubojice koji je pobio ljude pljačkajući banku, pa na suđenju zajedno sa svojim odvjetnicima, pozvao rodbinu pobijenih, suce i porotnike da se sve zaboravi, da se bratski izljube, izgrle i oproste jedni drugima. Razbojnik svima, jer su ga spriječili u pljački, a oni njemu jer je bio primoran ubijati pljačkajući. A onda svatko nastavi svoj posao. Što mislite što bi nakon toga uradio ubojica? Smije li i u kakvim civilizacijskim okolnostima kojima teži slobodan narod – ubojica postati sudac ili opraštati žrtvama?
Hrvatsko društvo je histeričnim pritiskom putem režimskih medija, državnom politikom, gotovo svim vladinim i nevladinim institucijama čije propovijedi svakodnevno ponižavaju zdrav razum hrvatskoga čovjeka, točno u fazi da je nazvati ubojicu ubojicom – fašizam, ili upozoriti na neodrživost takvoga suda – ustašluk. Jednako kako je žrtvin zahtjev za pravdom – zločin. Kako je to moguće zaustaviti?
Ako se ljudska i Božja zapovijed, da se zlo mora osuditi i da s njim nema dijaloga, a njegovim nositeljima dati kršćanski oprost i rigorozne društvene kazne, ne istakne kao nacionalni prioritet, bez kojega nema nikakve šanse opstanak hrvatskoga naroda, a kamo li njegov bilo kakav razvoj, koji je uvijek ekvivalent dostignutoga stupnja nacionalnih sloboda, nitko sutra ne može računati na nacionalnu legitimaciju kao hrvatska nacionalna vlast.
Jedini tko bi to mogao zaustaviti je – HAZU. Vrijeme je da i HAZU zaradi kvalifikaciju – „ustaške“ Akademije.
HAZU mora reagirati…
Puno će ljudi reći da je HAZU, zapravo, samo kadrovski preslik povijesnih etapa hrvatskoga društva, s pravilno ucrtanim biljezima velikosrpskoga imperijalizma, neojugoslavenstva i neokomunizma, kao zajedničke inačice za ta dva zloduha nad hrvatskim narodom. Međutim, u HAZU prigušeno tinja živa hrvatska nacionalna klica, desetine časnih i vrsnih hrvatskih umova, kojima je zloćudni poredak zapriječio gotovo u potpunosti javno djelovanje.
Istina je da HAZU nije mogao proći neokrznut kroz epohu komunizma, jednako kao što je istina da je destruktivni totalitarni duh, pogotovo na humanističkim znanostima i u kulturno-umjetničkim razredima, morao inficirati HAZU. Jednako je očekivano da su te epohalne destrukcije bile plodno tlo, topli pokrivač i jasle razvoju velikosrpskoga zla prema hrvatskome identitetu, kulturi, znanosti, politici i o zemlji općenito. Najopasnije zlo uvijek cilja na najvažnije društvene institucije, jer mu je moć time veća.
HAZU danas mora uslišiti želje svih onih, koji iskreno i neiskreno, pozivaju na vraćanje povijesti povjesničarima, kulture kulturnim djelatnicima i umjetnicima, znanosti znanstvenicima, obrazovanja učiteljima, športa športašima. I osigurati monopol međunarodnoga kredibiliteta, osobne znanstvene i umjetničke vrijednosti, monopol znanstvenoga metoda i slobode istraživanja, monopol neupitne činjenice, a isključiti monopol političke moći i nasilja.
Svrha postojanja nacionalne akademije jest biti vrh i arbitar civilizacijskih vrednota jednoga naroda u sasvim konkretnoj epohi. Po tome se uvijek pamte i vrednuju suvremenici. Da ne bi bila izložena, kao, recimo, pokojni umjetnik Arsen Dedić lešinarenju i beskrupuloznoj kampanji redom ljudi koji su upravo sve suprotno njemu, da ne bi velikosrpski i pitaj Boga čiji sve „akademici“ ili generacije, sutra sudile o aktualnome sazivu HAZU, bilo bi vrijeme da Akademija – ostavi snažan trag na ovoj epohi.
Koliko zbog svakoga pojedinačnog akademika, tko god on bio, još i više zbog moralnog i stvarnoga duga hrvatskome narodu i njegovoj povijesti.
HAZU mora reagirati.
Vrijeme za hrvatsku nacionalnu bibliju
U suprotnom će Pupovac i Irinej nametnuti hrvatskim generacijama zaborav velikosrpskih zločina, a dnevno potezati najčešće izmišljena i znanstveno neispitana hrvatska zla kroz najudaljeniju prošlost, stežući za vrat hrvatski narod. Agitpropovci u neokomunističkim i neojugoslavenskim medijima koji su premrežili suvremenu Hrvatsku, uzimali bi za polazište suvremene Hrvatske samo istine koje oni odobre. Kompromitirani povjesničari, a u biti obični propagandisti antihrvatskih režima kroz XX. stoljeće bi isključivo tumačili povijesne događaje i zadavali neku vrstu oktroirane povijesti, sve dok se ne ubije svaka osobnost hrvatskoga naroda i hrvatskoga čovjeka.
HAZU identitet hrvatskoga naroda mora uzeti u svoje ruke i utemeljiti ga na znanstvenim činjenicama.
HAZU mora i pred Kukuriku koaliciju, i pred tzv. Domoljubnu koaliciju, mora i pred Predsjednicu Republike, ali i pred ukupnu hrvatsku akademsku zajednicu i opću javnost staviti – rezultate znanja i znanstvene činjenice. I zahtijevati javno izjašnjavanje o njima. Nitko drugi na to nema ni nacionalno, nema ni univerzalno pravo, jer znanost i njena dostignuća su univerzalno potvrđeni u svakome kutku svijeta i od Boga i od čovjeka.
Vrijeme je da HAZU pred hrvatski narod stavi svojevrsnu hrvatsku nacionalnu bibliju, koja će zbog utemeljenja u najvišim znanjima i stečevinama znanosti suvremenoga svijeta i to po svim elementima ljudskoga društva, biti sveto slovo za svaku hrvatsku politiku. Vrijeme je da HAZU stavi svoj znanstveni, umjetnički i nacionalni integritet pred sve nositelje društvenih institucija i poslova u Hrvatskoj.
Upravo i samo HAZU može i mora, javno zatražiti od svih političkih aktera današnje Hrvatske bezuvjetno očitovanje o elementarnim zapovijedima na kojima počiva svaka, pa i hrvatska zajednica. Ne učini li to HAZU, Pupovac i njegovi hrvatski plaćenici će postaviti memorandum SANU kao – Božje zapovijedi. A nisu jedini koji imaju takve ambicije i slične interese, iako su najbrutalniji.
Srbija – civilizacijska crna rupa
To je jedini način da se gomili agitpropovaca oduzme pozornica, da se postave posve novi temelji hrvatske nacionalne politike, koji nisu mogući na uništenom nacionalnom identitetu i razbijenoj svakoj humanističkoj integraciji cijeloga društva. U takvim okolnostima, Pupovac bi ostao samo prolazna nakazna politička figura, a ovakva Srbija, samo civilizacijska crna rupa, neka vrsta psa na lancu kome preostaje samo zavijati na mjesec.
S deset zapovijedi HAZU, koje samo i isključivo najveći umovi hrvatskoga naroda zajedno s ukupnom akademskom zajednicom, imaju prirodno pravo i obvezu nametnuti kao civilizacijsku razdjelnicu generacijama Hrvata, i na hrvatskoj političkoj sceni će se zorno vidjeti – tko je običan manipulator i destruktivac, a tko – nacionalni političar. Tada bi se tek hrvatski narod imao o komu i o čemu izjašnjavati. Sve ostalo je zamiranje i prijevara.
Autor: Marko Ljubić / 7dnevno
