LUSTRACIJA JE NUŽNA: Slučaj Žarka Puhovskog
Pravnik i politolog Jure Vujić smatra da bi jedan od epiloga suđenja Josipu Perkoviću mogla biti lustracija i saniranje komunističke prošlosti.
-Još se ne zna kakav će biti epilog Perkovićevog suđenja u Njemačkoj ali taj slučaj otvara povijesnu priliku za uvođenje i primjenu prikladnoga šireg zakona o lustraciji kao jedan od ključnih sredstava oslobođenja od tog naslijeđa, čije modalitete treba definirati, koji bi ne samo na simboličnoj razini nego i na društvenoj i institucionalnoj razini konačno omogućio potrebne rezove za saniranje komunističke prošlosti i poput karcinoma odstranio one udbaške relikte koji koče slobodarski, demokratski i generacijski zreo razvoj društva – istaknuo je Vujić u nedavno objavljenom razgovoru na portalu Narod.hr.
Ocjenjuje da je titoistički komunistički režim, represivnim mjerama, pokušao izbrisati svaki trag hrvatske i drugih nacionalnih memorija na području tadašnje Jugoslavije
-Nasilnim preuzimanjem vlasti 1945. titoistički komunistički režim propagandnim i represivnim metodama, nastojao je putem politike tabula rasa izbrisati svaki trag hrvatske i drugih nacionalnih memorija na području tadašnje Jugoslavije, inaugurirajući novo revolucionarno povijesno zlatno doba, s naglaskom na modernizaciji, industrijalizaciji i obračunu s klasnim neprijateljem. Titoistički režim nikada nije razmišljao o bilo kakvom memorijalnom „konsenzusu“ ili „memorijalnom paktu“ ili dogovoru s hipotetičnom hrvatskom oporbom (što se dokazalo i represijom Hrvatskog proljeća u Karađorđevu 1972). Razdoblje između 1945. i 1990. u Hrvatskoj je bilo razdoblje negacije i organiziranoga zaborava komunističkih žrtava u Jugoslaviji – ocijenio je Vujić.
Tuđmanovu politiku pomirbe vidi kao imperativ ratnog stanja i agresije.
-S hrvatskim državnim osamostaljenjem 1990. prvi predsjednik Franjo Tuđman nastojao je provesti nacionalno pomirenje između partizana i tzv. ustaša zbog imperativa ratnog stanja, a na planu uravnotežene memorijalne politike to se imalo održavati i komemoracijama obostranih žrtava i povijesnim monumentima od Jasenovca do pokroviteljstva za komemoraciju Bleiburga – podsjeća Vujić.
Od 2000. kreće lustracija u obrnutom smjeru
Politiku koja se u Hrvatskoj vodi nakon 2000. i dolaska na vlast Ivice Račana i Stjepana Mesića gleda kao pokušaje sustavnog kriminaliziranja Domovinskog rata i veličanja komunističkih žrtava.
– Od 2000. i stupanja na vlast lijeve koalicije nastaje razdoblje vrlo slično pojavi nove španjolske Zapaterove memorijalne politike hipermnezije. Od tada se sustavno kriminalizira Domovinski rat u kontekstu haških paradigmi o „zločinačkom pothvatu“ i građanskom ratu, a organizira se zaborav hrvatskih žrtava u Drugome svjetskom ratu te ih se selektivno nastoji prikazati kao zaslužene kolaboracionističke ratne žrtve (što se očitovalo i uskraćivanjem državnoga pokroviteljstva nad komemoracijom u Bleiburgu). Na drugoj strani, sustavno se provodi veličanje i komemoriranje antifašističkih i partizanskih žrtava kao odraz nepristrane hipermnezije. Tzvetan Todorov iznosi kako pamćenje nije ni dobro ni loše, ali ono uvijek oscilira između dvije tendencije koje bivši totalitarni režimi, a i dan danas demokratski postkomunistički “liberalni režimi” instrumentaliziraju: sakralizacija kao radikalna “izolacija uspomena” i banalizacija kao ekscesivna asimilacija sadašnjosti s prošlošću – ističe Vujić.
Očuvanje poluga vlasti vidi kao glavni razlog recikliranje bivših komunista u današnjem društvu.
-Nakon pada Berlinskoga zida prije donošenja zakon o lustracija u svim postkomunističkim zemljama, zapravo se dogodila velika i slična konverzija ili bolje rečeno „vlasnička zamjena i neopatrimonijalna i politička reciklaža“, na način da se komunistička gospodarska i politička i kulturna elita (bolje rečeno nomenklatura) pretvorila u tzv. „ kolibre“ – liberalne komuniste kojeg sam nazvao „transformerima“ koji su se pod izgovorom „profesionalizacije“ reciklirali i prigrlili pravila tržišne demokracije kako bi očuvali poluge vlasti i razne povlaštene sinekure iz prošlog režima – smatra Vujić.
Komunisti i liberalna demokracija
Nije uopće iznenađen činjenicom da su bivši komunisti odreda prihvatili liberalnu demokraciju.
-Francuski sociolozi Georges Mink i Jean-Charles Szurek dobro su detektirali tadašnji povoljan povijesni trenutak za rekonstrukciju komunističkog sistema u sustav koji bi mogao nesmetano reciklirati i konvertirati bivše komunističke aparatčike te marksistički sveučilišni kadar u novonastali liberalni demokratski mainstream.
Liberalna demokracija kao tržišna ekonomija nije nekompatibilna s komunističkim mentalnim habitusom, jer neoliberali i neomarksisti proizlaze iz istovjetnog ideološkog prosvjetiteljskog inkubatora iz iste ideologije političke korektnosti, te potječu od komplementarne ideološke građe utemeljene na idejnim matricama mehanicističkog materijalizma, društvene permisivnosti kao proizvoda iluminističkoga prosvjetiteljstva, utilitarizma i pragmatizma te ateističkog ekskluzivizma – navodi Vujić.
Vjeruje da bi se nakon donošenja zakona u lustraciji i suočavanjem sa totalitarnom prošlošću, utjecaj bivših komunista znatno smanjio.
-Nakon donošenja zakona u lustraciji koji su značajno doprinijeli rasvjetljivanju i suočavanju sa totalitarnom prošlošću, utjecaj bivših komunista znatno smanjio u društvu, u političkoj i gospodarskog sferi kao i na sveučilištima i u obrazovnom sektoru.
Zapravo proces lustracije ukazuju na negativne društvene posljedice sociološkog fenomena „path dependency“ koji označava prisutnost naslijeđa mentalnog komunističkog habitusa kao način mišljenja i ponašanja još uvijek snažno prisutan zbog toga što je kod navedenih postkomunističkih elita, unatoč demokratskim promjenama, komunizam kao ideologija ostao još uvijek snažni strukturalno-psihološki čimbenik konstrukcije zbilje i pokretač onoga što je Gordana Bosanac nazvala inauguralni paradoks kao sastavni dio inauguralne svijesti – navodi Vujić.
Primjer Žarka Puhovskog
Kao primjer mentalne uvjetovanosti i ovisnosti o komunističkom totalitarnom naslijeđu u raznim segmentima tzv. znanstvene i pseudo-akademske zajednice u Hrvatskoj navodi slučaj Žarka Puhovskog.
-Takvo naslijeđe dobro ilustrira jedan bizarni članak „Nacionalni socijalizam u doba globalizacije“ Žarka Puhovskog na portalu banka.hr (o ideološkoj dosljednosti dotičnoga puno govori sama činjenica da kao bivši jugoslavenski unitarista i praksisovca danas piše za bankarski sustav kao glavna poluga financijskog kapitalizma i neoliberalizma) u kojem me podlo bez mojeg znanja proziva zbog kritičkog sadržaja moje knjige „Mitovi i realnosti titoizma“ (koja je objavljena u obliku feljtona u večernjem listu) u kojoj analiziram totalitaristički oblik bivšeg jugoslavenskog režima i ujedno diktatorski položaj Josipa Broza Tita, što se očito nije svidjelo Puhovskom koji nastoji ublažiti političku prirodu tog režima sa smiješnim, retoričkim i promašenim argumentima. O moralnoj vertikali dotičnoga autora članka i samoproglašenog komentatora, govori i njegova biografija pristupna svima na wikipediji u kojo stoji da je „ Za vrijeme Hrvatskog proljeća, Puhovski spadao je u frakciju ondašnjih studenata koja se protivila reformskoj struji i branila jugoslavenski unitarizam. Nakon sloma Hrvatskog proljeća, bio je svjedok optužbe na montiranom procesu protiv reformistički orijentiranih studenata Zagrebačkog sveučilišta među kojima su bili Ivan Zvonimir Čičak i Dražen Budiša. Jedan od osnivača Udruženja za jugoslavensku demokratsku inicijativu (UJDI), organizacije marksista koji su htjeli očuvati SFR Jugoslaviju od raspada unutarnjom reformom. U svojoj knjizi Socijalistička konstrukcija zbilje, relativizira pravo republika SFR Jugoslavije na otcjepljenje i neovisno. Bio je svjedok tužiteljstva Haškog tribunala u sudskom procesu protiv generala Ante Gotovine, generala Mladena Markača i generala Ivana Čermaka – ističe Vujić.
Ukazuje na činjenicu da su države koje su provele lustraciju već raščistile sa osobama koje su surađivale sa bivšim represivnim i totalitarnim aparatom.
-U postkomunističkim zemljama u kojima je provedena lustracija, taj je proces i omogućio otklanjanje tog mentalnog komunističkog naslijeđa na sveučilištima kao i umirovljenje onih sveučilišnih kadrova koji su cinkali svoje kolege „zbog nacionalizma“ i surađivali sa bivšim represivnim i totalitarnim aparatom. Također je i omogućena revizija sumnjivih znanstvenih i doktorskih titula zvanja koje su stečene po političkoj podobnosti, dok u Hrvatskoj su u javnom i medijskom životu još uvijek snažno eksponirani postmarksisti i sinekuristi sa političkim doktoratima (primjerice o Kardelju, o radničkom samoupravljanju o socijalizmu itd..) – navodi Vujić.
Otvoriti arhive
Ocijenjuje da je lustracija nemoguća bez otvaranja i slobodnog pristupa dosjeima jugoslavenskih tajnih službi.
-Bez obzira na različite modele, lustracija je proces koji je u praksi ograničenog trajanja, u kojem se razotkrivaju kršenja ljudskih prava u nedemokratskim režimima, a u slučaju bivših komunističkih zemalja, onih koje je provodila bivša komunistička nomenklatura. Taj proces podrazumijeva otvaranje i slobodni pristup dosjeima tajnih službi, sudske procese ako su u pitanju zločini, ili stavljanje na stup srama (javna objave lista bivših pripadnika i suradnika bivših tajnih službi), ali glavni cilj svakog oblika lustracije je da se to povijesno razdoblje prevladava i neutralizira – ističe Vujić.
Ne dvoji da bi proces lustracije naišao na velike zapreke medijskog, znanstvenog, kulturnog postkomunističkog aparata.
-Nakon pada komunizma, pojava lustracije je označavala neophodno suočavanja s prošlošću tih naroda za vrijeme komunističkih totalitarnih sustava. Lustraciju treba shvatiti u kontekstu jednog slojevitog i višedimenzionalnog psihološkog, povijesnog, kulturnog i društvenog političkog procesa koji se artikulira oko dvije osi: prvo kao mjera rastvaranja ostataka komunističkog režima i prošlosti i drugo kao oblik tranzicijske pravde specifična za postkomunističke zemlje. Naravno usvajanje i provedba lustracije u postkomunističkim zemljama a pogotovo u Hrvatskoj je naišla na velike zapreke medijskog, znanstvenog kulturnog i postkomunističkog novopečenog demokratskog državnog aparata koji su nastojali taj zakon i postupak u negativnom svijetlu, kao lov na vještice, ili kao ideološki obračun i osveta – prosuđuje Vujić.
Preventivni karakter, načelo pravnog i demokratskog legitimiteta i načelo proporcionalnosti smatra temeljnim načelima lustracije.
-Međutim treba imati na umu da svi modeli lustraciju koji su na snazi u tim zemljama uzimaju u obzir i poštivaju ključna načela lustracija: a to jest preventivni karakter, načelo pravnog i demokratskog legitimiteta i načelo proporcionalnosti između postavljenih ciljeva i sredstava, načela koja su pod strogim nadzorom pravosudnih europskih instancama i Venecijanske komisije Vijeća Europe – navodi Vujić.
Poznati modeli lustracije
Osvrnuo se i na različite modela lustracije provedene u nekadašnjim komunističkim zemljama.
-Što se tiče modela lustracije, Česka je prva koja usvojila zakon o lustraciji 1991., Slovačka je prva koja otvorila u potpunosti sve arhive bivše čehoslovačke obavještajne službe, dok u Baltičkim zemljama lustracija je shvaćena i provedena kao mjera de-sovjetizacija.
Poljski modellustracije je radikalniji model prekida između starog totalitarnog i novog demokratskog režima, a pokretanjem Instituta narodnog sjećanja 2007. godine, ustanove čija je funkcija poticanje, nadzor i promoviranje lustracijskih postupaka, situacija je dobila novu dimenziju.
Češki modellustracije je često prikazan kao tvrdi model jer održava odlučne i beskompromisne političke volje za potpunom suočavanjem neutralizacijom nasljeđa komunističke prošlosti. Nakon transformacije 1991. godine, karizmatični lider Vaclav Havel je inzistirao na upoznavanje javnosti s tamnom stranom čehoslovačkog režima, prokazivanje i procesuiranje odgovornih za kršenje ljudskih prava i suzbijanje demokratskih inicijativa, dok su lustracijski akti zahvatili sve dužnosnika i službenika represivnog i pravosudnog sustava sa svih razina na kojima su mogli utjecati na društvo i politiku.
Mađarska je provela jedan oblik „meke“ lustracije. Zbog nedostatak jasne političke volje 90-ih i općenito zbog slabe osviještenosti javnosti oko potrebe za sustavnom lustracijom po češkom modelu – navodi Vujić.
Budući hrvatski zakon o lustraciji vidi u okvirima smjernica Venecijanske komisije koje pružaju jasne preporuke pri formuliranja zakona o lustraciji.
-Što se tiče modela lustracije u Hrvatskoj treba ponajprije napomenuti kako donošenja jednog takvog zakona ne predstavlja nikakvu često političku pristranost, „osvetu „ili ideološki i politički revanš. Na temelju iskustava svih postkomunističkih zemalja koje su izglasale i provele takav zakon, Hrvatska bi mogla usvojiti svojevrsni zakon o lustraciji koji bi bio u skladu sa svim demokratskim pravnim standardima , sukladno Europskoj konvenciji o ljudskim pravima i temeljnim slobodama, te sadržaju rezolucija Vijeća Europe br. 1096. i 1481. o potrebi osude zločina totalitarnih komunističkih režima. Što se tiče samog pravnog regulatorskog okvira takvog mogućeg zakona, hrvatski zakon o lustraciji bi se uklapao u okvirne smjernice Venecijanske komisije koje pružaju jasne preporuke pri formuliranja zakona o lustraciji i koje se temelje na sljedećim načela: načelu pravičnost, načelo vremenskog razdoblja (ovisi o mogućnostima glede izgradnje funkcionalnog demokratskog pravnog, policijsko-sigurnosnog, obrazovnog i upravnog sustava) načelo lustriranja fizičkih osoba unutar državnog aparata i javnih institucija (lustracija se ne odnosi na privatni sektor) koja zbog svoje odgovornosti u prošlom totalitarnom sustava nije u stanju obnašati svoju profesionalnu dužnost potpuno u skladu s demokratskim standardima, načelo sudskog procesuiranja, uz poštivanje prava osobe zahvaćene lustracijskim postupkom i poštivanje presumpcije nevinosti, načelo objavljivanja imena i prezimena osoba za koje se utvrdi da su svojom aktivnošću doprinosile totalitarnom režimu, ali i kršenju elementarnih ljudskih prava žrtava, tek po pravomoćnoj ocjeni suda – ističe Vujić.
Smatra da Hrvatska, prvenstveno zbog nacionalnih interesa, mora donijeti zakon o lustraciji.
-Treba jasno reći da Hrvatska treba donijeti takav zakon o lustraciji prvenstveno radi naših nacionalnih interesa i nas samih i budućih generacija a ne isključivo što nam to nalažu Europski parlament ili Vijeće Europe koji nam pružaju prikladni pravni instrumentarij za provođenje takvog zakona. Donošenje zakona o lustraciji nije nikada prekasni postupak jer je dostatan javni konsenzus i politička volja, a najbolji je primjer Makedonije koja je usvojila zakon o lustraciji 2009. godine. zakoni o lustraciji doneseni su i u Srbiji i Albaniji, prema tome Hrvatska u tom djelu Europe ostaje „zemlja slučaj“ jer još uvijek nije donijela takav zakon. Glede primjena zakona o lustraciji, postoji niz oblika lustracije, linearna lustracija, stroga lustracija (koja podrazumijeva uklanjanje s javnih funkcija osoba koje su pripadale prošlom režimu i koje su u bivšem državnom aparatu obnašale određene funkcije), “meka lustracija” (posredna) – navodi Vujić.
Upozorava da lustracija nije nikakva politička čistka nego je usmjerena prema onima koji su kršili osnovna, temeljna ljudska prava i dostojanstvo.
-U svakom slučaju lustracija nije politička čistka jer je ona samo usmjerena onima koji su kršili osnovna, temeljna ljudska prava i dostojanstvo pri čemu je nevažno jesu li oni u prošlom sustavu bili na nekoj važećoj funkciji ili ne. Čak i parlamentarna skupština Vijeća Europe osudila je totalitarni komunistički poredak u svoje dvije rezolucije: rezoluciji 1481 o međunarodnoj osudi zločina totalitarnih komunističkih poredaka, koju je Parlamentarna skupština Vijeća Europa usvojila 25. siječnja 2006., i rezoluciji 1096 o uklanjanju naslijeđa bivših komunističkih totalitarnih sustava koju je Parlamentarna skupština Vijeća Europe usvojila 27.lipnja 1996. Parlamentarna skupština Vijeća Europe je uvažila legitimnu motivaciju vlada bivših komunističkih država srednje i istočne Europe da primijene odgovarajuće mjere kako bi oslobodili tijela države, uprave i ekonomije od utjecaja bivše komunističke partije, uz poštivanje odredaba europske konvencije o ljudskim pravima – pojašnjava Vujić.
Zakon o lustraciji smatra najboljim sredstvom protiv političkog revanšizma te ključnim procesom za obnovu demokracije i vladavine prava.
– Lustracijom se neutralizira mreža solidarnosti upitnih osoba koje su prijetnja normalnom funkcioniranju demokratskog sustava, a u administraciji se ograničava utjecaj bivših komunista u birokratskom aparatu s uvođenjem etičkog standarda, dok bi u gospodarstvu lustracija spriječila pristup bivše nomenklature političkom kapitalu i njegovo pretvaranje u ekonomski kapital (posebno je važna najviša pozicija u financijskom bankarskom sektoru i ključnim industrijama); u političkom društvu lustracija bi spriječila čelnicima bivšeg sustava pristup civilnom i medijskom sektoru kao osnovi za stvaranje pluralističkog sustava, dok bi lustracija u sigurnosnom i obavještajnom sektoru onemogućila fenomen umrežavanja bivših recikliranih postkomunista i pripadnika bivše tajne službe kao i depolitizaciju tog ključnog sektora – ističe Vujić.
Nedostaje memoarski zakon o osudi zločina komunizma
Upozorava i na činjenicu da Hrvatska nema nikakav memorijalni zakon koji izražava službeno stajalište Hrvatske države u odnosu na komunističke zločine.
-Na žalost u Hrvatskoj još nema nikakvi memorijalni zakon (osim neobvezujućih saborskih deklaracija) koji izražava službeno stajalište Hrvatske države u odnosu na komunističke zločine, koji bi mogao poslužiti kao pravni ali i odgojno-obrazovni temelj za jasno utvrđivanje zajedničke kulture sjećanja i distanciranje od svih totalitarnih ideologija i zločina pa i komunističkih. Takav memorijalni zakon prilagođen hrvatskim prilikama koji se temelji i na preuzetim obvezama iz rezolucija i preporuka Vijeća Europe i europskog parlamenta glede osuđivanje komunističkih zločina bi značajno doprinio za rasvjetljavanje pitanja povijesnog sjećanja i neutraliziranje nasljeđenih trauma i hipoteka iz prošlost – kazuje Vujić.
Osvrnuo se i na aktivnosti Inicijativa EU 1481, koja službeno djeluju unutar Odjela za politologiju Matice Hrvatske.
-Inicijativa EU 1481 je službeno predstavljena 21. svibnja u Matici hrvatskoj. Unatoč tome što službeno djeluju unutar Odjela za politologiju Matice Hrvatske, riječ je o široj građanskoj inicijativi koja okuplja hrvatskih intelektualce i znanstvenike koji podržavaju takvu inicijativu. Treba naglasiti da je riječ o neovisnoj inicijativi koja se ne veže uz nijednu stranačku lijevu ili desnu opciju i strukturu.
Takva inicijativa polazi od stajališta da dosada nije postojao dovoljno političke volje za osuđivanje i pravosudno procesuiranje komunističkih zločina. Stoga će naša inicijativa nastojati putem održavanje regularnih javnih rasprava, okruglih stolova, i znanstvenih međunarodnih skupova ukazati ne samo hrvatskoj nego i široj europskoj javnosti i europskim institucijama (Europska komisija, Europski parlament) i upozoriti na poteškoće, opstrukcije i propuste u osudi komunističke totalitarne prošlosti u Hrvatskoj – zaključio je Vujić u razgovoru za portal Narod.hr. objavljenom u dva nastavka.
R.H./hrsvijet.net
