Nadbiskup Želimir Puljić: Srpski patrijarh Irinej ostavio je ružan dojam

Zadarski nadbiskup mons. Želimir Puljić, kao predsjednik Hrvatske biskupske konferencije (HBK), ovih je dana oštro reagirao protiv – kako je ustvrdio – medijskih manipulacija njegovom Izjavom u svezi potpisivanja peticije za uvođenje pozdrava “Za dom spremni” u Oružane snage RH. Peticiju su, među inima, potpisala i dva biskupa, ali je oštricu kritike na svojim leđima najviše osjetio nadbiskup Puljić, jer su mnogi komentari išli na račun njegove Izjave spočitavajući mu da traži referendum za ustaški poklič?!

Nadbiskupe Puljiću, što ste zapravo htjeli poručiti svojom Izjavom, odnosno jeste li vi “Za dom spremni” ili niste?

– Svakom dobronamjernom čitatelju Izjave jasno je bilo što sam htio reći. No, “ideološki kodiranim pojedincima” to nije pristajalo za njihova računala, pa su se na Izjavu osvrtali iz svoga kuta gledišta.

Jasno je kako izgovorena ili napisana riječ podliježe javnoj kritici i komentarima. No, kad sebe u tim komentarima i napisima ne prepoznajete, onda tu nešto nije u redu. Pogotovo nije u redu kad vam ubace u usta što niste ni rekli, ni napisali.

U nedavnom razgovoru za Hrvatski katolički radio, rekao sam da se u ovom slučaju radilo o manipulaciji i izvrtanju činjenica, što je na koncu djelovalo poput “medijskog linča”.

Dosta vraćanja u prošlost

Koliko se uopće hrvatske riječi, pozdravi i ine stvari mogu dijeliti na one koje su iz ustaškog, partizanskog ili nekog drugog vremena. Je li možda i naša moneta kuna dvoznačna, treba li je zbog toga bez daljnjeg odgađanja izbaciti iz upotrebe i uvesti euro?

– Upravo zbog dvoznačnih i nedorečenih pojmova, stvari i riječi koje izazivaju napetosti i prijepore u javnosti, predložio sam svojom Izjavom “neka se skupina ljudi od struke sastane i raspravi o tomu i dadnu svoj stručni i znanstveni prilog. A nakon toga, temeljem zaključaka s toga skupa eventualno poduzeti očitovanje putem potpisa ili referenduma. U protivnom, postoji opasnost da se neku inicijativu privatizira”.

Izjavom sam zapravo prigovorio zašto se prije prikupljanja potpisa nije učinila takva znanstvena procedura. No, kad je u pitanju ideologija, uz znanstvene institucije trebala bi se angažirati i državna tijela koja će odrediti koji se znakovi, simboli i poklici mogu rabiti i koristiti, a koji ne mogu, jer su “obilježeni ideologijom” (fašizma, komunizma ili slično). To ne mogu činiti ni pojedinci, ni skupine jer nisu za to nadležni.

To sam, dakle, predložio, a ne “referendum o ustaškom pozdravu ‘Za dom spremni’”, kako su pisali brojni portali i tiskovine.

Po mojemu mišljenju, pozdrav kojim se danas služe hrvatski vojnici – “Domovini vjerni” – sasvim jasno definira modernu Hrvatsku stvorenu na temeljima Domovinskog rata. Čemu uopće potreba da se on mijenja?

– Svako vrijeme ima svoje breme, veli narodna izreka. I ne samo breme, nego i običaje, propise i uredbe. I njih se valja držati, jer netko ih je osmislio i nekim propisima i zakonima uobličio. Iako bi bilo zanimljivo upitati promotore i potpisnike peticije zašto su se zauzeli za to, vrstom pozdrava u Hrvatskoj vojsci mislim da su najpozvaniji baviti se časnici i vojnici. I slažem se kako ne bi bilo dobro to često mijenjati i pritom vraćati se stalno u prošlost.

Moram primijetiti da mi nije jasno ni zašto se Vatikan u postupku kanonizacije blaženog Alojzija Stepinca “svrstava” na stranu Srpske pravoslavne crkve, te se traži osnivanje mješovite teološke komisije koja bi se bavila, nadamo se, u ne baš dalekom vremenu, našim budućim svecem. Nije li kauza provedena u skladu s propisima Katoličke crkve?

– Kauzu je provela Kongregacija za proglašenje svetih i blaženih prema strogim pravilima i propisima koje takav slučaj zahtijeva. I privela gotovo kraju kad je Sveti Otac papa Frane, nakon pisma koje mu je uputio srpski patrijarh Irinej, odlučio da se osnuje mješovita komisija u kojoj bi bili srpski i hrvatski predstavnici.
Oni ne bi ulazili u stvar procesa koji je provela Kongregacija. Njihova bi zadaća bila “razjašnjavanje” nekih stvari iz nedavne prošlosti koje se odnose na Stepinca i njegovu ulogu. A ne “preispitivanje” onoga što je Kongregacija zaključila. Nije, dakle, u pitanju Stepinčeva svetost, nego razgovor i objašnjavanje spornih pitanja o kojima bi članovi mješovite komisije imali razgovarati.

O Stepincu je već odlučeno

Sveti Otac je iz ekumenskih razloga odlučio da se osnuje takva komisija, kako samo Stepinčevo proglašenje ne bi bilo dodatni razlog pogoršanju odnosa između Srba i Hrvata, kao i između Katoličke i Srpske pravoslavne crkve.

Nije, dakle, u pitanju proces koji je vodila Kongregacija, ni pozitivan stav koji je ona izrekla o Stepincu, nego Papina želja da se u spomenutoj komisiji, koja će djelovati pod vodstvom neke vatikanske institucije, obrazlože katolički stavovi i argumenti.

U ovom kontekstu zanima me kako ste se osjećali dok ste slušali srpskog patrijarha Irineja koji je u manastiru Krka govorio o žrtvama nedavnog rata na ovim prostorima i o tome kako je njegov narod počinio manje zločina. Što mislite o takvom izvrtanju činjenica, osobito kad oni našu oslobodilačku akciju “Oluja” nazivaju zločinačkim poduhvatom?

– Nisam to ni mogao čuti jer je to patrijarh rekao u razgovoru s novinarima. No, kad sam to pročitao u novinama i na televiziji čuo njegov glas, bio sam iznenađen takvom izjavom. Kad je već nešto takvo izgovorio, novinari koji su ga snimili imali su prigodu upitati čiji su to “susjedi” napali i okupirali dijelove RH, gdje su počinili strašne zločine nad ljudima i kulturom tih mjesta?!

Kojim susjedima pripadaju vojnici koji su rastjerali lokalno stanovništvo i učinili strašna zlodjela, ne samo u Vukovaru i Dubrovniku, koji predstavljaju dva mjesta osobitih ratnih stradanja, već i u desecima drugih gradova u RH?!

Patrijarh je ostavio ružan dojam u “procjeni odgovornosti za ratna stradanja” gdje je strože osudio susjede nego svoje. Takva “jednostrana procjena zla” ne pridonosi liječenju rana i smirivanju napetosti, pogotovo kad se legitimnu oslobodilačku akciju “Oluju” naziva “zločinačkim poduhvatom”.

Birajte najbolje i poštene!

Uskoro su parlamentarni izbori. Što očekujete od izbora i za koga ćete vi glasovati, ako to nije nezgodno pitanje?

– Novinarima je “dopušteno” pitati sve što ih zanima. Na vaše zadnje potpitanje “za koga ću glasovati”, poslužit ću se dvama odgovorima, koja je koristio jedan moj dobri prijatelj kad bi ga upitali nešto tako diskretno i što nije za javnost. On bi tada “promucao” kratko i jasno: “Mogu li vam ne odgovoriti” i “Što vas briga”?! Eto vam, dakle, dva odgovora na to potpitanje pa birajte koji vam se više sviđa.

Što se, pak, tiče mojih očekivanja od jesenskih izbora, rekao bih da očekujem ono što svi u jesen očekuju: zrele plodove i zauzet rad i aktivnost oko poslova koje, na primjer, jesenska berba traži. Slično bih rekao da i ja očekujem.

Očekujem zreo pristup samom činu da izbori prođu u redu i u miru, kao i nastojanje da se na izbore iziđe. To je, naime, građanska dužnost koju valja ispuniti. Očekujem ozbiljno promišljanje i provjeru kandidata kako bi se izabralo najkvalitetnije, najbolje, sposobne i poštene pojedince.

Uz preporuku vjernicima neka na tu nakanu mole pomoć odozgora, očekujem također aktivan angažman svih onih koji vole čovjeka i Crkvu, obitelj i narod, pa su voljni i spremni boriti se za dobro drugih, kao i za opće dobro društva. A uz to poštuju Božje zakone upisane u srce i savjest ljudi.

Slučaj Dajla

U slučaju Dajla, nekadašnjeg samostana i zemljišta talijanskih benediktinaca koji je nakon Drugog svjetskog rata nacionaliziran, za što su redovnici dobili odštetu na osnovi optantske imovine, lomila su se prije nekoliko godina koplja jer je hrvatska država u postupku denacionalizacije kompleks Dajla dala u vlasništvo Porečko-pulskoj biskupiji. Županijski sud u Puli nedavno je potvrdio takvu odluku, a crkvene su strukture zbog tog spora “žrtvovale” biskupa Ivana Milovana? Je li on zaslužio da mu se nakon svega barem ispričaju iz Rimske kurije?

– Nije baš tako jednostavan slučaj Dajle. Nekoliko je sudova i rješenja do sada bilo izdavano, kako na crkvenim, tako i na svjetovnim sudištima, kako na relaciji države Hrvatske i Porečko-pulske biskupije, tako i na relaciji talijanskih benediktinaca iz Praglie i vatikanskih kongregacija. Iako je mons. Ivan Milovan ispao kao žrtva u tom slučaju, ne bih se usudio prosuđivati sam proces i aktere u njemu. Premalo je elemenata poznato da čovjek donese meritoran sud ili prosudbu.

Brak će moći poništiti i jedan sudac

Crkva je uvijek u reformi. Kako vidite nove dokumente na temu postupka za poništenje crkvenog braka?
– Dobro ste primijetili da je Crkva uvijek u reformi i reforma je sastavni dio njezina povijesnog hoda. Ona je, naime, obilježena trajnim, ali i promjenljivim sastavnicama. Trajne se tiču dogmatskih istina i moralnih principa, a promjenljive socioloških i psiholoških elemenata. Stoga, valja odmah naglasiti kako se reforme i promjene uglavnom odnose na taj promjenljivi dio.
Proglašenim, pak, odredbama dvaju motuproprija pape Frane ne uvode se neki novi kanonski razlozi ništavnosti ženidbe.

Samo se djelomično reformiraju odredbe koje sada treba obdržavati na biskupijskim sudovima u vođenju takvih parnica. Tako, na primjer, kada biskup ne može ustanoviti “zborni sud” u svojoj biskupiji, vođenje parnice može povjeriti sucu pojedincu.

Budući da će se reformom rasteretiti i rad “prizivnih sudova”, vođenje parnica za proglašenje ništavnosti ženidbe moglo bi stoga trajati nešto kraće. U tom vidu papa Frane je izišao ususret zahtjevima brojnih biskupa s prošlogodišnje sinode koji su tražili neka se pojednostavni proces proglašenja ništavnosti ženidbe. No, on pritom nije uveo neke nove kanonske razloge za ništavnost.

Vjeronauk u školi pomaže odgoju

Po vašemu mišljenju, pomaže li školski vjeronauk odgoju naših mladih za kršćanske vrednote?

– Uvijek ponavljam roditeljima, vjeroučiteljima, profesorima i odgojiteljima kako je nezamjenjiva njihova uloga u procesu rasta mladih naraštaja. Jer djeca i mladi u njima vide svoje uzore. I oni su presudni za stavove i uvjerenja djece i mladih. Jer učenici uglavnom vjeruju i poštuju ono što njihovi roditelji i učitelji vjeruju i cijene. Takvim pismom na početku godine želim im zahvaliti za tu njihovu ulogu u “školi života”. I potaknuti neka budu na visini povjerenog zadatka.

Što se tiče uloge školskog vjeronauka u odgoju mladih, drago mi je bilo pročitati neka mišljenja o školi i školskom vjeronauku s jednog okruglog stola. Sudionici smatraju kako je škola vrlo potrebna jer u njoj djeca uče zajedno živjeti, razgovarati, slušati i međusobno se poštovati. A obrazovanje koje škola nudi uvodi ih u nove spoznaje, proučava narodne, kulturne i vjerske korijene, te pomaže otkrivati zakone upisane u prirodi i u ljudskoj naravi. Škola uz to učenjem i radom humanizira vrijeme i prostor u kojem djeca žive.

A školski vjeronauk u sklopu Hrvatskog nacionalnog obrazovnog standarda (HNOS) pruža svoj obol u vidu cjelovitog i skladnog razvoja pojedinaca. Vjeronauk u školi, dakle, pomaže odgoju naših mladih. Valja, međutim, imati na umu kako školsko odgojno djelovanje nema “čudotvornog lijeka” za rješavanje problema suvremenog čovjeka i svijeta. Zato su školi potrebne zauzete i zdrave obitelji, jer bez njihove suradnje nema cjelovitog odgoja.

‘Otvorite srce prognanicima’

Papa Frane ovih je dana, gledajući stradanja ljudi na Bliskom istoku, objavio tweet kako je “rat majka svakoga siromaštva i veliki pljačkaš ljudskih života i duša”. Promatrajući val izbjeglica i društvenu krizu koju je izazvao u mnogim europskim zemljama, vi ste kao predsjednik HBK pozvali da otvorimo svoje samostane, crkve, dvorane… svoja srca prognanicima koji puno pate. Računate li na solidarnost naših ljudi?

– Papa Frane se vrlo aktivno umiješao u svjetska zbivanja od samog početka svoga pontifikata. Posebice time što se u duhu evanđelja stavio na stranu ugroženih, siromašnih i odbačenih.
Glede problema izbjeglica, on je nedavno kazao kako je “odbijanje njihova prihvata ravno ratnom zločinu”. U tom vidu oglasile su kod nas humanitarne institucije poput Caritasa i Crvenog križa. Uz njih uputili su apel javnosti i predstavnici vjerskih zajednica u RH i naglasili kako su “izbjeglice naša braća i sestre koji traže dom daleko od svoje zemlje u kojem mogu živjeti bez straha”.

Uz onu trajnu potrebu poštovanja ljudskog dostojanstva svih ljudi, u apelu je naglašeno kako smo i mi u onim tužnim godinama rata, kada su mnogi od nas bili u sličnim neprilikama, imali prigodu osjetiti toplinu srdaca dobrih ljudi koji su nam pomagali.

Uz poticaj svima neka budu humani i srdačni, puni sućuti i solidarnosti, izražena je spremnost i volja u zajedništvu s hrvatskim vlastima, udrugama i međunarodnim organizacijama učiniti maksimalan napor da se iziđe u susret izbjeglicama. Slučaj zbrinjavanja na stotine tisuća prognanika tijekom nedavnih ratnih zbivanja daju mi sigurnost da naši ljudi neće ostati hladni. Dapače, računam na njihovu solidarnost.

PIŠE: IVAN UGRIN/MISIJA

Odgovori

Skip to content