Cijeli takozvani civilizirani svijet (što god ta sintagma značila) s nevjericom, zgražanjem i bijesom popratio je potraj kolovoza vijesti, snimke, video zapise i priče o „barbarskom” uništavanju gotovo dva tisućljeća staroga Belova hrama u antičkom gradu Palmiri u sirijskoj pustinji.

Nakon brojnih novinara i medija, vijest o ISIL-ovom (kratica ISIL udomaćila se i u hrvatskom; kako engleska kratica dolazi od „Islamic State of Iraq and the Levant” njena bi hrvatska istoznačnica trebala biti IDIL: Islamska Država Irak i Levant) miniranju i uništavanju Belova hrama 31. kolovoza 2015. potvrdila je i Agenicija UN-a za obuku i istraživanje (the U.N. training and research agency), objašnjavajući kako se na satelitskim snimkama od 27. kolovoza 2015. vidljiva cjelovita struktura hrama, dok se na snimkama nakon eksplozije vidi smrtno ranjeni antički hram.

Belov hram prije barbarskog kulturocida koji je počinio ISIL

Belov hram nakon miniranja

Impozantni 1900 godina stari Lav od Al Lata podignut

u slavu pred-islamske arapske božice prije ISIL-ova uništavanja

CNN-ova priča o rušenju hrama može se pogledati ovdje.

Antički hramovi u Palmiri uništavani su, zasad, u dva navrata: 23. kolovoza potpuno je uništen manji hram Bal Šamin, a nakon 27. kolovoza Belov hram.

Plamteću mržnju prema svemu što nije povezno s islamom ISIL-ovci su u osvojenoj Palmiri pokazali tjedan dana ranije kad su odsjekli glavu glavnog arheologa Palmire, 82-ogodišnjeg Haleda al-Asada.

Kako je moja žena Gordana bila posebno potresena i ogorčena zbog tih doista strašnih i „nezabilježenih” ratnih zločina i zločina kulturocida, obećao sam joj da ću je na Malu Gospu (čitatelji ovog portala to predobro znaju, ali za virtualne namjernike ipak spominjem: to je spomendan rođenja Blažene Djevice Marije što se slavi se 8. rujna) odvesti na staro splitsko groblje Sustipan na kojem je u mirnom dobu 1959. i 1960. godine počinjen strašni kulturocid koji je dan-danas potpuno nepoznat najvećem broju današnjih Splićana i Hrvata.

ISIL-ov i Sustipanski kulturocid

Svjestan sam da će se brojni moji čitatelji zgroziti usporedbom miniranja i uništavanja, metaforičkog „pretvaranja u prah i pepeo” Belova hrama i uništavanja – mašklinima (pijucima) i macama (teškim batovima) – starog splitskog groblja kojem je besmrtni Tin Ujević tepao riječima: “najljepše groblje na svijetu”.

Međutim, strašna je povijesna istina da su i motivi i ciljevi obaju kulturocida gotovo isti: uništavanje „nepotrebnih” starina eda bi se na njihovim krhotinama izgradio bolji, sanjani, utopijski, apokaliptični svijet.

Da bi čitatelj shvati o čemu pišem, dužan sam ponoviti osnovne činjenice o začeću, rađanju i nasilnoj smrti nekad voljenog, kulturno važnog i vrijednog splitskog groblja.

Osnovne činjenice o životu i smrti tog groblja nalaze se na mrežnoj stranici Splitske razglednice u natuknici „Sustipansko groblje”.

Tekst je štur, ali kirurški precizan: „Austrijska je vlast, nakon odlaska Fran­cuza, odlučila uspostaviti izvangradska groblja i zabraniti nova pokapanja u crkvama. Splitsko izvangradsko groblje Sustipan otvara se 1825. godine, prema projektu arh. Vicka Andrića (odluka je donesena 1822. godine nakon razmatranja lokacija Sustipan, Poljud i Poišan). Na Sustipanu se ukapalo do 1928. godine, a povremeno sve do 1943. godine. Na Sustipanskome groblju bilo je oko 400 zidanih grobnica i oko 4000 zemljanih grobova, s ukupno do 1933. godine 48.113 pokojnika. Konačna odluka o uklanjanju Sustipanskoga groblja donesena 1959. godine na NO Općine Split. U divljačkom rušenju što je uslijedilo te 1959. i 1960. godine, sve je uklonjeno i ništa od spomeničkoga dijela u novome parku nije sačuvano.”

Tekst s nizom povijesnih fotografija dostupan je ovdje.

 Početak rušenja Groblja Sustipan 1959. godine

Nadgrobne ploče i spomen obilježja nakon rušenja 1960. godine

ISIL-ovci uništavaju „neprocjenjivo kulturno blago, kipove stare 2.600 godina” u muzeju u Mosulu

Dakako, kako je put u pakao često popločan dobrim i plemenitim nakanama, tako je i donošenje odluka o Sustipanskom kulturocidu, nazovimo ga tako, vjerojatno imalo sličnu povijest: petnaestak godina nakon „Socijalističke revolucije” kojoj je pogled bio usmjeren prema budućem „raju na zemlji”, tadašnji odlučivači – političari, ali i stručnjaci – nisu vodili računa o tako „trivijalnim” stvarima kao što su: ljudski osjećaji, kulturna povijest, povreda mira pokojnika (članak 134 Kaznenog zakona: „Tko neovlašteno iskopa, prekopa, razruši, ošteti ili na drugi način grubo oskvrne grob, mjesto ukopa ili spomen na umrle, kaznit će se novčanom kaznom do sto dnevnih dohodaka ili kaznom zatvora do tri mjeseca.”), uništavanje kulturne povijesti i umjetničkih djela itd.

Povodom 50 obljetnice tog kulturocida i barbarskog nepoštivanja mira pokojnika i osjećaja njihovih najbližih, novinar Slobodne Dalmacije Sandi Vidulić objavio je na Dušni dan 2009. godine članak „Rekvijem za Sustipan: prošlo je pola stoljeća od uništavanja starog splitskog groblja”.

Uz podnaslov „Monstruozno razaranje” Vidulić piše: „Tom monstruoznom razaranju gradske povijesti pomogla je i struka, dapače, krema povjesničara umjetnosti i urbanista. Političku odluku da se sravni groblje podržali su akademici Stjepan Gunjača i Kruno Prijatelj, kao i braća Jerko i Tomislav Marasović, koji su izradili prijedlog novog Sustipana bez groblja.

Taj plan su podržali i vodeći splitski urbanisti – Stanko Dvornik, Milorad Družeić i Budimir Pervan. Izostankom sa sastanka izbjegli su se očitovati akademici Milan Prelog, Andro Mohorovičić i Cvito Fisković koji je bio direktor Konzervatorskog zavoda. Izdvojena mišljenja imali su Vladimir Rismondo, Ksenija Cicarelli te Duško Kečkemet, koji se jedini oštro suprotstavio uništenju groblja.” (Slobodna Dalmacija, 1. studenog 2009. godine)

Cijeli članak možete pročitati ovdje.

Gradonačelnik Splita u vrijeme donošenja odluka o uništavanju groblja bio je Rade Dumanić.

U kratkoj životopisnoj natuknici na Wikipediji nabrajaju se njegove zasluge, ali ne i strašni Sustipanski kulturocid: „Rade Dumanić (Split, 1918. – Split, 18. svibnja 2008.), hrvatski političar i splitski gradonačelnik (1955.-1963.), jedan od najzaslužnijih ljudi za posljeratni razvoj Splita. Za njegova mandata grade se i adaptiraju brojne škole, poliklinika, rekonstruira se stara bolnica, zgrada direkcije brodogradilišta i obnavljaju se ratom porušeni objekti.”

Što se kulturocida tiče, već spomenuti Duško Kečkemet o uništenim je umjetničkim djelima objavio članak „ UMJETNIČKA DJELA NA SRUŠENOM SUSTIPANSKOM GROBLJU U SPLITU” .

Da zaključim: na Malu Gospu 2015 moja je Gordana prvi put u životu došla na Sustipan da vidi (manje) i razmišlja (više) o svijesti, etici i razumu ljudi koji su zapovjedili, odobrili i izvršili kulturocide koji malo ljudi danas zna i spominje.

Snimio sam je uz litice koje se obrušavaju u more, s kojih današnja „mularija” (mladići i cure) skaču u more.

Odlazeći sa Sustipana bila je sva zdvojna: fascinirana ljepotom i šokirana kulturocidnim zločinom.

Sustipan danas

Sustipan danas

Današnja Zapadna obala i groblje Sustipan 1925. godine

U prah i pepeo pretvoreni Anđeo na grobnici obitelji Lalić (kipar: A. Ferraroni)

Sustipanske arkade prije rušenja

Sustipanske arkade prije rušenja

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save