DON MARINKO MLAKIĆ: Kršćansko ophođenje s pamćenjem
Sasvim je očito da se današnje hrvatsko društvo muči s odnosom prema prošlosti. Jedni kažu da je treba zaboraviti, da nas ona opterećuje, dijeli, sputava… Ne da nam ići naprijed. Drugi joj selektivno pristupaju, izvrću je i s njome manipuliraju, najčešće s namjerom da izbjegnu odgovornost ili da ostvare određene interese, osobne ili pojedinih skupina, da zadrže pozicije moći i ugleda…
Postoje i oni koji ”žive u prošlosti”. Razlog može biti strah pred onim što im donosi sadašnjost, odnosno budućnost. Prošlost im pruža određenu zaštitu i utjehu. Naravno, lažnu. Tu se obično radi o boljoj prošlosti za njih, stvarnoj ili izmišljenoj. Drugima razlog življenja u prošlosti može biti nesposobnost da se od nje odmaknu. Tu se radi o teškoj i mučnoj prošlosti koja opterećuje. Ona ih dotle zaokuplja, zarobljava, da postaju nesposobni za izazove sadašnjosti i budućnosti. Vrte se kao u kakvu vrtlogu ponavljanja koji ih sve više usisava.
Rušilačka moć zla
Pamćenje se osobito snažno nameće nakon pretrpljenog zla. Pretrpljeno zlo se neizbrisivo usijeca u našu memoriju. Kako se s njime nositi? To predstavlja posebno velik izazov za čovjeka. Postoji više načina. I mi smo ti koji o tome odlučujemo. Svatko za sebe i svi zajedno kada se radi o kolektivnoj memoriji. Ukoliko se ne ulaže nikakav trud oko načina i perspektive pamćenja, ono ostaje prikovano uz to pretrpljeno zlo i ne zna se odvojiti od njega. Takvo pamćenje se pretvara u zlopamćenje, u osvetu, u vraćanje zla za zlo. I zna trajati puno duže od samoga zla. Pamćenje tada osljepljuje čovjeka, iskrivljuje mu stvarnost i zatvara ga novoj perspektivi života. Zla prošlosti počinju upravljati čovjekovim životom, okupiraju potpuno njegovu sadašnjost i budućnost.
Upravo u tome je moć zla. Njegova rušilačka snaga ne zaustavlja se samo na činu zla kojeg učini zločinac, nego i u opterećenom pamćenju zla od strane žrtve. Zločinac svojom mržnjom inficira žrtvu i sjeme zla nastavlja djelovati u njoj samoj, u svima koji su na bilo koji način pogođeni zlom. Tada se zlopamćenje pretvara u pravu i zaraznu bolest koja se poput kancerogenog tkiva širi našim duhovnim bićem, razara ga sve dok ga cijeloga ne pretvori u bolesnika. Ovo jednako vrijedi na osobnoj razini kao i na zajedničkoj – obitelj, narod…
Kao pravilo možemo kazati: ako nas pamćenje prošloga sputava a ne oslobađa, ako nas čvrsto drži prikovanima za dogođeno zlo te čini zlopamtilima koji postaju nesposobni za obnovu života, onda je to znak da zlo upravlja našim pamćenjem. Bez obzira što ga sami nismo učinili.
Zaborav prošlosti
Kao rješenje često se nameće zaborav. Danas ga mnogi zazivaju. „Zaboravimo prošlost i okrenimo se budućnosti!“ Zlo koje se zaboravi više ne boli. To se čini logičnim. Međutim, znači li to da je nestalo? Je li zaborav trajni lijek za iskustvo pretrpljenog zla? Nije! Zaborav ne uklanja zlo. Prije bi se moglo reći da se zlo iza zaborava zakamuflira, primiri i potajice djeluje. Tada zna biti još opasnije i podmuklije. Zaborav na prošlost vodi također u ropstvo, u ropstvo sadašnjost. Zato ljudi koji teže zaboravu na prošlost redovito trebaju kakvu narkozu, iluziju života, zabavu… Danas se događa prava tortura sadašnjosti koja nam dirigira zaborav kako na prošlost, tako i na budućnost. I zato nam se događa paradoks: previše zaborava rađa previše iskrivljenih pamćenja prošlosti.
Zaborav nije rješenje! „Narod koji zaboravlja svoje sjećanje nema budućnosti“, kazao je papa Franjo u Sarajevu. „Nemate pravo zaboraviti vašu povijest. Ne radi osvete, nego radi izgradnje mira.“
Pamćenje je bitna osobina ljudskog duha. Bez njega čovjek ne može pravo živjeti. Pamtiti moramo. Prošlost nas oblikuje i više nego smo toga obično svjesni. Upravo radi toga odnos prema prošlosti pokazatelj je (ne)zrelosti osobe i društva. Ona lako može postati izvor muke koja zarobljava, bilo da je slavna i junačka, stvarna ili izmišljena, bilo da je tužna i frustrirajuća; bilo da je hoćemo zaboraviti ili se njome bavimo. Što je više zaboravljaš, u opasnosti si da ti se ona ponovi. Ali prošlost može postati naše bogatstvo, izvor mudrosti koja prepoznaje zakonitosti života koje vrijede za sve ljude i sva vremena. Kako to postići?
Kršćanski odgovor
Svoju prošlost, koliko god se trudili, ne možemo izbrisati niti promijeniti. Međutim, možemo mijenjati naš odnos prema njoj. Iako nepromjenjiva, prošlost je trajno otvorena za novi smisao i ulogu koju ima unutar cjeline života. Odnos čovjeka prema vlastitom životu, jednako prema prošlosti kao prema sadašnjosti i budućnosti, živi je proces trajno otvoren novom vrjednovanju i osmišljavanju.
Nasuprot zaboravu, iskrivljavanju ili zarobljenosti prošlošću kršćanstvo nudi posve drugačiji način ophođenja s njom. To je sjećanje (anamnesis) i zahvalnost (euharistija).
Kršćanstvo je bitno u sebi sjećanje (spomen-čin) na utemeljujući događaj vjere: Isusov križ, smrt i uskrsnuće. Križ ne niječe zlo, ne bježi od njega niti mu popušta, nego mu suprotstavlja žrtvujuću ljubav. Mi u križu vidimo Božje djelo spasenja od svakoga zla. Pa i od same smrti. I zato ga se sa zahvalnošću uvijek iznova sjećamo. Vjera u uskrsnuće nam pomaže da ne brišemo sjećanja nego da im mijenjamo perspektivu. Ona unosi preobrazbu na taj način da se kršćansko sjećanje na Isusovu smrt na križu kao i pripovijedanje o njoj ne zaustavlja na sramoti i porazu, na pobjedi zla i tame, nego na oslobađajućem iskustvu da dobro pobjeđuje, da je smrt nadvladana žrtvom ljubavi, da Bog ima zadnju riječ. Zato kršćansko sjećanje o temeljnom događaju vjere ne počiva na osjećaju nepravde ili povrijeđenosti. Evanđelisti ne pripovijedaju o detaljima muke da bismo nastavili živjeti u muci, zatvoreni u iskustvo nemoći. Ili još gore da bismo hranili mržnju i ponavljali zla Isusovih protivnika. Kršćanstvo ističe veličanstveni Božji zahvat spasenja koji križ od znaka sramote i smrti pretvara u znak pobjede i života. On je jamstvo da će svaka nevina žrtva na kraju pobijediti a zlo izgubiti. I tome se unaprijed zahvalno raduje.
Posebna snaga uskrsnuća je u tome da i zločinci imaju priliku obraćenja. Bog ne želi smrti grješnika nego da se obrati i živi, napisao je prorok Ezekiel. Stoga, kršćansko sjećanje ne samo da se ne usredotočuje na patnju, bol, poniženje, na zlo protivnika i neprijatelja, nego se iz zahvalnosti vlastite spašenosti otvara svima. Vjernička zahvalnost preobražava naša mučna sjećanja u snagu s kojom obnavljamo vlastite živote, živote ljudi oko sebe i cijeli svijet. Niti zločinitelji nisu iz toga isključeni.
Iz kršćanskog ophođenja s prošlošću možemo zaključiti da pamćenje oslobađa kada je istinito. Istina će vas osloboditi, kaže Isus u evanđelju. Zato je za ispravno oblikovanje pamćenja presudno da se otkrije istina.
Pamćenje, nadalje, treba biti ljekovito. Ne smije se pretvoriti u zlopamćenje koje bi značilo nastavak sukoba nekim drugim sredstvima i na različitim drugim poljima života. Pamćenje treba imati za cilj da ozdravi sadašnjost i omogući budućnost. I to svima – i žrtvama i zločincima. U tom smislu mora uključivati spremnost na čišćenje memorije, oprost i izmirenje. Neizbježno je zato suočiti se s mukom oprosta. Treba pri tom naglasiti da oprost nikako ne znači zaborav, niti nijekanje zadobivene uvrede. Ne znači također ni skidanje tereta odgovornosti s počinitelja. Oprostiti znači ne dopustiti zlu da me svlada i uvuče u svoju spiralu mržnje, osvete i smrti. Kao takav oprost prihvaća mogućnost izmirenja i s počiniteljem zla koji se kajanjem pomirenju otvara.
Konačno, od prošlosti trebamo učiti. Pretrpljeno zlo nam treba biti opomena. Refleksija na nj treba nas dovesti do spoznaje o naravi zla, zašto i kako se ono događa među ljudima? Takva spoznaja će nam omogućiti da se učimo boriti protiv novih zala i nepravdi.
don Marinko Mlakić
