IVO BANAC: Basna o Milanoviću i Karamarku
Predizborni kornjača i zec – Utrka kornjače i zeca nije utrka u gospodarskim programima. Jasno je da će se radikalne reforme morati provesti, inače ćemo brzo završiti u bankrotu
Predaja je Ezopove basne do kraja ogolila i svela na najnužnije podatke. Tako znamo da je Ezopov zec ismijavao kornjaču zbog njene tromosti i nespretnosti te da je skakao kao mahnit samo da pokaže kako kornjaču prezire. Nažalost, ne znamo kako je zec izgledao. Je li bio poput elegantnog smeđeg dvojezupca iz slike Jana Wildensa, Rubensova suradnika? Wildens je u svom tipično flamanskom krajoliku s prikazom utrke kornjače i zeca naglasio zečeve dugačke stražnje noge, ali, zanimljivo, i uzrujano oko, u potrazi za sporim suparnikom.
A možda je Ezopov zec, poput holivudskog Bugs Bunnyja, rečenog Zekoslava Mrkve, bio žrtva prijevare. Naime, kornjača je ne samo predložila utrku nego je (po La Fontaineu) predložila i okladu. Teško je riješiti zečju zagonetku: ili pretjerano samouvjeren ili prikriveno plah. U svakom slučaju, zec je zakasnio. Po A. P. Sumarokovu, čekao je čak tri mjeseca da od Sankt-Peterburga potegne do Moskve, a kad je stigao, kornjača je već bila na cilju. Možda je upravo zato u svojoj “Epistoli o stihotvorstvu” (1747.) Sumarokov i zapisao: “Sklad basne mora bit’ šaljiv, ali plemenit”. Držat ćemo se tog pravila i u ovoj basni.
Zec je i prebrz i prespor, ali najbrži je na jeziku, pa zato često lupeta. Postoje cijele zbirke Zekinih bisera. Kad govori o bilo kojoj grani humanističkih disciplina, naročito povijesti, zna izazvati grohotan smijeh, ili u najmanju ruku izuzetnu veselost. U Jastrebarskom je nedavno Cincare stavio u isti red s profiterima i prevarantima. Bit će da Zeko ne zna što su to Cincari. Kako bi znao, kad ne zna da Rijeka nije u Dalmaciji. A što ako ipak zna? Za tu evantualnost na raspolaganju mu je lijep broj medijskih apologeta (“Gledajte, u Hrvatskoj, pa čak i mediji, koji su bez ikakvog utjecaja sa strane Vlade u Hrvatskoj, oni su na mojoj strani”). Oni bi Zeki dušu dali da ih ipak nije razočarao. Oni su željeli lijevog Milanovića, makar ne tako lijevog kakvi su oni sami, a umjesto toga dobili su manje zlo; ne kugu, ali ipak koleru.
No, ni manje zlo ne bi smjelo uz šoviniste, kojih, oni misle, u Hrvatskoj ima dovoljno, pa nema potrebe da se Milanović izjavom o Cincarima upisuje u tu družinu. Dobro, možda nije šovinist, lijevi su mu sektaši ipak dodijelili oprost, ali zbunjuje što je i socijaldemokrat i konzervativni liberal te je, iako sljedbenik Franje Tuđmana, zakasnio na upis u HDZ. Karamarka ne može optuživati da je izdao Tuđmana, kako to rade Milanovićevi slavonski suputnici (“Za svoj dom”), ali može prigovarati kako on sâm nije “flip-flop, malo za predsjednika Tuđmana, pa s Mesićem i Manolićem, pa Bujancem. Nema toga.” Ali ima simpatija i za kršćanske vrijednosti (“To sam ja… u trećem licu, i tu su ljudi koji su moji suradnici. To je kršćanstvo… i zanima me za koga bi glasao papa Franjo. Vjerojatno za nas”), što pretpostavlja da nema prepreka koaliciji s kršćanskom demokracijom. Kad tomu još dodamo da je Milanović odnedavno iz “dišpeta” i najveći domoljub, postaje jasno da on pokriva cijeli politički dijapazon. No, ringlšpil nije stao: “sklonijeg na vlastitu štetu Srbima u Hrvatskoj, pa i Srbiji, u Hrvatskoj možda ima, ali nije u politici. Dakle, sve to skupa radim iz dubokog uvjerenja, jer sam takav. Griješim kad sam možda malo predirektan”. Takav je Zeko.
Basna ne bi bila uspješna kad Kornjača ne bi bila posve drukčija. Nasuprot hvalisavom Zekoslavu, možda bi Kornjača bila brža, veli La Fontaine, da na svojim leđima ne nosi vlastiti dom. Milanović će teško shvatiti takvu poziciju, već zato što Karamarko pokriva samo jednu političku točku – ne cijeli dijapazon. Ta točka je identitetska i čini ga po mnogočemu otvorenijim centru nego što se to inače misli. Kolikogod takva pozicija bila vrludava, Karamarko ne samo da nije “konspirativac koji politikom pokušava upravljati iz sjene i mraka”, nego je jasno fiksiran na interese zemlje i naroda. Ove staromodne riječi, tako strane bourgeois-bohème pomodarstvu, tako daleke od prostora naših yuppija, predstavljaju veliku opasnost za one koji su sve učinili da Hrvatsku ogade u svijetu i povaljaju u blatu – ne samo za frljićevske mamlaze, nego i za jednakovrijednu bobanovsku menažeriju. (Smirite se, mislim na pok. Matu.) Zato jedan od prvaka potonje družine i može prozivati Frljića da se baš i nije iskazao u provociranju Karamarka: “Provokativnije bi bilo pitati… bi li podržao treći entitet u BiH ili je bliži probošnjačkoj mesićevskoj politici?” Koliko je dubok ocean zlobe i nerazumijevanja u ovom pitanju?
Utrka je onakva kakva jest ne zato što netko nešto skriva ili ne želi objasniti, nego zato što se zbog općenite situacije o nekim stvarima i ne može javno govoriti. Ali desnica izvan Domoljubne koalicije, kao i uvijek čistunska ljevica što životari izvan SDP-a i njegova orbita, nisu sklone diskreciji. Nije ni SDP, ali ta stranka će ipak preživjeti za neku novu utrku pod nekim novim predvodnikom.
Utrka između kornjače i zeca nije utrka u gospodarskim programima. Posve je jasno da će se radikalne reforme morati provesti, jer ćemo inače vrlo brzo završiti u bankrotu. Bolje bi bilo kad bi se to i glasno reklo, jer mase će prihvatiti odricanje ako je ishod izgledan, a žrtve ravnopravno podijeljene. No, kad to na ovim izborima nisu u stanju reći ni strančice-statisti, zašto se čuditi onima čiji je ulog mnogo veći? Ipak, nije istina da su ovo izbori između slobode i neslobode. Naravno, ako Karamarka doživljavate kao provincijalca, koji je “karijerno formiran u bigotnim crkvenim krugovima i rigidnim obavještajnim službama”, onda bi se moglo zaključiti da je sloboda zajamčena samo putem “liberalne” diktature “prosvijećene” manjine, što je i ostao ideal svih naših postkomunista i neokomunista. Tako jedan drugi egzemplar iste linije ovih dana nariče nad Gadafijem (na četvrtu obljetnicu likvidacije diktatora), koji je Libijcima omogućio da žive “ne samo bolje od većine afričkih naroda… besplatno obrazovanje, besplatno zdravstvo, zajamčena sekularnost društva… standarde kojih se ne bi postidjeli ni mnogi europski narodi”.
Jasno je što je za neokomuniste sloboda, a što nesloboda. Zato bi bilo važno znati misle li ostatci “liberalnog” titoizma da Karamarko doista želi uspostaviti “kulturnu revoluciju” i teror jedne partije nad cijelim društvom. Nadam se da je ipak riječ o prevelikoj propagandnoj revnosti. Na kraju krajeva, svako se dobro djelo kazni. Nisu mogli otrpjeti poraz bez osvete, pa zato razmišljaju onako kako bi oni to učinili. “Kulturna revolucija?” “Inženjering ljudskih duša?” Ovu terminologiju, usput, nisu smislili ni Karamarko ni “bigotni crkveni krugovi” (koliko su tek bili “bigotni” pod komunizmom?) nego J. V. Staljin. Koga varate? Varate sebe.
Pokazalo se da ova basna ipak nije dovoljno šaljiva. Razlog tomu je što ni Ezop, ni La Fontaine, ni Sumarokov, ni niz drugih basnopisaca nisu mogli zamisliti da bi netko žalio za zecom, koji je umoran pored cilja legao i zaspao, da bi ga osramotila jedna od sporijih životinja. Upornost i ustrajnost nisu vrline u Milanovićevim medijima. Lako ćemo! Snađi se! To su poželjne parole. No, nikad se ne zna. Ne uzdajte se previše u svoju brzinu, sofisticiranost i superiornost. Narod bira one koji su mu slični. To je problem s tom vražjom demokracijom, koju biste tako lako zamijenili, kad je već riječ o konspiraciji, starim komitetskim zadimljenim izbama. Ali ne ovaj put…
Izvor: jutarnji.hr
