KRATKA POVIJEST KOMUNISTIČKOG LUDILA
Mi živimo u svijetu prividno kontroliranog kaosa, temeljenog na medijskim opsjenama. Na primjer, svi mi znamo da je potonuće “Titanica” 1912. najveća pomorska katastrofa u povijesti – s 1.500 poginulih.
Ili je to tek marketinški najbolje obrađena kastrofa?! – jer znatno više poginulih bilo je prilikom potonuća dvadesetak (!) brodova: “Wilhelm Gustloff” (1945.; 7-15.000 mrtvih!), “Goya” (1945.; 6.200); “Juniyo Maru” (1944.; 5.600); “Toyama Maru” (1944.; 5.400); “Cap Arcona (1945.; 5.000); “Ukishima Maru” (1945.; 5.000); “Lancastria” (1940., 4.500); “Dona Paz” (1987.; 4.300); “Oria” (1944.; 4.100); Yoshida Maru” (1944.; 3.000); “Kianghia” (1948.; 3.000); “Provence” (1916.; 3000)… itd.
Dobra metafora kaosa, prijevara, laži i krvavog traga cijelog komunizma simpatična je ruska igračka iz carskog doba, tzv. “Babuška” (Bakica), odnosno niz šupljih figurica jedna u drugoj. Nekad su to crveni drugovi donosili iz Sovjetskog Saveza kao suvenir (jer ničeg drugog nije ni bilo!). Pretpostavimo da je prva i najveća figura – Vladimir Iljič Uljanov, pseudonim Lenjin (po rijeci Leni!). Kad otvorite Lenjina iskoči Staljin, kad otvorite Staljina, iskoči Tito, kad otvorite Tita iskoči Zoran Milanović, kad otvorite Milanovića iskoči… No, da se vratimo na početak krvavog ludila.
Svi komunisti znaju da je veliki Lenjin poveo Oktobarsku revoluciju (koja, doduše, nije pokrenuta u listopadu, već 7. studenog, barem po našem kalendaru!) vođen genijalnom idejom o Novom boljem svijetu. U stvarnosti carska njemačka vojska zatvorila je nekoliko ruskih luđaka-terorista u vagon (potom je zavarila vrata vagona) i pod vojnom pratnjom sprovela ih iz Züricha preko Njemačke do Petrograda. Njemačke carske jedinice dale su i svoj veliki doprinos u prvim danima revolucije, a cilj cijele akcije bilo je izbacivanje ruske carske vojske iz prvog svjetskog rata. U teorijskom smislu, najvažniji Lenjinov tekst o “Imperijalizmu kao najvišem stadiju kapitalizma”, tek su prepričane ideje njemačkog ekonomiste Rudolfa Hilferdinga.
No, da bismo shvatili dubinu Lenjinovog ludila prizvat ćemo Venedikta Jerofejeva (1938.-1990.), pobunjenika, gubitnika i posljednjeg velikog ruskog pisca XX. stoljeća. Lenjinov duh i duh Oktobarske revolucije fascinantno su uhvaćeni u njegovom malom remek-djelu, neobičnom tekstu Moja mala Lenjinijana. Kratak, no sablasno precizan uradak napisao je u dva dana, tijekom veljače 1988. u Moskvi. Najvećim dijelom tekst čine izvadci iz Lenjinovih dokumenata, uz tek poneki komentar.
“Ostvarenje bolje sutrašnjice krenulo je punom žestinom, pa Lenjin naređuje svojim pobočnicima:
“U Penzenski oblasni komitet:
“Nužno je organizirati bespoštedni masovni teror protiv kulaka, popova i bjelogardijaca. Sumnjive zatvoriti u koncentracioni logor van grada. Telegrafirajte o izvršenju.” (9. kolovoza 1918.)
Drugu Fjodorovu, predsjedniku Nižegordskoga oblasnog komiteta:
“U Nižnjem se očigledno priprema bjelogardijska buna. Valja upregnuti sve snage, odmah započeti s masovnim terorom, strijeljati i izvesti stotine prostitutki koje napadaju vojnike, bivše oficire i sl. Bez oklijevanja” (9. kolovoza 1918.)
Nije posve jasno koga treba ubiti. Prostituke koje napadaju vojnike i bivše oficire? Ili – prostituke koje napadaju vojnike i onda posebno – bivše oficire? I koga strijeljati, a koga izvesti? Ili izvesti poslije strijeljanja? I, što znači “i sl.”?
“… budite uzorno bespoštedni.”
Drugu Šljapnikovu u Astrahan:
“Uprite svim snagama da se pohvataju i strijeljaju astrahanski podmitljivci i špekulanti. S tim ološem valja obračunati tako da zauvijek zapamte.” (12. prosinca 1918.)
Telegram u Saratov, drugu Pajkesu:
“Strijeljati, nikoga ne pitajući i ne dopuštajući idiotska zavlačenja.” (22. kolovoza 1918.)
Glebu M. Kržižanovskom:
“Moblizirati sve, bez iznimke, inženjere i elektrotehničare, sve koji su završili prirodoslovno-matematički fakultet itd. Obveza: najmanje dva predavanja tjedno, najmanje 10 (50) uputiti u elektriku. Izvršenje – premija. Neizvršenje – zatvor.” (prosinac 1920.)
“Odgovor na žalbu M. F. Andrejeve u povodu uhićenja intelektualaca:
“Nemoguće je ne hapsiti, radi sprječavanja zavjera, sve te prikadetske publike. Zločin je ne hapsiti je. Najbolje je da deseci i stotine intelektualaca odsjede u reštu. Bogami, najbolje.” (18. rujna 1919.)
Drugu Krestinskom:
“Brošura je štampana na suviše luksuznom papiru. Za trošenje luksuznog papira i tiskarskih sredstava, prema mom mišljenju, dati na sud, otjerati s posla i uhapsiti koga treba.” (2. rujna 1920.)
F. E. Dzeržinskom:
“Uz pitanje izgona u inozemstvo pisaca i profesora. To treba veoma pomno pripremiti. Obvezati članove politbiroa da 2-3 tjedna posvete pregledu knjiga i publikacija. Sustavno prikupiti podatke o političkom stažu, radu i književnoj aktivnosti profesora i pisaca. Povjeriti sve to pametnom, obrazovanom i savjesnom čovjeku iz GPU (KGB!). (10. svibnja 1921.)” (Jerofejev, V.: “Moskva-Petuški”, Zagreb, 2001, str. 175-192)
Iz ovoga se vidi da je Milanović učio od najboljeg! Dakle, velika je laž da je Lenjin bio dobar, a da je Staljin njegove sjajne ideje pretvorio u nešto drugo! Ideje komunizma su zbrkane gluposti koje moraju odvesti u krvavo nasilje, jer je to suština cijelog sustava! Nasilje nije greška – nego jedini mogući put!
Staljin (30 milijuna mrtvih) i Mao Tse Tung/Mao Zedong (60 milijuna mrtvih) nastavili su i razradili ideje velikog Lenjina, no tu je i niz manje istaknutih ali dragih drugova, što uključuje i Staljinovog malog likvidatora iz Španjolske – druga Tita, inače velikog lažljivca i jednog od najvećih prevaranata XX. stoljeća. Josip Broz Tito proizvod je Irine Aleksander, zagrebačke šefice Kominterne, koju je oduševio svojim prodornim plavima očima i znanjem ruskog jezika, pa ga je ona ubacila u Centralni komitet komunističke partije Jugoslavije 1934. godine. Bez drage Iročke nikad ne bi zaživio drug Tito!
A Zoran Milanović – naš voljeni prvi šarlatan?! Svakim danom sve više napreduje, priča i radi sve luđe stvari i više nikome u SDP-u (Srpskoj demokratskoj partiji – kako bi to Zoki rekao: “Osam od deset Srba koji izađu na izbore glasaju za mene!” – iz čega bi se moglo zaključiti da njegovo ludilo savršeno odgovara srpskom ludilu!) nije jasno kad su postali ustaše!
Ključni problem nove faze Zorana Milanovića je da je izgubio svaki kompas i da mahnita bez ikakve veze sa stvarnošću. To samo po sebi ne bi bio neki problem, da Zoran Milanović nije slučajni hrvatski premijer i da svim svojim postupcima ne radi dugoročno veliku štetu Hrvatskoj! Njegov koncept kontrole medija, izbacivanja sportskih prijenosa koji bi mogli podizati pravo hrvatsko domoljublje, vrćenje bezveznih, starih, ruskih komunističkih filmova, forsiranje nekakvog srpsko-hrvatskog jezika, srpsko-hrvatski sastav vlade u zemlji s manje od 5% Srba, hapšenje ili smjenjivanje svih koji mu se suprotstave na bilo koji način, beskrajno, neodgovorno lupetanje, svađa sa svim susjednim državama, šuplja demagogija i šuplje partijsko pseudo-domoljublje – sve to tjera nas da otvorimo Babušku s licem Zorana Milanovića.
I – u njoj nema ničega, ona je prazna! Toje bit Babuške – ništa! Zoran Milanović je histerično ništa, čovjek satkan od bizarnog kompleksa superironosti, s teškim poremećajem ličnosti i neobičnim oblikom agresivnog autističnog ponašanja. Zoki je za dom spreman! Ili kao što bi to rekli Motorhead: “Back to the funny farm!”
(Napomena: “Funny farm” nije reality show “smiješna Farma” već institucija, dakle – “Natrag u ludnicu!!!”)
F. Perić/hrsvijet.net
