NEMORALNA PONAŠANJA AKTUALNE VLASTI
Dva nedavno objavljena rada podsjetila su me na moje djetinjstvo, na vrijeme polaženja Pučke škole i dob kad navrših 11 godina. U prvi razred Pučke škole krenuo sam u jesen 1941. godine, u doba kad NDH već bijaše uspostavljena, i na čelni zid školske prostorije postavljena slika Poglavnika Dr. Ante Pavelića.
Učenici svih tadašnjih razreda (6 razreda) bili su smješteni u istoj prostoriji, raspoređeni u tri reda. U dva prednja reda bili su smješteni polaznici prvog i drugog razreda, a iza njih su slijedili polaznici viših razreda, pri čemu troje, četvero njih u zadnjem, tj šestom razredu, koji nisu bili ni ponavljači ni obvezni polaznici škole, već više poradi potrebe međusobna druženja, ali to nije smetalo mladoj vrlo revnoj učiteljici da ih ponekad ponešto priupita kako bi opravdali svoje boravljenje u školi. Učiteljica se najrevnije angažirala oko nas prvaša, pa smo ubrzo postali pismeni naučivši računanje jednostavnih zbrajanja, oduzimanja i množenja. Zbog boravljenja u istoj prostoriji mi prvaši naučili smo dosta toga slušajući odgovore i pitanja onih iz viših razreda, pa tako napose ono, što se ticalo povijesti Hrvata i njihovih sukoba s Mađarima, Mlečanima i Turcima. Mi prvaši smo smo ubrzo dobili i odgovarajuće knjige, a najvažnija bijaše „Početnica i čitanka“, u kojoj se nije spominjalo Turke već hrvatske muslimane i njihova specifična imena, te navođenje da Muslimanke nose feredže.
Bio sam najuspješniji đak među svojim vršnjacima. U mjestu tada nije bilo ratnih sukoba, ali smo bili svjedoci dolaska talijanske vojske, čiji dio se zastalno smjestio u jednoj ovećoj praznoj zgradi. Razrede smo završili redovito, a ne sjećam se da je itko bio ponavljač. Već su tijekom drugog razreda učestali ratni sukobi u bliskom okolišu i zbjegovi Hrvata iz bližeg susjednog južnog dijela Bosne, zbog pokolja Hrvata koje su provodili četnici. Tako je trajanje drugog razreda bilo svega dva mjeseca, ali je učiteljica priopćila mojoj majci da učitelju škole u mjestu gdje ćemo se skloniti može slobodno reći da sam ja u trećem razredu. Tako se uspješno i postupalo, pri čemu bih se znanjem posvjedočio i kao najbolji „trećaš“. Zato su me ratni sukobi oštetili samo za jednu godinu. Po završetku rata, oskudica hrane potaknula je moju majku da zamoli moju tetku Janju, koja je živjela u Bjelovaru i nije joj se posrećilo da ima svoju djecu. Zato sam upućen tetki uz nadzor svojeg tada najmlađeg ujaka Miljenka. Putovanje se moglo ostvariti preko Mostara i Sarajeva, ondašnjom uskotračnom željeznicom, a do Mostara se nekako uspjelo doći kamionskim prijevozom. O Mostaru sam premalo znao, pa sam puno toga spoznao tijekom jednodnevnog upoznavanja šetnjom u očekivanju vlaka koji će pristići iz Dubrovnika, a nakon čijeg dolaska će biti omogućen ukrcaj u vlak za Sarajevo. Moja prvotna pogrješna pretpostavka, da su žene s feredžom muslimanske časne sestre, ubrzo je dovela do ispravne spoznaje.
Zahvaljujući ujaku uspio sam se ukrcati u već uvelike prekrcan vlak, s premalo tada drvenih sjedala. Ali uslijedila je Božja pomoć i događaj kojeg sam upamtio zauvijek, a koji mi je uvelike pojačao majčinu upornost da me usmjeri prema činidbi dobra i čvrstom uzdanju u Boga. Jedna žena srednjih godina pokrivena feredžom uspjela je sjesti na oskudni prostor jedne od drvenih klupa vlaka. Primjetivši me izmorena i slabo ishranjena, ustala je s klupe obrativši se mojem ujaku riječima: „neka dijete sjedne, a ja ću nekako izdržati. I ja sam majka, pa znam kako je mojoj djeci kad naiđu na slične poteškoće.“ Sjeo sam ozaren srećom koju mi je omogućila meni odprije nepoznata žena, muslimanka, koja je tako postupila jer je iskreno vjerovala da ju je Bog nadahnuo da tako postupi. Taj događaj mi se duboko usjekao u pamćenje. Vjerojatno je ostavio tragove i na moja kasnija iskrena prijateljstva s kolegama Bosancima (nacionalno deklariranim Hrvatima, Srbima, a rjeđe samo Muslimanima), jer su postupali u skladu s Božjim nadhnućima, dakle u skladu s vjerom u Alaha zalažući se za činidbu dobrih djela, dakle postupajući poput mene kao Hrvata i Katolika.
A sada neka mi bude dopušteno uputiti svoje primjedbe na amoralna postupanja sadašnje tzv. hrvatske vlade. To će zahtijevati i podsjećanje i na usporedbe s dobro poznatim prirodnim ponašanjima nekih domaćih životinja, napose zato što se izbjegava usporedba postupanja vladajućih struktura prema potentnim kukavičkim prebjezima s onima hrvatskih branitelja, koje se sotonistički diskriminira. Nedopustivo je da se neka osoba izabrana (ako je uopće izabrana na moralno ispravan, pravno i demokratski neupitno ispravan način) duboko promišljenom odlukom dobno zrelih osoba, da se takva osoba svojim nastupima ponaša poput nekih životinja do te mjere, da ostavlja dojam neuljuđenosti,ili čak podcjenjivanja mudrosti onih osoba, koje su upravo tu osobu izabrali na društveno, ili čak na državno važan položaj odlučivanja o sudbini naroda, ili države. Još je gore, ako joj je dopušteno da se poigrava sudbinama naroda, države i najbližih susjednih državnih zajednica.
Upravo smo svjedoci da se nešto takva i zbiva. Seljačkog sam podrijetla, pa sam stekao brojna iskustva u ophođenju i poznavanju domaćih životinja, poglavito goveda i ovaca. Čuvao sam ih na ispaši, i prijateljski se obnašao s njima, ali i poznavao njihovu ćud. Bez uporabe „škurje“ (biča) nije bilo lako obuzdati mladog još nedorasla junca, jer bi rogovima nastojao ukloniti ili ubosti svako biće koje bi mu na njegovu putu kretanja zasmetalo. Ali je osjećao i dobro upamtio da mu gospodar raspolaže i učinkovitijim načinima obuzdavanja nasilna ponašanja. Gospodar je bio i mudar, pa je umio procijeniti kakvog junca bi imalo smisla pogodovati u razvoju da postane rasni učinkoviti rasplodnjak. Zato se nestašnim juncima na stručan način „utuklo“ testise do stanja da ne može oploditi kravu, ali uz sačuvanje „libida“ kao indikatora za procjenu stanja krave glede njezine potrebe da postane oplođena. Razlog za pisano predstavljanje ponašanja nekih domaćih životinja proistekao je iz pobude, da se neki naši političari zaborave do te mjere, da povremeno ostave dojam sličan stvarnom ponašanju mladog junca.
Osobno sam stekao dojam da se sadašnji predsjednik sadašnje tzv. „hrvatske“ vlade nerijetko ponaša poput spomenutog junca. No gore od toga je slijepilo zbog kojeg previđa stradavanja i stanja hrvatskih branitelja, zbog čijeg žrtvovanja nije postao žrtvom velikosrpskog agresivnog rata usmjerenog prema uništavanju hrvatskog naroda i podjarmljivanju Hrvatske. Svatko smije postati bolji, pa s pomoću liječnika i progledati. No, vjerojatno bi optimalno rješenje moglo biti da kao „Vrsni selektor i vođa“, među prebjezima probere one punoljetne, zdrave i snažne pa ih odvede u zemlju iz koje bez borbe „hrabro“ pobjegoše, pa da zajedno s njima ugrozi one zbog kojih ovi utekoše, da ih ugrozi do te mjere da mogu dovesti svoju zemlju u gospodarstveno i zakonski uređeno stanje, srodno onom kakvo je danas u Njemačkoj i drugim naciljanim europskim zemljama.
Prof. dr. sc. Marijan Bošnjak, dipl. kem. ing./hrvatski-fokus.hr/dragovoljac.com
