SVJEDOČANSTVO BRAČNOG PARA: Bili smo ovisnici, a sada smo pronašli milost novog života
UPOZNALI SE U CENACOLU – Mi smo Tihana i Łukasz, upoznali smo se u Zajednici Cenacolo nakon što smo oboje prošli svoj put ”iz tame u Svjetlost”. Oboje smo otišli tamo zbog problema s ovisnošću i pronašli smo milost novog života na putu istine, prijateljstva, molitve te rada koji nam je predložila Zajednica.
Živjeli smo zaručništvo na autentičan način, pouzdajući se u Božju pomoć, da ga ne bismo proživjeli u tjelesnim zadovoljstvima, već u svakodnevnim žrtvama ljubavi, molitvi i služenju drugima. Nije bilo lako, ali toliko smo željeli biti oni pravi, originalni, jedno drugom jedini. Željeli smo čistu ljubav, živeći zaručništvo u čistoći. Tako je i bilo. Uvijek nam je bila na umu važnost Sakramenta: Isus će među nama ostati zauvijek! On je vjerna ljubav! Nakon što smo se oženili, voljom Majke Elvire, kao što inače biva s mladim parovima koji ostanu živjeti u Zajednici, devet smo mjeseci živjeli u prikolici, radeći na susretima dva različita svijeta, ženskog i muškog… U prikolici ne možeš pobjeći u drugu sobu, uvijek ostaješ zajedno, a dar je početi u malenom! Majka Elvira dala nam je potvrdu da smo, prije svih materijalnih stvari, prije lijepe kuće, auta ili novaca u banci, važni mi, obitelj u izgradnji, a Isus nam je dao svoje obećanje: postali smo samo jedno tijelo i samo jedna duša. Nevjerojatna je to snaga. Ona na putu još više ujedinjuje. Kad upadnemo u zatvorenost, strahove, ponos, u lijenost za traženjem oprosta, obraćanjem Njemu pronađemo još ljepšu, izdašniju i još više uravnoteženu ljubav. Jednom nam je Majka Elvira rekla da u poteškoćama uvijek treba ostaviti barem maleno svjetlo nade jer je jako opasno zateći se sam u tami!
U ovim godinama zajedno primili smo milost u obliku četvero djece na zemlji i drugih troje koji su odletjeli na nebo. Te trenutke pod križevima zajedno smo proživjeli u vjeri, polazeći uvijek od Isusa: ”Dođite k meni svi, koji ste umorni i opterećeni, ja ću vas okrijepiti!” (Mt 11, 28) pa se čak i ta bol pretvorila u dar. Danas ne posjedujemo mnogo materijalnih dobara, živimo jednostavnim, ali ispunjenim životom, u radosti, s malim svakodnevnim križevima. Pokušavamo prenijeti i svjedočiti vjeru pred našom djecom; nismo savršeni i trudimo se priznati naše pogreške tražeći oprost, s pouzdanjem u Boga se suočavajući s teškoćama koje život donosi, želeći im biti što bliže da bismo ih pratili u važnim životnim odlukama.
“Obiteljski trenutci su svetinja”, jednom nam je rekla Majka Elvira. I nama su jako važni ti mali zajednički trenutci: molitva, obiteljski objedi ili trenutci prije spavanja kada iskreno pričamo o proteklom danu. Kao obitelj živimo bratstvo na koje smo pozvani da bismo dijelili naše iskustvo s djevojkama i mladićima, hodajući uz njih.
U našem srcu živi želja da pomažemo i ljudima koji žive izvan Zajednice. Postoji toliko usamljenih obitelji, bez posla, previše brojnih, koji jedva preživljavaju do kraja mjeseca. I tako nam je Božja providnost odgovorila: ono što imamo često dijelimo s potrebitima, kako smo i naučili. Ta je ista Providnost prema nama bila darežljiva i u stanju smo dijeliti. To je ono što želimo ostaviti u nasljedstvo našoj djeci i svima onima koje susretnemo: Darivanje daruje radost!
Zahvalni smo Zajednici koja nas okuplja i koja potpiruje našu vjeru, ohrabrujući nas da činimo dobro i učeći nas da Isusu i našoj savjesti uvijek polažemo račune o našem životu.
Izvor: comunitacenacolo.it
Prijevod: Ivana Granić | Bitno.net
