Uskoro u izdanju Glasa Koncila izlazi knjiga autora dr. Josipa Mužića „Rat protiv čovjeka“ u kojoj autor daje presjek suvremene kulture smrti. Polazište je temeljna spoznaja da se kroz tu kulturu kao crvena nit provlači temeljna ideja „sljedbenika eugenike, koji, na tragu darvinizma, sebe vide kao one koji ubrzavaju i usmjeravaju evoluciju, uzimajući u svoje ljudske ruke odabir i selekciju onoga što je za preživljavanje sposobno od onoga što je nesposobno, onoga što je života vrijedno od onoga života nevrijednoga“.

Eugenički pokret odigrao je značajnu ulogu u povijesti i kulturi SAD-a puno prije početka Drugog svjetskog rata. Veliki „filantropi“ i zaklade poput Instituta Carnegie i Rockefellera izdašno su financirali eugeničke projekte i znanstvenike već početkom 20. stoljeća, a američki zakoni o prisilnoj sterilizaciji postali su kasnije inspiracija za uvođenje nacističkih rasnih zakona. Kalifornija je bila država s najvećim brojem izvršenih sterilizacija (većinom su žrtve bile osobe s mentalnom retardacijom ili mentalnim oboljenjima) dok je Sjeverna Karolina imala najagresivniji eugenički program po kojem je IQ osobe 70 ili niži značio da ju treba sterilizirati. Budući da autor spominje Sjedinjene Države kao glavnog promotora tzv. kulture smrti nakon Drugog svjetskog rata, smatramo da je prikladno prenijeti na ovom mjestu ocjenu stanja u kojem se trenutno nalazi SAD koju je nedavno u svom članku iznio Steve Jalsevac, suosnivač i direktor LifeSiteNews-a, internetskog portala s kojeg često prenosimo članke i koji je snažno posvećen promicanju kulture života:

„Vrlo je važno razumjeti kako je, u usporedbi sa situacijom u vrijeme kada su druga dvojica pape imali svoje obraćanje pred Ujedinjenim narodima, situacija sada takva da je na vlasti trenutno američki predsjednik koji je opaki neprijatelj vjere i autentičnog kršćanskog morala, ali i neprijatelj temeljnih načela na kojima su izgrađene Sjedinjene Američke Države. Nikada do sada u povijesti SAD-a nije bilo ovakvog američkog predsjednika.

Barack Obama i svi oni koji ga podržavaju i s njime rade u američkom Kongresu i unutar UN-a poduzimaju akcije na međunarodnom planu kako bi na dramatičan način transformirali Sjedinjene Američke Države (i u tome uspjevaju) i pretvorili SAD u bezbožnu, socijalističku i vojno osakaćenu naciju, kako bi uništili utjecaj kršćanstva unutar vlade i društva i implementirali novu međunarodnu vladu koja će svim silama nastojati dokinuti nacionalni suverenitet svake države i nacije.

Nalazimo se u vremenu bez presedana u povijesti. Sjedinjene Države nikada do sada nisu bile toliko ugrožene kaosom, unutarnjom korupcijom i neshvatljivim javnim dugom, nikada do sada nije bio toliko izgledan pravac kretanja prema nekom od oblika despotskog upravljanja svijetom, nasilni progoni kršćana od strane islamista nikada u prošlim stoljećima nisu bili toliko zlokobno upozoravajući i nikada do sada nije postojalo ništa slično planovima i poduzetim akcijama i inicijativama koje se masovno financiraju s ciljem depopulacije milijardi ljudi na zemlji.“ (Steve Jalsevac, suosnivač i direktor LSN-a)

Put »poboljšanja« mogao bi biti put u uništenje

Mučno je – barem sa stajališta čovjeka »ogrezloga« u judeo-kršćanskoj tradiciji, ili u bilo kojoj drugoj religijskoj tradiciji, ili pak u »klasičnom« liberalnom humanizmu koji sve ljude vidi kao jednake – čitati dvjestotinjak informacijama bremenitih stranica u kojima dr. Josip Mužić daje presjek suvremene kulture smrti, u knjizi »Rat protiv čovjeka« koja će se uskoro pojaviti u izdanju Glasa Koncila. Polazeći od svoje temeljne spoznaje da se kroz tu kulturu kao crvena nit provlači temeljna ideja sljedbenika eugenike, koji, na tragu darvinizma, sebe vide kao one koji ubrzavaju i usmjeravaju evoluciju, uzimajući u svoje ljudske ruke odabir i selekciju onoga što je za preživljavanje sposobno od onoga što je nesposobno, onoga što je života vrijedno od onoga života nevrijednoga, dr. Mužić pokazuje kako je ta ideja pronalazila saveznike nakon Drugoga svjetskoga rata te kako je danas zahvaljujući novim znanstvenim spoznajama na vrhuncu svoje moći i na pragu mogućnosti da iznutra uništi čovječanstvo mijenjajući čovjekov genetski ustroj.

Čovjek kao zloćudni parazit na Zemlji

Saveznika ima više, premda su im motivi različiti. Zajedničko im je to što u ljudskoj prokreaciji, a time posebno u nerođenoj djeci, vide neprijatelja i prijetnju. Feministički pokret koji u kontroli rađanja vidi jedan od stupova ženske emancipacije spomenut je već u prvom dijelu ovoga prikaza. Jednoga od snažnijih saveznika dr. Mužić prepoznaje i u ekološkom pokretu, onakvom kakav se oblikovao nakon Drugoga svjetskoga rata kad počinje poprimati obrise moderne laičke religije. Spominje mnoga poznata i manje poznata imena protagonista, zalazi u suvremene rasprave vezane uz ekološka i razvojna pitanja, no za ilustraciju se ovdje iznosi sljedeći primjer: »James Loveloc, izumitelj hipoteze ‘Gaie’, ljudski rod vidi kao ‘tešku planetarnu bolest’ koja djeluje kao ‘patogeni mikroorganizam ili kao stanice tumora’ i naziva je ‘primatemia disseminata’. (…) Tako i američki prof. Steven Bartellet smatra: ‘Sa stajališta znanosti patologije, ljudska vrsta je lako prepoznata kao globalni patogen’ odnosno ‘zloćudni parazitizam’ koji uzrokuje ‘holokaust biorazličitosti’. Čovjek je ‘homo parasiticus’, a ‘većina prirodnog svijeta, kao i jednom nenapučenog ljudskog svijeta je već uništena učincima nemilosrdne ljudske reprodukcije i proliferacije’.«

Službena depopulacijska politika SAD-a

Drugoga velikoga saveznika eugenika pronalazi u službenoj američkoj politici nakon Drugoga svjetskoga rata. Dr. Mužić ilustrira proces – i njegove glavne nositelje – tijekom kojega je rat protiv rasta svjetske populacije iz dvorišta nevladinih organizacija (npr. »Planned Parenthood«), koje su do tada uglavnom financirali bogataši poput glasovite obitelji Rockefeller, prerastao u službenu politiku SAD-a. Ta se politika već bila okušala u poraženom Japanu, koji se do danas nije demografski oporavio od nametnutih zakonskih mjera i kulturne promjene. No 1975. godine usvojen je dokument »Posljedice svjetskoga porasta stanovništva na sigurnost SAD-a i njegove prekomorske interese«, ili skraćeno »Memorandum 200« ili »NSSM 200«. »U njemu je«, piše dr. Mužić, »smanjenje pučanstva definirano kao strateški politički cilj jer je inače upitna buduća dostupnost sirovina i trgovina SAD-a. Realnu osnovu za takvu prognozu predstavlja činjenica da SAD sa svega 6 % svjetskog stanovništva troši čak jednu trećinu zaliha zemlje. Umjesto da poduzmu mjere za obuzdavanje te rastrošnosti, traži se da teret rješavanja problema nose siromašni.«

Uspostava »nove sheme obitelji«

Od tada ne samo da se za programe kontrole stanovništva troši silan novac američkih poreznih obveznika, nego se komesari iz protunatalitetnih nevladinih organizacija kao savjetnici šalju u institucije UN-a. Novo će usmjerenje brzo pronaći nove saveznike u bogatašima koji u svojim rukama drže i većinu medija, kao i sve moćniju farmaceutsku industriju. Depopulacijska se politika provodi u tri varijante. U bogatim zemljama to se događa poglavito kroz kulturnu promjenu (seksualna revolucija, kriza obitelji…), u nerazvijenim je zemljama provođenje depopulacijskih mjera (nametanje kontracepcije, legalizacija pobačaja, sterilizacija, često prisilna ili na prijevaru, uvođenje spolnoga odgoja radi što brže promjene mentaliteta) uvjet za dobivanje razvojne pomoći, a komunističke su je zemlje ionako provodile, često na najbrutalniji način, u ime savršenoga socijalističkoga društva. Sve to dobro ilustrira dr. Mužić u svojoj knjizi, sa svim užasima koje zbog visoke politike na svojoj koži podnose mali ljudi, a osobito nerođena djeca žrtve pobačaja…

Spomenute prakse ipak su naišle na brojne kritike. Stoga se čini, tvrdi autor knjige, da se eugeničke ideje prilagođavaju tražeći nove saveznike, a jedan od njih je rodna ideologija. Za bolje razumijevanje njezinih korijena ovdje se citira dio koji se zasniva na tvrdnjama francuskoga masona (i masoneriju dr. Mužić predstavlja kao jednoga od velikih saveznika eugeničke misli) Pierrea Simonea još razmjerno davne 1979. godine. »’S pilulom se raspolaže normalnim seksualnim životom bez prokreacije; s umjetnom oplodnjom, prokreacija će se odvijati bez spolnog čina.’ Odatle se opet izravno događa preobrazba obitelji ili bolje uspostava ‘nove sheme obitelji’: ‘Seksualnost će biti razdvojena od prokreacije, a prokreacija od očinstva. Cijelo shvaćanje obitelji ovdje pada: otac nije više roditelj, već onaj koji odgaja dijete’. (…) ‘Sreća će biti bez Marxa i bez Isusa; brak će postati društvena udobnost.’ Tako će se ‘stvoriti u konačnici jedna nova ljudska priroda, i jedno novo shvaćanje života. Otkrit ćemo tako da su priroda, život, više nego ikad ljudski proizvod.’ Društvo je ono koje preuzima ključnu ulogu: ‘Sada društvo nadilazi transcendenciju. Svijest se rađa iz njegovog kolektivnog bića.’«

Cilj je stvaranje novoga čovjeka

Očito je cilj stvaranje nove svijesti, novoga čovjeka. No koliko bi ljudi trebalo uživati u tom navodno povlaštenom statusu? »Optimalan broj stanovnika Zemlje koji se sve otvorenije spominje je višestruko manji od sadašnjeg. Primjerice medijski magnat Ted Turner zalaže se za 95-postotno smanjenje pučanstva, na sveukupni broj od oko 300 milijuna, a poznati oceanograf Jacques Cousteau u intervjuu danom UNESCO-ovu listu ‘Courier’ 1991. godine konstatirao je da ‘radi stabiliziranja svjetske populacije moramo dnevno eliminirati 350 000 ljudi’ te se zalaže za 700 milijuna s kojima bi ‘život na zemlji bio rajski’. Paul Ehrlich predlaže 500 milijuna kao optimalan broj ljudi na zemlji. Da to nije rečeno bez osnova, potvrđuje i kameni spomenik podignut 1980. godine u američkoj državi Georgia gdje je uklesano 10 zapovijedi Novog doba od kojih prva nalaže: ‘Održavati čovječanstvo ispod 500 000 000 u vječnoj ravnoteži s prirodom’«, piše dr. Mužić.

To, naravno, znači da za druge nema mjesta. Veliku pozornost autor daje fenomenu pobačaja koji svrstava u kategoriju »provedbe holokausta«. Pobačaj je autoru važan zbog još jednoga razloga. Naime, riječ je o tome da su države, i one demokratske, štoviše čak u ime demokracije i navodne slobode, prvi put ubojstvo nevinoga proglasile zakonitim, što je prvi korak u totalitarno društvo. Slijedeći talijanskoga bioetičara Marija Palmara, dr. Mužić upućuje na promjene kad je riječ o pristupu društva pitanju pobačaja. »U nekoliko desetljeća dogodio se dalekosežni prevrat koji je zbog svoje postupnosti prošao neprimjetno: ‘1) pobačaj ne smije biti kažnjen; 2) treba biti pravno dopušten; 3) treba biti potpomognut kao socijalna usluga; 4) on je pravo; 5) moralno je prihvatljiv; 6) ponekad je građanska dužnost; 7) ponekad je moralna dužnost. Na koncu puta, zlo je nazvano dobrim, a dobro zlim’.«

Kako je zlo nazivati dobrim a dobro zlim

Na stranicama o pobačaju mogu se pročitati najpotresniji redci u knjizi. Autor primjerice govori o trgovini tjelešcima pobačene djece u kojekakve svrhe, a poglavito u istraživačke. U tom kontekstu donosi jedno (tek jedno, možda najpotresnije!) od svjedočanstava od kojih se ledi krv u žilama. »Posrijedi je prava berba organa gdje se sortiraju i prodaju oči, mozak, srce, udovi, torzo, koju je nedavno razotkrio Dean Alberty, jedan od sudionika koji je radio za marylandsku agenciju Anatomic Gift Foundation. ‘Mi smo vadili oči, jetru, mozak, timus, i posebno srčanu krv… čak i krv iz udova koju smo mogli dobiti iz vena’, kazao je. Alberty je rekao da je vidio djecu ranjenu, ali živu nakon pobačaja, a u jednom slučaju dva blizanca kako se ‘još miču na stolu’ kad su liječnici AGF-a počeli seciranje djece za žetvu organa. Djeca su, kako je rekao, bila ‘grlila jedno drugo’ i ‘hvatala zrak’ kad su ih liječnici krenuli ubiti.«

Dakako, ne nudi dr. Mužić samo potresne prizore, nego vrlo ozbiljno analizira mnogostruku transformaciju koja je na djelu te se pita o ne tako dalekoj budućnosti. Pred završetak knjige, prije nego što će na završnim stranicama ponuditi nadu, govori o sasvim realnoj mogućnosti postljudskoga, transljudskoga, bilo u smislu stvaranja ljudske »nadrase« bilo kombinacije čovjeka i stroja. Naime, genetskim inženjeringom čovjek prvi put ima moć ne samo mijenjati prirodu oko sebe, nego i svoj vlastiti genetski kod kao temeljnu gramatiku ljudske vrste. Mogućnost je, iščitava se iz knjige dr. Mužića, realna jer joj također ide u prilog činjenica da su mnogi spremni platiti bilo neslućenu moć nad drugima bilo san o vlastitoj ovosvjetskoj besmrtnosti. Naravno da to postavlja čitav niz mogućnosti i čitav niz pitanja kojima se dr. Mužić intenzivno bavi.

Nada da je to ipak samo znanstvena fantastika

Ovdje je iz toga dijela knjige izdvojena misao koju autor preuzima od Billa McKibbena. »Zamisao da bismo oslobađanjem od tijela (svođenjem ljudske svijesti, našega ‘ja’ na zbir informacija, na neku vrstu računala kojemu tijelo nije potrebno, nap. Da. G.) postali ‘sve’ sasvim se lijepo slaže s ekonomskim svjetonazorom prema kojemu nikada ne možemo biti zadovoljni te sa znanstvenom paradigmom vječnog napredovanja. No, mnogo starija mudrost iz dubina naših umova šapće nam da ćemo, ako ikada umaknemo svojim ograničenjima, postati – ništa.« Posljednja mogućnost koju dr. Ružić spominje jest da ljude zamijene i unište inteligentni i samodostatni strojevi, koje su po načelima eugeničke racionalnosti programirali njihovi dojučerašnji gospodari. Put »poboljšanja« čovjeka mogao bi biti put u njegovo uništenje. Ostaje nada da je to ipak samo znanstvena fantastika. A o nadi je riječ u posljednjem poglavlju knjige.

Završetak u sljedećem broju

Izvor: zdravstvneiodgoj.com/Glas Koncila

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save