Zoran Milanović – konačan pad!
U svom briljantnom romanu “Kepec” veliki hrvatski svevremeni književnik Ivan Aralica uvodnu riječ daje blaženom kardinalu Alojziju Stepincu.
Sve se u tom sistemu, riječ je o komunizmu, zasniva na laži, poručuje nam blagopočivajući blaženi kardinal. Potom citira i komunističkog funkcionara kojeg je neki za to vrijeme hrabar čovjek jednom prilikom uhvatio u laži: “Imate pravo, mi više ni sami ne znamo kada lažemo, a kada govorimo istinu”.
Citat završava zapažanjem da komunizam svoje laži zna tako filigranski spojiti u ogrlicu da je nerijetko slučaj da ljudi polude ili se ubiju ili posve klonu i predaju se na milost i nemilost komunizmu, baš kao one ptičice kojima ponestane snage da polete kad se nađu nadomak zmije otrovnice.
Na očajničkoj nadi da će u prosječnog birača polučiti upravo opisani efekt paralizirane ptičice temelji se izborna promidžba Zorana Milanovića. I zato praćen najstrože nadziranim udruženim medijskim dobošarima on može stvoriti privid da jučer postane sutra, sutra danas a danas jučer, da ono što je bilo jutros navečer više ne vrijedi, da se osvjetljavanjem djelića zamrači cjelina, pa da odjednom jesi ono što nisi, niti si dosad bio, niti ćeš ikad biti… Sve kako bi se dobili sljedeći izbori ili barem protivniku zagorčala pobjeda i vladanje mu učinilo nemogućim, samo da bi se očuvala struktura naslijeđena iz komunizma koja je temeljito prožela sve pore društvenog života nakon trećejanuarskog povratka na staro.
Danas, doduše, u redovima djece i unuka komunista prvog pokoljenja više ne obitavaju funkcionari koji bi nekome otvoreno priznali vlastitu laž. Sada se laž više i ne poima kao nešto loše, već se tumači kao snalažljivost – moralno neutralno nužno sredstvo za postizanje svetog cilja, ostanka na vlasti i(li) u strukturama pri vlasti. “Commie zombijima” nove generacije pročišćenim od bilo kakvih ideala kao obiteljska ostavština ostale su tek gola tehnika laganja te povlaštena društvena i ekonomska pozicija. Ma koliko vješti u laganju bili, ipak se čini kako robi koja je bila pokvarena od samoga početka, a čija je četverogodišnja konzumacija dovela hrvatsko nacionalno biće na rub živčanog sloma, vrijeme neumitno curi. Deklarirani rok trajanja joj i formalno istječe osmog dana mjeseca studenog.
A u početku bijaše plan, plan bez slijeda koraka u vremenu, bez procjene rizika pojedinih koraka, bez predviđenih korektivnih mogućnosti, ukratko bez ičega što plan čini planom, tek prazna riječ popraćena nekim brojem. Tko li se više sjeća kojim! Nemajući plan predvodnik izgubljenog stada ponaša(o) se poput šahovskog računalnog programa najnižeg stupnja koji služi za pumpanje samopouzdanja početnicima u toj igri.
Takav je program po prirodi reaktivan i fokusiran samo na tekući potez. Pritom ne vodi računa da ga pozicija u koju je tako zapao u nekoliko slijedećih poteza može dovesti u slabiji položaj ili čak do gubitka partije. Vođen atavističkom gramzljivošću i paničnim osjećajem ugroženosti Zoran Milanović svrhom ove igre doživljava pojesti protivničku kraljicu a ne matirati kralja (jer igra ni ne predviđa da se pojede kralja što je njemu potpuno nepojmljivo, štoviše glupo). Suparničku kraljicu na koju je fiksiran vidi u predsjednici Republike pri čemu mu je zavist temeljno pokretačko gorivo. No, predsjednica nije ptičica s početka ove priče. Prije je možemo prispodobiti mungosu, barem kad je odnos prema gmizavim gmazovima u pitanju. Dok ona blista na skupovima svjetskih državnika i sjedi za istim stolom s vođama najmoćnijih svjetskih država, njegov najveći vanjskopolitički domet predstavlja susret s dekanom osrednjeg sveučilišta i “haka za bedaka”, tradicionalni maorski ples kojeg je u njegovu čast demonstrirao tamošnji pričuvni poglavica a za što je “državnik” ulupao deset dana na kraju svijeta o državnom trošku.
No, nije Zoran Milanović ovome narodu samo uzimao, nešto je ipak i ostavio. Recimo, prostački rječnik, te pozu i “mudrost” nabrijanog tinejdžera u službenoj komunikaciji. Uz bok ovome stameno stoji nadmeno lupetanje o slučajnoj državi koju je predstavljao (da stvar bude gora i vodio) i paradoksalnom narodu koji je posve slučajno tu slučajnu državu stvorio. U “bogatoj” ostavštini vladara u silasku nezamjenjivo mjesto zauzima i otvoreni prijezir prema temeljnim vrijednostima koje su održale taj paradoksalni narod kroz Scile i Haribde bremenite mu povijesti na kakvom takvom broju. Još nešto mu treba priznati – uspio se okružiti sebi sličnima, ma koliko teško takve bilo naći. Ah, što se može, kad netko ima hajdaše za pajdaše, lako mu se dogodi da polupa dončiće, ovaj, lončiće.
Što reći, nego neka se nose s time (a uskoro i s njime) oni koji su ga na vlast doveli. Kako bilo, prekomjerno granatiranje bedastoćama i silna potreba da sve “objasni” što ujedno pojašnjava zašto je propao u diplomaciji (neobično je tek da se sad njome bavi s više pozicije nego kad je propao) dugoročno ne će ostaviti teške posljedice. Nažalost, to ne vrijedi za retroaktivnu primjenu zakona poput poreza na dobit kojom je potjerao postojeće i obeshrabrio potencijalne ulagače u gospodarstvo. Zakonom o predstečajnim nagodbama nasilno je promijenio ishod ekonomskih odnosa temeljen na valjanim ugovorima sklopljenim slobodnom voljom ugovornih strana. Tako je, slijedeći tradiciju svojih predaka, uzeo marljivima, a dao poslušnima. Migrantskom krizom upravljao je tako suvereno da je uspio prekršiti baš svaki zakon zajedničke europske kuće a proglašavajući dane otvorenih vrata neznanim došljacima Hrvatsku praktički poništio kao državu, udaljio je od Schengena i kvalificirao za tzv. “hot spot”, sabirni centar za migrante, pozicioniravši Hrvatsku u tako milom mu zapadnobalkanskom mulju. E, to će već narod osjetiti!
U takvim su okolnostima manufakture laži dobile izazovan zadatak priskrbiti jednom neuspješnom i neozbiljnom vladaru odličja koja će ga odjednom učiniti u narodu vrijednim poštovanja. Koristeći opću zbrku, poduzeo je manevar kojim je zaslužio zvučnu titulu “ustaše”. Zatvorio je legalne granične prijelaze za prijevoz robe i putnika sa Srbijom na obostranu štetu, dok je istodobno ilegalne prijelaze ostavio širom otvorenima samo na hrvatsku štetu. Odlučno je ustvrdio da će legalni prijelazi ostati zatvoreni sve dok njegov srpski kolega Vučić ne započne “šarati” migrante i preko Mađarske. Na vapaje hrvatskog kolege Vučić je odgovorio u duhu pravog srpskog domaćina i doista počeo “šarati”, ali ne na Horgoš kako je Milanović tražio, već šaljući migrante i na ostale nelegalne prijelaze između Srbije i Hrvatske. Međusobno nadigravanje potrajalo je sve dok se nije javio neki briselski činovnik, i da poniženje bude potpuno, upravo iz Beograda naložio Zoranu da se povuče, time otvoreno stajući na stranu nečlanice u sporu sa članicom Europske Unije. Tog četvrtka, negdje oko dva sata Milanović je procijedio kako razmatra ukidanje blokade za taj dan ili sutra. Čini se da je telefon još jednom zazvonio, jer je blokada prekinuta istog dana, samo koji sat kasnije. Da bi sačuvao privid dostojanstva, Milanović je smogao snage tek pokunjeno priprijetiti kako će opet zatvoriti promet na legalnoj granici ne počne li Srbija “šarati”. Srbija to nije učinila, a Milanović se povukao podvijena repa objesivši svoju prijetnju o klin. Slično kao što se na zahtjev branitelja prosvjednika da se objavi i registar agresora, snishodljivo i zapanjeno upitao: A što bi rekla Srbija? Ove dvije sličice zorno pokazuju da Zoran nije takav frajer kakvim bi želio da ga svijet doživljava, nego prije, kad već rabimo zagrebački žargon, jedan obični pikzibner.
Ipak, u cijeloj priči Milanović nije ostao praznih ruku. Naime, srpski tabloidi reagirali su dvojako. Suzdržani Kurir ga je uz argumentirano obrazloženje proglasio idiotom, dok ga je premijeru Vučiću bliski Informer jedini počastio najvišim srpskim odličjem koje jedan Hrvat može dobiti – Ustašom. Vučić je očito, ponesen diplomatskom pobjedom, procijenio da mu odgovara idiot na čelu Hrvatske. I tako je beskompromisni ćirilizator Vukovara 3OPAH preko noći postao certificirani ustaša. E, sad to što je sasvim kompromitirao dotad bolji položaj Hrvatske pri rješavanju otvaranih bilateralnih pitanja sa Srbijom tijekom postupka njezinog pridruživanja Uniji, druga je priča. U zraku tek ostaje visjeti pitanje: bi li i sam vojvoda Šešelj učinio za Srbiju više da se zatekao na Milanovićevu mjestu?
Druga medalja koju su proizvođači magle morali u predizborne svrhe objesiti na Zoranova naduta prsa (kad mu je već promaklo vrijeme kad su se zasluživala odličja za hrabrost i žrtvu), novootkriveno je domoljublje. Zaslužio ju je jednokratnim urlikanjem, šaketanjem i udaranjem u prsa poput kakvog živinčeta smještenog u nekom od maksimirskih kaveza pred zbunjenim auditorijem na početnom motivacijskom skupu svoje stranke. Navikli da je nacionalnoj zastavi mjesto negdje u kutu, dobro sfrkanoj kako se sa sigurnošću ne bi moglo prepoznati radi li se o crven-bijeli-plavi trobojnici ili možda obrnutom poretku boja, te brižno prikrivenom onom iritantnom “šahovnicom”, uzvanici u zrelim životnim godinama ostali su zatečeni. Dosad su, naime, uvjeravani kako su oni izvan i iznad tih primitivnih iskaza domoljubnih osjećaja a sad su odjednom primorani mahati državnim zastavicama poput sjevernokorejske dječice prilikom posjeta druga Tita. Na kasnijim skupovima stranačku mašineriju više nije trebalo opterećivati tim do jučer nepoćudnim rekvizitima, jer će projekciju novog domoljubnog Zorana i stranke mu u javnosti obaviti otužni medijski sijači opsjena i partijski komesari za informativno propagandnu djelatnost koje danas nazivaju nezavisnim komentatorima, analitičarima, komunikolozima i kako već sve ne. Eh, da je pozitivnu emociju tako lako stvoriti kao što je povjerenje lako izgubiti!
Ipak, ni najsjajnija odličja kojima se isprsio ne mogu sakriti stvarnu prirodu mentaliteta Milanovićeva stada baštinjenu od predaka. Jer, lažac ostaje lažac a lopov lopov, ma kako se okitio i kako namirisao. Maniri ih otkrivaju, a maniri su im baš kao i omiljeno doba dana za djelovanje primjereni sitnim kriminalcima. Čak i kad provode vlastiti zakon poput uvođenja ćirilice u Vukovaru, čine to noću. Mrak im je najbolji drug i kad skrnave spomenik junacima iz domovinskog rata, ali i kad crtaju svastiku na nogometnom travnjaku da bi je pripisali zloj ćudi naroda. Pod okriljem noći krijumčare migrante na ilegalnim prijelazima prema Mađarskoj prije i Sloveniji sada, u čemu ih ne mogu spriječiti ni blatna polja kukuruza a bome ni mutna hladna rijeka. I spomenutu blokadu Srbije proveli su koristeći gužvu, misleći da ih nitko ne gleda, poput kvartovskog lopova koji obija kiosk kad nestane struje.
Zloćudni medijski agitprop, ta vjerna uzdanica i udarni malj strukture koja je iznjedrila jednog Milanovića, sve se vrijeme ponaša poput pokvarene ploče. I nakon dva teška poraza (referendum o braku i predsjednički izbori) i dalje očajnički pili po istoj matrici. Kad zloba prevlada razum, ostaje im nada da će se budu li stalno činili isto, nešto ipak promijeniti. Uzdaju se valjda u “treću sreću”.
Nema sumnje, nije im lako, jer Milanović je nezgodna beba. Za njim treba puno čistiti, a još više skrivati. K tome još nesretnik nema običaj nositi pelene. A dobro je znano kakav se probudi onaj koji s malim djetetom liježe. Stoga i nije tako teško pretpostaviti kakve će se tog jutra devetog studenog probuditi besramne dnevne istiskovine, i elektronske im javne i privatne drugarice. No, treba li se toga dana takav probuditi i hrvatski narod? To je sasvim drugo pitanje!
Grgur S./hrsvijet.net
