IPAK, ILI NAPOKON, NISU SAMO DVA ISHODA
Slavni Ciceronov incipit (početak prvog govora), kao i cijeli hendiatris , sigurno je preoštra ‘optužba’ protiv domaćih stranačkih ‘osiromašenih nobila’. Ali, kao upozorenje…!
Ipak se kreće, i okreće! Šok? Kako za koga! Nije uprizorenje: uletjeli na političku pozornicu neki novi klinci, pojačani ponekim starim liscem, i pomeli: ‘čestite’ ministre-veterane, nove nade, ‘dobitnike’ izgubljenih lokalnih izbora, imitatore štedljivosti, političare od morala- ‘čistunce’, pravednike, ‘spasitelje domovine’, obraćenike, reformatore, domoljube i novodomoljube, suđene i zasad nesuđene,… Srušiše im liste, srušiše im snove, srušiše im mostove!
Kako? Zašto? Tako ‘iskusni’, uspješni a pali. Pa, pretjerali su – dovukli nas do očaja, krajnje granice izdržljivosti. Zaista nude: snove, snoviđenje! Uglavnom su nudili sebe, svoj lik i ‘djelo’, a filozofirali, mudrijašili, o životu i konkretnim problemima građana, državljana, pučana, raje,… A da se bar usudiše postaviti i neke ‘razumne’ rokove svojih ‘pijetlovih nauka’, građenja piramida, …!? Trebamo hrvatska a ne potemkinova sela!
Što možemo očekivati danas, od ovih novih? Opet su najglasniji špekulanti, medijski poltroni, sluge svih režima Razletjeli se, a posebno, oko devetnaestorice veličanstvenih (kako im zasad laskaju i tepaju) i čupaju iz njih, na sve načine, odgovore na svoja nebulozna, provokativna, bezobrazna i bezbrojna pitanja. Organiziraju panel-diskusije, kružoke; pozvali sve ‘priznate i poznate’ mudrace, sociologe, filozofe,…; rastežu i rastaču teme i dileme; prozivaju i pozivaju ‘jadne’ most-ove na odgovorno ponašanje (uzor su im, hmm- ‘oni’?!); situacija je složena, vrije, dramatična; proračun, javna uprava; migranti (zasad mogu mirno ‘marširati’); žica, susjedi, ‘komšije’,… Što smo, ili nismo, ono rekli- ah, da: zaustavite mikrofone; na ova pitanja bi zanijemjeli i Aristotel i Demosten,… Ne, ne predaju se hrvatski bezobrazno nestrpljivi i nasrtljivi medijski polutani. ‘Uvaženi’ gosti, osjećajući da je trenutak i njihove slave stigao, bacaju sve svoje znanje i sposobnosti na stol. Gledatelji imaju materijala za birtijske rasprave, i dopune zaboravljenim detaljima. Da zasjene dramaturgiju ‘farmi’ i onog ‘brothera’, i oni ‘na’ i oni pred ekranom slažu već razne scenarije; sa i bez ražnja, a zec još u šumi; neki će početi i sastavljati ‘vladu. Stručnost ili podobnost?
Ipak ima razložnih. Treba ljudima dati vremena. Jer, tek su, valjda, prespavali jednu noć nakon urnebesne, neprospavane. Ali, opet proradi crv: tko je pobjednik, a tko gubitnik? Idemo ponovo, iznova! Argumenti su jasni, ali neki imaju ‘svoje’. Rastu brojevi, pa i decibeli. Nestrpljivi i ‘objektivni’, neuništivi dodvorica, rodoljubno zanovijetalo, već sudi i presuđuje: sumnja u most-ove, omalovažava njihovu snagu, brojnost i sposobnosti? Znaju klaunovi- ako nema cirkusa mogu zatvoriti šator. Kao da ga nema u svim segmentima gdje oni ‘operiraju’. Ipak će svu ovu zavrzlamu morati riješiti njeni ‘priređivači’, izabranici.
Narcisi iz ‘razorenih’ šatora ne shvaćaju: još se samozaljubljeno nadnose nad jezero. Bilo je posebno žalosno gledati i slušati akademika, nakon nedjeljnog povečerja, kako najavljuje razliku od desetak mandata- a čekali se rezultati iz Zagreba (dijela grada, inače ‘njegova terena’??)!! Udisanje pare, ili je bio u dosluhu sa Sibilom. Zareze su ipak postavili stvarni ljudi- narod. Znatan dio naroda je odlučio da ih se više neće tretirati poput raje! Možemo se samo pitati koliko su imali izbora.? Jesu li mogli birati ili su svedeni na glasače? Obećavani su stručnjaci, poštenje, čestitost, rad, red,… Liste su otkrile dotad lako skrivane mane bivših, opet ponuđenih ‘potencijala’. Od tih ‘provjerenih’ ostala je mala mogućnost biranja. Od već davno najavljivanih reformi (strukturnih, . . . ) ostala samo osušena tinta. Ponuđeno: ‘nema više povratka na staro’; ‘mi ili oni’; šarene papige; sve po ‘5+’; ‘svaki dan (od 0-24) radni dan’; …, zaista nije niti ulijevalo nadu! Zato su mnogi odlučili: razočarani u do sada provedena ‘reforme’ i nametane spasitelje; preskočiti ponuđenu ‘sumnjivu robu’; ‘testirati’ neke nove snage, iako još neizvjesne; birati, te im ‘ponuditi’ šansu.
Mislim da su svi državljani, građani, svjesni ozbiljnosti situacije, teškog stanja gospodarstva, moralne krize, svjetonazorskih lomova, političkih kotlokrpa,…, u, još uvijek, Lijepoj Našoj. Ipak nemojmo sva važna događanja proglašavati povijesnima, pa ni izbore. Prevažni, vrlo važni, jesu! Zato pustimo na miru, zasad (postoje rokovi), zastupnike (izabrane glasovanjem ili biranjem). Imaju ozbiljan i odgovoran posao! Oni sada, ponovo, imaju nove izbore, još teže- međusobno. Pregovori će biti teški- dogovori još teži! Ne gajimo iluzije – ‘trgovačka’ društva će uzeti svoj dio kolača. Svi (možda i većina) nećemo biti zadovoljni njihovim izborom (nisu ni svi oni našim). Ne zaboravimo: olovka je bila u našim rukama- sada je u njihovim. Govoriti, sada, o šteti ili koristi eventualnih novih izbora, zbog ‘sloma’ dogovora, smatram lamentiranjem.
Ostavka ili častan ‘otpust’
Povijest nas uči o mnogim velikanima koji su nakon državničkih ili vojnih neuspjeha na razne načina ‘nestali’ iz društva. Time nisu i zaboravljeni. Dapače: silom tadašnjih zakona ili svojim časnim, moralnim postupcima osigurali su sebi, i svom narodu, vječnu slavu. Kada ćemo opet imati državnika: „Kojeg nitko željezom svladao nije, ni zlatom“, Enije (Anali).
Ante Luetić
