PRAVO LICE: Je li EU postala politička nakaza?
POVRATAK SUVERENISTA: SLOM EUROPSKE UNIJE KAO NADNACIONALNE TVOREVINE – Migracijska kriza otkrila pravo lice političke nakaze u koju se Unija pretvorila!
Plemenite nakane utemeljitelja EU-a da stvore mehanizam suradnje i povjerenja ravnopravnih država sadašnji naraštaj europskih političara izrugao je političkom, gospodarskom i monetarnom centralizacijom i pretvaranjem EU-a u federalni državni entitet neravnopravnih državnih subjekata ograničenog suvereniteta.
Politička ideja pretvaranja Europske unije u nadnacionalnu, globaliziranu državnu tvorevinu s državama članicama ograničenog suvereniteta na putu je sloma s kojeg više nema povratka.
Nakon brutalnog i ponižavajućeg financijskog obračuna europske političke elite sa zaduženim i inferiornim članicama unutar eurozone, predvidivog sloma režima zaštite vanjskih granica EU-a, koji je uslijedio imigrantskom navalom i potpunom pasivnošću osvetoljubljivih gubitnika prethodnog financijskog obračuna i utjerivanja dugova, prije svih Grčke, i potom novog maltretiranja država članica provozom imigrantske mase kroz njihov teritorij i zahtjevima za zadržavanjem migranata u cilju regulacije tempa njihova kretanja, europskim građanima otkrilo se pravo lice političke nakaze u koju se pretvorila Europska unija.
Bila je potrebna imigracijska kriza izazvana i vođena angloameričkim geostrateškim interesima,koja je pred europske domove dovela mase ljudi iz sasvim drugih kulturoloških i civilizacijskih krugova kako bi se zapanjena europska javnost počela pitati zastupa li takva Europska unija i politička elita najmoćnijih europskih država uistinu njihove interese i način života. Jer, izbjeglice pod njihovim prozorima zazivajući njemačku kancelarku otvoreno i bučno u maniri zlosretnih revolucija tzv. “arapskog proljeća” zahtijevaju pravo na školovanje i dobar posao. Kao da isto nije cilj i ekonomskom krizom i glasovitim mjerama štednje izmučenih europskih građana i njihove nezaposlene djece. Ta iritantna rečenica koju imigranti opetovano izriču – ja samo želim nastaviti šlolovanje i naći posao – bila je u ukupnosti svoje simbolike točka loma nakon koje europska politika u očima svoje javnosti više nikada neće biti ista, a europski građani ponovno kao jamca svoje egzistencije više ne vide stvarno ili lažno nemoćne institucije Europske unije, nego – svoje nacionalne države.
Posljedice radikalne društvene i gospodarske liberalizacije
Za njih su njihovi djedovi i očevi sanjali i ratovali, one su očuvale njihove nacionalne i kulturne i vjerske identitete,one su zaslužne što Europa danas izgleda tako raskošno bogata raznolikošću međusobno dopunjujućih nacionalnih i socioloških struktura. Plemenite nakane utemeljitelja Europske unije da stvore mehanizam suradnje i povjerenja ravnopravnih država, koji bi spriječio međusobna ratovanja i od Europe stvorio zonu mira, gospodarskog napretka i socijalne sigurnosti, sadašnji naraštaj europskih političara karikaturalno je izrugao postupnom političkom, gospodarskom i monetarnom centralizacijom i pretvaranjem EU-a u federalni državni entitet neravnopravnih državnih subjekata ograničenog suvereniteta, pod dominacijom angloameričkih korporativnih i bankarskih klanova. Nametnuta amerikanizirana radikalna društvena i gospodarska liberalizacija odjevena u ruho globalizacije zahvaća sve države članice, razara njihovu društvenu strukturu, sustave socijalne sigurnosti, etičke i kulturne vrijednosti, unosi nesigurnost, strah i beznađe, a potom posljedično uništava i same nacionalne identitete država i stavlja Europsku uniju i njene države pod potpunu američku dominaciju kako bi se kontrolirala njena potencijalno opasna gospodarska moć. Pritom se države članice EU-a slažu u neoliberalni hranidbeni lanac, na čijem vrhu su najrazvijenije a na dnu problematične novoprimljene i zadužene države, kojim se pod nadzorom bruxelleskih labirinata moći i Europske središnje banke osigurava transfer kapitala od slabijih prema jačima.
Europska središta financijske i gospodarske moći i njeni politički izvršitelji čini se protiv toga nemaju ništa, jer je tako uspostavljena hijerarhija nadmoći prirodna u njihovoj neoliberalnoj darwinističkoj slici svijeta u kojoj jači dominira nad slabijim, bez ikakvih moralnih ili pravnih ograničenja. Europsku uniju su pretvorili u veliku štedno-kreditnu zadrugu, a njene države članice sa dna hranidbenog lanca u poligon iživljavanja spekulativnog bankarskog kapitala i casino kapitalizma, izrugujući se tako vizijama njenih tvoraca. Europska unija za njih je ipak bila nešto više od štedno-kreditne zadruge i uredne naplate dospjelih obveza. Zamislili su je kao živi politički, kulturni i gospodarski organizam europskih država kršćanskih korijena, s postojećim, na europskim prostorima uobičajenim, instrumentima socijalne sigurnosti i stabilnosti u kojoj bi se čisti međusobni računi predmnijevali i stoga što ne bi postojao taj hranidbeni lanac, koji još od pogrešnog i preuranjenog starta jedinstvene europske valute generira dužničke krize, nejednakosti i sukobe.
Val nekontrolirane imigracije – kap koja je prelila čašu
Takav neoliberalni financijski i gospodarski sustav može funkcionirati na kontinentalnim prostranstvima SAD-a, s nepreglednom masom radne snage i radnih mjesta, ali očito ne na skučenom prostoru 28 suverenih europskih država gdje proizvodi sukobe i podjele među državama. I upravo zato elita najmoćnijih europski država i bruxelleska administracija oporno guraju daljnju federalizaciju EU-a i oduzimanje suvereniteta nacionalnim državama članicama, sve kako bi ih učinila podobnima za daljnje globalizacijske procese.
Ali od ovih trenutaka kada mračni i zakulisni aspekti migracijske krize izbijaju na površinu i postaje očito da takva imigracija, koju EU i njene vodeće države nisu spriječile, ugrožava europske građane to više neće biti moguće.
Nakon američkog pokretanja “arapskih revolucija” i serije nedovršenih bliskoistočnih ratova na europskim južnim granicama, pokretanja nezavršene ukrajinske krize na istočnim granicama kojom su zbog prekida gospodarskih veza s Rusijom europska gospodarstva pretrpjela goleme štete uslijedio je kroz migracijsku krizu novi američki udarac Europskoj uniji, svojoj strateškoj saveznici, ali i globalnom konkurentu. Stvarna ili fingirana nemoć EU-a u suočavanju s kriznim problemima stvorili su u europskoj javnosti osjećaj nezaštićenosti,a ohrabrujuće poruke njemačke kancelarke Angele Merkel i vodećih ljudi iz njenog političkog kruga imigraciji u Njemačku, ali preko teritorija drugih članica EU-a, izazvali su nezadovoljstvo, a potom Merkeličinim opravdavanjem imigracije kao produkta globalizacije i bijes, kako unutar same Njemačke, tako i u drugim europskim državama, posebice onima koje su pogođene migracijskim rutama. Europski građani u takvom razvoju događaja uz iskazanu potpunu neučinkovitost administracije EU-a ponovno su sigurnost potražili u okrilju svojih vlastitih država koje, na sreću, globalizacijski procesi poticani iz EU-a i njenih američkih saveznika još uvijek nisu uspjeli uništiti.
Daljem Europe jača otpor nadnacionalnom karakteru EU-a
Širom Europe na djelu je renesansa nacionalnih država, povrat vjere u njihov nacionalni i civilizacijski značaj i otpor nadnacionalnom karakteru EU-a. “Globalizacija je barbarstvo. Povratak na društveni ustroj prije nastanka nacionalnih država povratak je barbarstvu” – riječi su čelnice francuskog FN-a, Marine Le Pen koje ponovo odzvanjaju europskim prostorima.
Mađarski premijer Viktor Orban koji se prvi uspješno instrumentima svoje nacionalne države usprotivio imigracijskoj politici EU i njenih vodećih država ovih dana prozivajući famoznog Georgea Sorosa i njegove mreže organizacija civilnog društva za inspiraciju i finaciranje imigracijske navale na Europu cilja zapravo na političku elitu Europske unije i njenih najmoćnijih država, prije svih Njemačke i Francuske. “Tko je ovlastio europske vođe, ili neke od njih, da provode takvu vrstu politike?” – preko mađarskog radija “Kossuth” grmi Orban. “Ovo je demokratski kontinent, pa kada je, i tko, glasao o prihvaćanju milijuna ljudi koji ilegalno ulaze u zemlju i o njihovu raspoređivanju u zemljama članicama EU-a? To što se dogodilo ugrožava europske temelje. Europa je izdana, a ako se ne zauzmemo za nju, Europa više neće biti kontinent njezinih građana“. I pogodio je u suštinu problema, Europa je ustinu njezini čelnici odavno izdali, a migracijska kriza samo je kap koja je prelila čašu i njenim građanima otvorila oči. Orban, za razliku od Marine Le Pen koja otvoreno proziva Angelu Merkel i Francoisa Hollandea, zbog političke težine svog položaja mađarskog premijera zaobilazi ta imena i ukazuje na njihova i američkog notornog globalističkog posrednika Georgea Sorosa: “Njegovo ime je vjerojatno najsnažniji primjer nekoga tko čini sve kako bi se oslabile nacije. On i slični njemu podupiru sve što mijenja tradicionalni život Europe. Ovi aktivisti koji podupiru dolazak imigranata postali su dio međunarodne krijumčarske mreže ljudima. Ako se ne izborimo za Europu, onda će se ostvariti snovi nekih financijera, transnacionalnih aktivista i funkcionera koje nitko nije birao”.
Soros, europska ljevica i podrivanje nacionalnih država
Orban je upozorio da su europska ljevica i liberalni krugovi radili na podrivanju nacionalnih država u korist međunarodnih i kozmopolitskih zajednica, a potom je ponovo neizravno prozvao vodeće europske čelnike: “Teško je zamisliti da velike europske države s golemim funkcionalnim obavještajnim službama nisu bile spremne za priljev nekoliko tisuća izbjeglica u Europu”.
Potpuno je jasno da nekakav Soros, koliko god bio finacijski jak, ne bi mogao ni dva dana činiti ono što već godinama svojim udrugama civilnog društva čini od Tunisa i Libije preko Sirije i Iraka do Ukrajine i Kine, da iza njega ne stoje državni aparati najmoćnijih država svijeta. Da Amerikanci, Britanci i čelnici europskih država ne žele njegove usluge odavno bi on – blokiranih bankovnih računa kao Julian Assange – tavorio u nekom veleposlanstvu ili pak kao Muammar al-Gaddafi, koji je, uzgred rečeno, raspolagao s puno većim novcem, bio nabijen na kolac. Inače, riječ je o gospodinu preko čije se mreže organizacija civilnog društva provodilo američko paljenje Bliskog istoka revolucijama tzv. “arapskog proljeća”. Ponosno je tada izjavio na CNN-u da će te revolucije donoseći demokraciju “promijeniti krajobraz Bliskog istoka”. Ustinu su ga promijenile do neprepoznatljivosti – eno ga još u plamenu, a smrad paljevine dopire do europskih prostora kroz globalizacijsku imigracijsku agendu, koja bi lako mogla promijeniti i krajobraz cijele Europe. Uostalom posredovanjem Sorosovog “Otvorenog društva” u pokretanju “Majdana”, čime se također ponosno hvalio, u službi američkih ciljeva već je promijenjena slika Ukrajine, dakako uz odgovarajući ruski doprinos s druge strane stvorene bojišnice. I u slučaju imigracijske invazije Soros ne skriva svoju ulogu: “Orbanov plan je očuvanje nacionalnih granica, pri čemu su migranti prepreka. Naš plan je usmjeren na pomaganje migranata, a prepreku predstavljaju nacionalne granice”.
Kada spominje “europske vođe” Orban ne misli samo na posredničku Sorosovu figuru, nego cilja na sam politički i financijski vrh Europske unije i njenih vodećih država, koji ga je posljednjih mjeseci izložio u međunarodnim odnosima rijetko zabilježenim uvredama, optužbama i političkim pritiscima.
Politički vrh EU-a jako dobro zna što se događa
Europska javnost dugo se s pravom pita da li su bruxelleski birokrati i vodeći europski političari, uključujući i njemačku kancelarku, uistinu toliko nesposobni da uz državne aparate i obavještajne organizacije kojima raspolažu i na koje se godišnje troše milijarde eura ne vide očite urote protiv EU-a i njihovih država ili su pak sudionici ili namjerno pasivni promatrači te očite geopolitičke dinamike događaja. U pozadini su, od početka je jasno, američki geostrateški interesi u čijoj provedbi su ratna prekrajanja bliskoistočnih prostora i pritisak na konkurentski EU – i Njemačku – kroz opkoljavanje ratnim požarima i pokretanje migracijskih valova, dvije strane iste neoliberalne agende utjelovljene u svemoćnoj globalizaciji. Kako su jasno vidljivi i europski tragovi na poprištu zbivanja gotovo je sigurno da politički vrh EU-a i njenih vodećih država jako dobro znaju što se događa. Svi njihovi potezi ukazuju da su sudionici istih globalizacijskih procesa čiji dio je i migracija stanovništva s Orijenta i iz Afrike. Neoliberalni globalizacijski gospodari procjenjuju da bi se Europa zbog demografskog pada do 2050. godine morala pridružiti nekom drugom većom tržištu kako bi opstala u globalnim tržišnim projekcijama ili pak mehaničkim prirastom povećati broj stanovnika koji će u Europi stvoriti vitalno i održivo tržište.
Kroz olujnu prašinu lažne filantropije i brige za izbjeglice, koja je prohujala europskim medijskim prostorom, od prikaza svečanih dočeka izbjegličkih vlakova, preko organiziranih javnih manifestacija podrške novoj imigraciji u režiji tzv. udruga civilnog društva, redom prikopčanih na financijske transfuzije neoliberalne mreže Sorosa i njegovih političkih pokrovitelja, do potezanja ručne kočnice od strane Angele Merkel i njenog pokušaja “racionalnog upravljanja imigracijom” ipak se nazire mračna pozadina geopolitičke dinamike događaja – programirani bliskoistočni ratovi, potaknuta migracija, demografske manipulacije i profit globalnog i europskog krupnog kapitala.
Jedno je sigurno – građani europskim federalistima više ne vjeruju
Kako bilo, javnost većine europskih država okružena migrantima ne vjeruje više u takvu Europsku uniju i njen federalni nadnacionalni koncept koji joj je uskratio zaštitu i narušio osjećaj sigurnosti. Jer, činjenica je da se zaštita vanjskih granica EU-a potpuno raspala, a da imigracijske mase u njihove države prodiru preko unutarnjih europskih granica koje više i nisu u svojoj funkciji. Tako je nastala paradoksalna situacija da Unija i njene države članice uopće nemaju funkcionalne granice. Zastrašujuća spoznaja preokrenula je europsku paradigmu prema nacionalnim državama, sigurnosti njihovih granica i sigurnosti nacionalnih pravnih sustava koji u takvoj anarhičnoj i globalističkoj Uniji jedini mogu zajamčiti demokratski poredak i poštovanje prava europskih građana.
Sadašnja nadnacionalna konstrukcija Unije, koju više malo tko želi, dalje se može održati kao i svaka neprirodna državnopravna tvorevina samo silom, političko-propagandnom, sigurnosno-represivnom ili financijskom, a po potrebi i vojnom, ako je to u interesu elite i vladara bruxelleskih labirinata moći, industrijskog i bankarskog kompleksa, američkih saveznika i globalizacijskih nadzornika. I tu leži prava opasnost jer svaka zajednica održavana silom – bilo psihološkom, financijskom ili fizičkom – unaprijed je osuđena na svoj eksplozivan i krvavi kraj. Izazove li mogući raspad EU-a seriju probuđenih teritorijalnih zahtjeva za ispravcima nepravda prošlih svjetskih ratova na europskom tlu i posljedične međudržavne sukobe bit će to na isključivo zadovoljstvo američke i britanske politike, koje bi ponovno dobile priliku uspostavljati europski mirovni poredak prema svojim mjerilima i interesima.
Upravo takav slijed događaja oni i priželjkuju, a može se spriječiti samo redefiniranjem EU-a i ponovnom uspostavom suvereniteta ravnopravnih nacionalnih država članica.
Autor: Mario Stefanov/7Dnevno
