PRILIKA ZA OSLOBOĐENJE
Baš zato što je sve do sada izostalo iskreno i stvarno suočavanje s totalitarnom komunističkom prošlošću, koja je pod plaštem antifašizma na javnoj sceni oživjela i sve više uzimala maha, sadašnja u stanovitom smislu pat-pozicija za ostvarenje saborske većine posebno je povoljan i odlučujući trenutak za postizanje stvarno humanoga i demokratskoga konsenzusa za primjereni civilizacijski odnos prema prošlosti
U vrijeme dok je nakon terorističkih napada u Parizu gotovo cijela Europa na nogama na hrvatskoj političkoj sceni akteri se i dalje ponajprije bave pitanjem tko će okupiti većinu i zasjesti na vlast sljedeći mandat. Političke stranke, osobito one koje su nakon najnovijih izbora parlamentarne, kao da su se utopile u iščekivanju raspleta oko buduće vladajuće garniture i kao da je za njih život stao, kao da se ništa ne događa, a stvarnost je posve drugačija: nastupio je i u Europi i u Hrvatskoj čas dubokih promjena kojima uopće nije moguće nazrijeti domete. Dojam je da su političari u Hrvatskoj posve smetnuli s uma važnost sigurnosti, koja je posvuda, pa tako i u Hrvatskoj, na velikom ispitu, a mediji ne prestaju zabavljati javnost odvraćajući je od stvarnosti, od realnoga života i realnih problema. Kao da su hrvatski političari posve smetnuli s uma da temeljne nacionalne interese i ciljeve, među koje se ubraja i pitanje sigurnosti, ne može hrvatskom stanovništvu nitko izvana predlagati, razvijati, braniti i jamčiti. Činjenica da Hrvatska ima privremenu tehničku Vladu trebala bi, umjesto za postojeću šutnju i ignoranciju stvarnosti, biti razlog upravo za još glasnija i promišljenija propitkivanja i traženja primjerenih rješenja.
Pitanje sigurnosti u aktualnom društvenom i političkom trenutku trebalo bi staviti među prvima i na dnevni red pregovora što se održavaju između Mosta nezavisnih lista i dviju koalicija, a postizanje konsenzusa o rješavanju sigurnosnih pitanja u Hrvatskoj radi urgentnosti trebalo bi postati prva zajednička platforma za djelovanje sadašnje tehničke i sutrašnje redovite vlade. Pritom se ne bi smjelo zaobići ili ignorirati pitanje djelovanja bivših jugoslavenskih tajnih služba i njihovih ostataka, čije se djelovanje, najčešće protiv hrvatskih nacionalnih interesa, u javnosti sve češće i sve argumentiranije navodi. Kad je riječ o tako važnom pitanju, kao što je u aktualnom času pitanje sigurnosti, onda nitko ne bi smio pretendirati ni na kakav monopol, nego bi trebalo tražiti što je moguće širi konsenzus koji bi i cjelokupnoj javnosti pružao razloge za vjerodostojnu nadu.
Istodobno treba pohvaliti postojeće pregovore između Mosta nezavisnih lista i dviju koalicija, iako se ne može previdjeti iznenađenje što umjesto velikih koalicija inicijativu ima Most nezavisnih lista, premda on objektivno ima daleko manju političku snagu od tih dviju koalicija. Činjenica da se bez zastupnika Mosta ne može formirati vlada s većinskom potporom u Hrvatskom saboru nipošto ne može suspendirati koalicije od preuzimanja odgovornosti, pa ni inicijativa za ishođenje političkih platforma koje bi bile u službi općega dobra i na temelju kojih bi mogla biti oblikovana saborska većina. Umjesto toga često se od predstavnika koalicija čuju ponižavajuće, gotovo ulizničke, izjave nakon pojedinih krugova pregovora, koje očituju slaganja s određenim zahtjevima Mosta, premda se za takva rješenja nisu zauzimali ni na vlasti ni u izbornoj kampanji.
Dobro je sa stajališta općega dobra što se na tim susretima predstavnika Mosta i koalicija razmatraju pojedina pitanja važnih segmenata društvenoga života i što se, barem se tako tvrdi, postiže visok stupanj suglasnosti. No za specifične hrvatske prilike nije dovoljna suglasnost ili konsenzus glede reformiranja pojedinih društvenih segmenata, jer u Hrvatskoj postoje gotovo nevidljive, ali vrlo stvarne zaprjeke koje su sposobne onemogućiti realizaciju svih dogovora. Otvoreno govoreći, hrvatsko društvo nužno je osloboditi skrivenih moćnih snaga, koje nikada ne izlaze na izbore, a ipak bitno usmjeravaju kako zakonodavnu tako i izvršnu vlast. Naime, protagonisti hrvatske političke scene često su puke marionete koje postupaju po potezima onih koji iz tajnovite pozadine vuku skrivene niti, što se na političkoj sceni jasno očituje kao odsutnost stvarne političke volje da se nešto popravi ili promijeni. Nemogućnost dviju koalicija da bez Mosta nezavisnih lista okupe potrebnu saborsku većinu u tom smislu može se prepoznati kao osobiti Božji blagoslov jer upravo takvo stanje prisiljava obje koalicije da se oslobode dosadašnjega tutorstva te da rješavanju hrvatskih problema pristupe dosljedno u skladu sa zdravorazumskim i stručnim rješenjima, umjesto dosadašnjega ponajprije političkoga pristupa koji je bio dobar plašt za djelovanje skrivenih moćnih snaga.
Pregovori Mosta i dviju koalicija morali bi dati važan doprinos za oživljavanje tranzicijskoga i demokratizacijskoga procesa u hrvatskom društvu koji je došao u slijepu ulicu do te mjere da je zaprijetio povratkom prevladavanja tek nešto modificirane komunističke društvene paradigme. Bez stvarne tranzicije i bez stvarne demokratizacije, koje moraju donijeti hrvatskomu društvu potpuno oslobođenje od totalitarnoga mentaliteta i od umreženosti starih obavještajnih i partijskih kadrova, nikakve reforme u Hrvatskoj ne će biti moguće. Baš zato što je sve do sada izostalo iskreno i stvarno suočavanje s totalitarnom komunističkom prošlošću, koja je pod plaštem antifašizma na javnoj sceni oživjela i sve više uzimala maha, sadašnja u stanovitom smislu pat-pozicija za ostvarenje saborske većine posebno je povoljan i odlučujući trenutak za postizanje stvarno humanoga i demokratskoga konsenzusa za primjereni civilizacijski odnos prema prošlosti: stvarnu osudu svakoga totalitarizma, svakoga zločina tko god ga počinio i iskazivanje stvarnoga pijeteta prema svim žrtvama, bez obzira na to na kojoj su strani pale. Takav konsenzus preduvjet je izostanka svake zloporabe prošlosti u dnevnopolitičke svrhe i preduvjet je da se povjesničari prošlošću pozabave slobodni od svih ideoloških i političkih predznaka i slobodni za istinu.
Ivan Miklenić/Glas Koncila
