TOMISLAV SUNIĆ: Bogati Kuvajt i Saudijska Arabija im ‘pred nosom’, a svi bi u – Njemačku!
Svi migranti odreda bi u historiografski izluđenu i politički nesamostalnu Njemačka! Najviše vole prijam kod djece bivših bijelih gospodara, tj. djece i unuka fašista, kolonista, bijelih rasista i svih zloduha iz antifašističke demonologije. Nimalo afroazijski migranti ne žele graditi svoj politički raj sa svojim domicilnim snagatorima!
Uzroke velikih seoba afroazijskih i bliskoistočnih migranata u Europu, ili kako to mediji lažno zovu, uzroke današnje „izbjeglička krize“, svatko traži gdje mu odgovara. Zašto koristiti riječ „izbjeglice“ , ako većinu migranata koji prolaze kroz Hrvatsku čine muškarci u dobi između 20 do 40 godina? Prave izbjeglice nisu imale sreću minimalne dobrodošlice. Počnimo samo abecednim slovom „K“ u opisu topografije smrti. Izbjeglice su bili njemački civili koji su rane 1945. godine bježali pred boljševičkim partizanima i titoističkom martolozima, sjeverno od Königsberga (Kalinjingrada); pa istočno od Konstante do Karlovca, pa onda zapadno do Kočevskog Roga. Na stotine tisuća hrvatskih izbjeglica, na prvoj postaji Križnog puta u Klagenfurtu, u svibnju 1945. godine, nisu čekali Englezi s “Golden ale” pivom, a još manje Amerikanke u Salzburgu ili u Linzu s kutijama “Hershey’s” čokolada. Njih su angloamerički demokrati začas izručili u ralje komunizma.
Kao što svaki terorist u očima javnosti sebe želi prikazati borcem za slobodu, tako i svaki današnji afrički i bliskoistočni migrant, bilo da čuči na cesti u Opatovcu ili leži u blatu u Brežicama („brez“- žica?) sebe želi prikazati mučenikom koji bježi od progona. A od kakvih to užasnih progona “izbjeglice” bježe? Ne pada na pamet niti arapskim niti afričkim migrantima tražiti azil u susjednom bogatom Izraelu niti moliti svoje leteće emire ili šeike za čarobni let tepihom u bogati Kuvajt i Saudijsku Arabiju. Svi migranti odreda žele otići u Njemačku, u zemlju koju se u cijelom svijetu prikazuje kao nekadašnji izvor svih kozmičkih zala. Najviše se migrantima dopada prijam kod djece svojih bivših bijelih gospodara, tj. djece i unuka fašista, kolonista, rasista i svih zloduha iz antifašističke demonologije. Nimalo migranti ne žele graditi svoj politički raj sa svojim domicilnim snagatorima. Stoga se postavlja i školsko pitanje: jesu li stanovnici Afrike i Bliskog Istoku uopće u stanju izgraditi funkcionalnu državu? Ako jesu, ostali bi kod kuće i ne bi išli u Europu. Ako pak nisu, umjesto da odlaze u bijela dvorišta svojih novih gospodara, zašto ne zovu ponovno bijele gospodare u svoje tamne vilajete?
I dalje sanjaju “bešćutni bijeli Zapad”!
Usprkos razvikanim teorijama antikolonijalizma, koje se desetljećima vrte na svjetskim sveučilištima i usprkos činjenici da se najbogatiji kontinent – Afrika – oslobodio od engleskih i francuskih bijelaca, većina migranata i dalje sanja o odlasku na bešćutni bijeli Zapad. Klasičan primjer je današnja Južna Afrika, koja se 1992. politički oslobodila navodnih bijelih negativaca, ali koja je odmah dobila najvišu stopu kriminala na svijetu. Klasičan primjer su i susjedni Zimbabve, odnosno bivša Rodezija, nekad žitnica Afrike, a danas navodno slobodna zemlja, koja je bankrotirala i koja uvozi hranu. Najklasičniji primjer je i država Haiti, pored otoka Kube, koja se je davne 1804. prva oslobodila ropstva i poubijala bijele francuske gospodare. Danas, usprkos neposrednoj blizini najbogatije države na svijetu, tj. Sjeverne Amerike, Haiti slovi i dalje kao najsiromašnija zemlja na svijetu. Puno bliže Europi, veliki Alžir u Africi, 1962. godine etnički je očistio svoju novonastalu državu od 1,2 milijuna kršćanskih i bijelih Francuza, uz nemalu pomoć nesvrstane komunističke Jugoslavije. Ali danas svaki mlađi Alžirac sanja kako otići u Francusku. Nekad je Alžir bio žitnica Francuske; danas, usprkos velikim izvorima nafte, Alžir uvozi hranu – ali zato po postocima izvozi najveći broj ISIL-ovih terorista.
Hrvatski multikulturalni medijski dušobrižnici, na temelju svojih prethodno zadanih pseudoaltruističkih postavaka, dolaze do svojih logičnih samodopadljivih zaključaka. Brojni hrvatski političari, i lijevi i desni, brojne hrvatske medijske zvijezde natječu se tko će pokazati više brige za migrante i tko će više koristiti izraz “humanitarna katastrofa”, u najmanju ruku kao da Hrvatska mora biti glavni europski samaritanac za svakog migranta. No ako je već hrvatskim političarima uistinu stalo da pokažu znakove fingiranog milosrđa, tada bi prvo trebali zbrinuti tisuće hrvatskih beskućnika ili omogućiti besplatni prijevoz do škola za desetke tisuća hrvatskih srednjoškolaca. A da ne govorimo o potrebi davanja državljanstva i isplate odštete obiteljima 200.000 hrvatsko-njemačkih izbjeglica, u čije su se zagrebačke, osječke i varaždinske vile, stanove i gospodarstva 1945. uselili hrvatski i srpski komunisti i njihovi udbaški martolozi.
Grčka iskusila sve čari afro-orijentalnog suživota, Turci sada lako stižu do Beča!
U Hrvatskoj postoje razne teorije o migrantskim navalama na Europu. Gubi se vrijeme napadima na Vladu koja je navodno kriva za politiku odnarođivanja Hrvatske. No hrvatska vlada postupa shodno pravilima komesara Europske unije za čijim je članstvom Hrvatska vapila od 2000. do 2013. Jer niti prethodnoj niti sadašnjoj, ali niti budućoj vladi u Hrvatskoj još nije jasno da je davna 1992. bila godina stvaranja jedne nadnaravne multinacionalne krivotvorine koja, slično kao i Jugoslavija, prije ili kasnije, mora završiti u ratu svih protiv sviju. Migrantski kaos, pogotovo glede fikcije najistočnije schengenske granice, koja se službeno proteže na Egejskom moru između Grčke i Turske, samo je dodatan pokazatelj da je cijela Europska unija od svog početka umjetna konstrukcija bez ikakve političke volje i bez ikakve vojne odluke. Pod idealnim okolnostima, čak kad bi mala Hrvatska bila opasana velikim Kineskim zidom ili barem posuđenim zidom iz Stona, ili živim ili mrtvim zidom, i kada bi i dalje ostala bijela enklava u Europi, ona ne može izdržati pritisak desetaka milijuna neeuropskih migranata koji već žive u Europi.
Gledajući iz dnevnopolitičkog i tehničko-logističkog ugla za nekontrolirane migrantske valove u Hrvatskoj i na cijelom Balkanu, najviše je kriva schengenska Grčka koja danonoćno pušta migrante kroz svoj teritorij. Sa svojih 1,2 milijuna stranaca, koji već dugo žive, rade, ili planduju u Grčkoj, Grčka je već davno isprobala čari tisuću i jedne noći afro-orijentalnog suživota. Zašto bi financijski komatozna Grčka morala danas zbrinjavati dodatnih pola milijuna afroazijskih migranata? A sutra i dodatan milijun? Ali niti susjedna Turska također nije zaboravila svoje zlatno osmanlijsko doba kada je tristo godina vedrila i oblačila s izbjeglicama – od Budimpešte do Soluna i uzduž čitavog Mediterana. Zašto bio Turska danas hranila u svojim kampovima sadašnjih dva milijuna migranata, ako se za njihovo slanje u EU može dobiti od Nijemaca lijep novac i dodatnu odskočnu dasku za povrat propalih carskih snova? Nisu Turci nimalo zaboravili svoj ponižavajuće poraz u Beču 1683., niti bijeg iz Budimpešte 1686., niti na svoju prisilnu deložaciju iz Beograda 1717. A kamoli da turski političari zaboravljaju tešku katoličku šamarčinu dobivenu od princa Eugena u poturčenom Sarajevu 1697. Stara orijentalna divljanja od Like do Tirola i Koruške nekad su Turci činili najmom domaćih martologa, Arnauta i cigana. U austrijskoj Koruškoj još ih dan danas zovu “trkači i palikuće” (Renner und Brenner), upravo kao i njihove partizanske nasljednike iz 1945. godine. Danas Turci puno elegantnije mogu doći do Austrije – lifranjem milijuna uplakanih “izbjeglica”. A konačno, zašto je tobožnja hrvatska riječ “pljačka” – albanskog podrijetla?
Danke Deutschland!
Gledano s ideološkog i povijesnog motrišta, o čemu će u ovim novinama još biti riječi, za migrantski kaos najveću odgovorenost snosi njemačka vlada na čelu s kancelarkom Angelom Merkel. Njene su izjave očekivani odraz njemačke političke neuroze i njemačke povijesne psihodrame iz 1945., tj. godine kada su Saveznici Njemačku sravnili sa zemljom. Svojim podaničkim porukama o potrebi dolaska neeuropskih migranata, njemačka vlada šalje svijetu sliku Njemačke kao velike “Oktoberfest” pivnice s udarnim Bavarkama na granici koje raskrečenih nogu čekaju na afričke i azijske migrante. Nije bitno što uistinu kancelarka Merkel i njen lijevi pobočnik vicekancelar Sigmar Gabriel misle o mućki multikulturalizma. Bitno je da oni urušavaju Njemačku i cijelu Europu u naivnoj vjeri da čine dobro. “Tko god odluči postati ovca, naći će vuka koji će ga pojesti”, davno je pisao antiliberalni i antikomunistički mislilac, ekonomist i sociolog Vilfredo Pareto. Njemačke političke ovce zaista vjeruju da će ih cijeli svijet zavoljeti ako se budu stalno posipali antifašističkim pepelom. Pareto također dobro napominje, a ima tome više od stotinu godina, da kada se liberalno društvo nađe u rasulu, tada se njegovi političari više brinu o čistoći pasmine svojih pasa, nego o vlastitoj rasnoj čistoći.
Njemačka vlada, ali velikim dijelom vlade zemalja EU članica, ne žele dokučiti kakve filmove migranti vrte u svojim glavama. A te slike i filmovi su sasvim drukčiji od filmova europskih političara.
Otkupiteljske iluzije njemačkih i europskih multikulturalista
Ako je već njemačka vlada, a možda sutra i hrvatska vlada, objeručke odlučila postati humanitarni centar za sav jad i svu bijedu svijeta, onda bi bilo puno humanije, a i puno jeftinije da Njemačka pošalje brodove i zrakoplove na istočni Mediteran i pokupi na mjestu događaja sve migrante iz Turske i zatim ih naseli u Njemačku ili u hotele uzduž dubrovačke rivijere. Time bi uštedjela sebi i ostalim državama članicama puno novca i svađe. Njemačka i europski multikulturalisti tada će brzo spoznati istinu iza lažnih priča kako će “migranti stvarati penzije za odumiruću europsku gerijatriju i kako će i migranti kulturno obogatiti cijelu Europu”. U moru svojih otkupiteljskih iluzija njemačka politička klasa i dalje poziva afričke i azijske migrante na put preko tzv. Balkanske rute, izazivajući tako dodatnu međusobnu etničku nesnošljivost i dodatno destabilizirajući cijelu Europu.
Dodatnu nacional-mazohističku akrobaciju čini Njemačka svojim nedavno usvojenim zakonima o deportaciji lažnih azilanta – a tu se prvenstveno misli na lažnjake s Kosova, iz Albanije, Srbije i BiH, među kojima je znatan broj Roma i Sinta. A kako će to Njemačka učiniti, molim? Odluka da se lažne, tzv. “ekonomske” migrante šalje zrakoplovima natrag u njihove matične zemlje zahtijevat će da ih njemački policajci prvo vežu lancima za zrakoplovna sjedala, da im se stave željezne brnjice da ne grizu pilote, i da ih dobro naoružani njemački specijalci prate do odredišta. Imati iluzije da će lažni izbjeglice u Njemačkoj dobrovolju krenuti kući, čak uz pozamašne njemačke milodare, odraz je krajnje političke naivnosti – ili točnije rečeno poslijeratne paranoidne njemačke samocenzure. Evo dakle Njemačke, zemlje koja će sutra postati svjetsko rasadište za tisuće novih terorista, i gdje će se mnogi pitati: “Švabe nas tjeraju, a uzimaju crnce i balije”! Novi zakoni samo će dodatno ojačati terorizam – bilo da se on zvao vahabizam ili salafizam! Ujedno će zakonske odluke potaknuti zavist i mržnju među samim migrantima i neminovno se preliti na sve balkanske narode, i napraviti okvire za velike rasne, etničke i vjerske sukobe u cijeloj Europi. Teroristom se nitko ne rađa, teroristom se postaje.
Današnja Europa, a pogotovo njena historiografski izluđena i politički nesamostalna Njemačka, izašla je već davno iz povijesti i odbacila svaki pojam politike, u vjeri da će se tako dopasti i prijatelju i neprijatelju. No njemačke pokajničke iluzije ne znače da će zato prijatelji i neprijatelji Njemačku više cijeniti. Upravo suprotno. Sve više i više ljudi Europljana i ne-Europljana mrzi Njemačku. U izvanrednom stanju, koje je već odavno nastupilo u Europi na geste njemačke pokajničke dobrote onaj “Drugi” neće istom mjerom uzvratiti. “Drugi” uvijek misli drukčije. Niti treba puno fantazirati o svijetloj hrvatskoj budućnosti. Nova, stara, bivša, ili sadašnja hrvatska vlada morat će se vladati shodno dekretima američkih prokonzula iz Buzina i europskih komesara iz Strasbourga, te u horu i u hodu složno klicati kako “nema alternative Europi, nema alternative NATO-u”, upravo kao što su se njihovi biološki i ideološki preci do 1990. zaklanjali da “nema alternative Jugoslaviji”.
Njemačka, baš kao i sve zemlje EU-a, već je davno ne samo napravila presedan za masovni dolazak milijuna neeuropskih migranata; taj je presedan već odavno probijen sredinom 70-ih godina prošloga stoljeća, prihvaćanjem zakona o tzv. “obiteljskom okupljanju migranata”. Zbrinjavanje jednog milijuna migranata iz Afrike i Azije ove godine u Europi znači obvezno zbrinjavanje 50 milijuna afroazijskih imigranta koji čekaju sutra na svoj red za ulazak u Europu!
Autor: Tomislav Sunić / 7Dnevno
