Betlehemski plan za globalne promjene
Božić u Hrvatskoj 2015.
U hladnome i posljednjem mjesecu kalendarske godine, “kad dani postaju sve kraći, kad zimi padaju prve pahulje snijega, tada se, bojažljiva i blaga, javlja misao o Božiću”. Tako nas opisom idiličnoga ozračja uvodi u svoju meditaciju o Misteriju Božića svetica Edith Stein, dodajući da iz te jednostavne riječi – Božić – zrači tajnovit čar kojemu srce teško odolijeva, tako da čak i oni kojima “stara pripovijest o Betlehemskom Djetetu” ništa ne znači, pa i vjernici neke druge vjere, ili oni koji uopće ne vjeruju, “pripremaju svečanost i traže kako da užežu tu i tamo po koju zraku radosti. Već se tjednima i mjesecima širi po svoj zemlji rijeka ljubavi. Slavlje ljubavi i radosti, to je Zvijezda prema kojoj svi pritrčavaju u ovom zimskom mjesecu.”
Ali, upozorava Svetica, za kršćanina, a posebno za katolika, Božić je još i nešto drugo. Jer Božić nije (samo) idila, nije bajka. A najmanje je “čarolija” – kako nam ga do gađenja reklamiraju mediji, koji ne mogu skriti svoju jeftinu pohlepu, u kojoj njihov terorizirajući “božićni marketing” pod maskom “(ča)robnog Božića” nameće samo klanjanje božanstvu Profita! Za dubinski doživljaj i istinsko obogaćenje tim Sjajem iz betlehemske štalice, potrebno je učiniti napor pronicanja u Misterij. Potreban je trud dubljega uranjanja u Otajstvo – tu beskrajnu tajnu Utjelovljenja, koja je plod neizmjerne Božje ljubavi prema svakome čovjeku. Bez toga duhovnog angažmana cijelo se božićno slavlje lako svede na tradicionalna jela i pića, prejedanja i opijanja uz buku i pucnjavu, koje su (naslijeđenom samoupravljačkom snalažljivošću lako spojene s novogodišnjim mamurlukom), u potpunoj suprotnosti s blaženim ozračjem i dubokom mistikom što ih sadrži tiha noć, sveta noć!
Zato je i danas za sve aktualan (u duhovnom, a ne politiziranom smislu!) poticaj hrvatskoga književnika Matoša, kakav je u “Božićnici Zagreba” uputio svojim suvrjemenicima: “A ti, purgare i građanine zagrebački, prijatelju purana, mlinaca i dobre zagrebačke kapljice, ne prejedi se medenjacima, sarmama i puserlima, pazi da te fakini večeras ne sašiju na polnoćki s kakvom filjarkom, šnajdericom ili čikericom, a kad izađeš u polnoć, otpjevavši sa narodom ‘Narodil se kralj nebeski’, pogledaj na nebo i ugledaš li jednu zvijezdu, tihu, samotnu, visoko kao uzor i sjajnu kao sloboda, sjeti se na našu Hrvatsku kojoj se još ne nađe Spasitelj, premda joj se našla Kalvarija sa svojim mučnim putem i križevima!” Veliki Matoš mislio je na “Duhovnu Hrvatsku”, o kojoj je bolno pjevao i naš veliki pjesnik Viktor Vida, i želio njezinu duhovnu slobodu koja je moguća i u okovima, kao što je ropstvo moguće i u najvećoj slobodi. A upravo je to najveći apsurd suvrjemenog svijeta, u kojemu uza sve “beskrajne slobode” ne nedostaje stradanja i patnje. U tom smislu i danas vrijedi književnikova čestitka: “Mir vama, Hrvati, koji stradate, koji patite, i za ljubavlju i slobodom ljudskom čeznete u sjeni Njegova žuljevitoga, krvavog križa!” Ali za nas, nadasve u sadašnjim okolnostima traženja “izlaza iz krize” i temelja za famozne “reforme”, vrijedi također recept koji Matoš nudi: “Vjerujte, vjerujte, spasit će vas vjera, a pošto je vjera i hrvatska sloboda, vjerujte u slobodu i radite za nju kao dvanaest neukih apoštola koji snagom vjere i svetog uvjerenja osvojiše svijet.” Jer dogodilo se Čudo, i “čudo je što mi i dan-danas usprkos modernom imperijalizmu, egoizmu i naturalizmu to betlehemsko čudo slavimo sa strahopočitanjem Marte, Marije iz Magdale i Ivana, najdražeg mu apostola”.
Bog je svemogući programer
To Valja, dakle, radi razumijevanja cijeloga tog “evolutivnog procesa” koji je rezultirao betlehemskim Čudom, vratiti se na početak, na prve stranice Biblije.
Tu nam Sveta Knjiga opisuje da je prvi čovjek, Adam, zajedno sa svojom ženom Evom, svojim neposluhom Bogu – premda im ništa nije nedostajalo – u jednoj kobnoj “žutoj minuti” radije povjerovao svome oholom neprijatelju Đavlu, “Ubojici od početka”, koji ga je naveo na “tanak led” primamljive i izazovne mogućnosti da duhovnim genetskim inženjeringom – “bude kao Bog”!
Budući da Adam, zaslijepljen magijom stravičnih mogućnosti, nije proniknuo zamku đavolskog kloniranja, dogodio se tragičan sunovrat iz Raja milosti posebne Božje zaštite i čovjek je, tim “blaženim grijehom” grubo tresnut o zemlju, zapravo kliknuo u link kojom se pokrenuo proces Božjeg programa “Od Edena do Betlehema”. Adam je, dakle, na Božju ponudu ljubavi i dar slobode s malim i beznačajnim ali neizmjerno korisnim ograničenjem (“program s opasnim virusom”!), zapravo “pjesnički” odgovorio: “Ne ću više služit glasu tvom, idem tamo gdje je sve po mom!” Jednako kao što je, uzoholivši se, svome Stvoritelju prije bio odbrusio Lucifer: “Non serviam!” – Ne želim ti više služiti!
No Bog, Svemogući Programer, tada u svojoj neizmjernoj ljubavi, poštujući ipak čovjekovu slobodu, nudi spasonosan antivirusni program, kojim se s oštećenoga i izbrisanoga ljudskog tvrdog diska milosti posvetne spašavaju svi fajlovi čovjekova božanskog programa s duhovnim i moralnim performansama: mogućnost za ljubav, milosrđe, dobrotu, pravdu, mir, sreću… i vječno spasenje. Taj Program Bog je čovječanstvu poslao po svome Sinu, ali ne po scenariju “matrixa”, “ratova zvijezda” ili bilo kakva spektakla, nego u običnu ljudskome (ob)liku, “zakamufliranu” najvećom jednostavnošću, kako bi ga mogao prihvatiti i najslabiji ‘homputer’. Jedini neobičan znak Njegova izvanrednog dolaska i Njegove posebnosti bila je betlehemska Zvijezda, koju ipak nisu mogli vidjeti svi nego samo oni “čista srca” i “dobre volje”, poput siromašnih pastira i mudrih Triju kraljeva.
Međutim da bi se taj Program mogao usnimiti i kako bi postao aktivan, potrebno je znati password. Ali to nije nekakva obična riječ već je to zapravo passlife! U čemu je ključ? Isus, kao “Novi Adam”, koji ponovno uspostavlja prvotno stanje narušeno grijehom prvog Adama, iz kojega su potom proistekli svi drugi grijesi, čini sasvim suprotno od našega praroditelja. Kao najvažniji “čip” On u Program svoga Nebeskog Otca ugrađuje – POSLUŠNOST. U najdramatičnijem trenutku svoga života, s dalekosežnim posljedicama za cjelokupan ljudski rod, na Očevu ponudu ispijanja “krvave čaše”, On odgovara: “Oče moj, neka bude volja tvoja!” (v. Mt 26,39-42). To isto ističe i Poslanica Hebrejima, kad kaže da Krist ulazeći u svijet veli: “Evo dolazim vršiti volju tvoju!” (v. Heb 10,4-9). Zato je jedini On na kraju mogao reći: “Evo, sve činim novo!” (Otk 21,5).
Svijet na vrhuncu moralne agonije
Svi pokušaji i sva nastojanja da se našim ograničenim mogućnostima ljudskoga opisivanja tih uzvišenih i nadspoznatljivih otajstava donekle shvaćanjem približimo betlehemskom Čudu, tek su blijeda kopija i loš raster-ispis neizmjerno savršenog Originala. Ipak, velikani kršćanstva, obdareni posebnim darovima Duha, razmjerno su uspješno opisivali božićnu Tajnu.
Tako sv. Ivan od Križa kaže da je Bog, dajući nam svojega Sina, “koji je njegova jedna i jedina Riječ, sve nam zajedno i ujedanput rekao i objavio tom jedinom Riječi, i nema toga što bi nam još mogao reći”. Budući da je svaki čovjek, od početka do danas, isti kao Adam, svatko je od nas stalno u iskušenju da kaže “idem tamo gdje je sve po mom” (“Jinx”); čak i onda kad jasno vidimo Božjih Deset putokaza, mi se, premda lutamo, srljamo, padamo i pogibamo, ipak tvrdoglavo držimo vlastitog puta, stranputice. Zaražen klicom Adamova “istočnoga virusa”, čovjek oslabljena duhovnog imuniteta uporno odbija prihvatiti istinu da samo Božjom milošću, Isusovim receptom, a nikako isključivo vlastitim snagama, može svladati napast pogubne oholosti i tvrdoglavog egoizma, iz kojih izviru sva zla, ter ići pravi Putem – u sreću! “Malo je bilo Bogu da svoga Sina učini tek pokazivateljem puta, On njega učini i Putom, da ideš njime koji će ravnati tobom dok po njem hodiš”, slikovito nam tu Istinu približava Sv. Augustin.
Božić se dogodio u noći. Suvremeni svijet već je dugo u duhovnome mraku, a danas kao da proživljava vrhunac agonije svoje moralne noći – i na globalnoj, i na europskoj, i na hrvatskoj platformi. To je najjači znak da je Božić i danas potreban! “Danas kao i nekada, Betlehemska Zvijezda sja u tamnoj noći”, rekla bi Sv. Edith Stein, jer nebo i zemlja još nisu postali jedno. “Misterij Utjelovljenja i misterij zla usko su povezani. Svjetlosti koja je sišla s neba, suprotstavlja se toliko mračnija i kobnija noć grijeha.” Zato je širenje ruku Betlehemskog Djeteta, koje su poslije bile raširene i na Križu, poziv i nama danas u punoj slobodi da izaberemo između svjetla i tame. Kao što su, nakon Stjepana, Nevine dječice i učenika Ivana, za Njim tijekom dva tisućljeća išli milijuni radostnih svjedoka da je najveća sloboda i radost – biti Božje dijete. A to znači s punim povjerenjem u Njega pustiti da nas On vodi svojom rukom.
To znači vršiti njegovu volju a ne našu. To znači živjeti bez tjeskobne brige za svoju vlastitu budućnost, jer nam samo On može s leđa skinuti uništavajući teret svakodnevnih briga i zadaća. Da bismo to postigli, nije dovoljno da nas jednom godišnje ozari blagoslov Svete Noći, kad pokleknemo pred jaslicama, već je potrebno da cijelu godinu odnosno tijekom čitava života “pijemo s izvora vode žive”. Jedino tako ne ćemo ožednjeti nikada!
Današnji europski i hrvatski (post)kršćanski mentalitet – koji se raspao na mnoge frakcije (pa imamo fenomen da u iste crkve dolaze kršćanska braća koja su u stvarnom životu kao rogovi u vreći – rimokatolici, “kaptolici”, “mimokatolici”, “štalokatolici”… i njima slični ter veoma netrpeljiva ‘katolička sekta protestantskih pravoslavaca posljednjih dana’!) – vapije za duhovnom defragmentacijom. Uz to, golema većina silno mnogo vrjemena gubi na bezkoristnu video-produkciju, sate i sate u zadimljenim i bučnim kavanama uz često ogovarajuća brbljanja ter u različitim zabavama i tulumima u kojima se rasipa snaga i truje duša… Zato naš kršćanski poziv i poslanje danas, među ostalim, sadrži i žurnu zadaću izdizanja iznad te pogubne masovne “ideologije prosjeka” i globalnog medijskog “terora površnosti”, koji i najveće svetinje lako komercijalizira i pretvara u banalnu zabavu, kojoj napasti, nažalost, moramo priznati, podliježe i mnoštvo naše katoličke subraće.
Vol i magarac bili su „centralno grijanje“
U Betlehemu prije 2000 godina nije bilo snijega, ali je bilo hladno. Svetoj Obitelji u mrzloj štalici “centralno grijanje” bili su vol i magarac. Hoće li se ovoga Božića milijuni djece bogatoga i rasipnoga tzv. kršćanskog Zapada, dok ozarena božićnom radošću znatiželjno budu otvarala darovne kutije što im ih je pod borom toploga obiteljskog doma ostavio “Mali Isus” (ili možda famozni “Djed Božićnjak”?!), zapitati ima li tko (u)grijati sirijske ili afganistanske mališane? I za njih se Isus rodio! Kao i radi mnogih koji drhture od zime i od gladi padaju u nesvijest diljem svijeta. Jesmo li išta učinili, tj. možemo li išta učiniti, a zapravo – hoćemo li išta učiniti za tu siromašnu, nevinu dječicu, Isusovu braću? Hoće li moćnici, koji nemilosrdno po sili zakona kroje sudbine tuđih života, o ovom Božiću promisliti što bi se dogodilo da je građevinska inspekcija Ministarstva za prostorno uređenje Rimskog Carstva iznenada otkrila da “štala” u kojoj su Josip i Marija našli utočište – nema papire, tj. da je bespravno sagrađen objekt koji treba odmah srušiti? Gdje bi se Isus tada rodio?
No sada je za nas presudno hoće li Veliki Beskućnik, koji je u svojoj neizmjernoj ljubavi nama “u kući Otca svojega” osigurao dom, u našem srcu naći hladnu špilju ili topli stan! Hoćemo li, konačno, svi zajedno usprkos (srećom) kratkim danima, okovanim globalnom hladnoćom zla, doživjeti trenutke i razloge radosti zbog toga što se već tjednima, mjesecima i godinama našom Domovinom umjesto potokâ krvi širi rijeka ljubavi?
Gdje je Škola i tko je Učitelj životnoga znanja za slavlje ljubavi i radosti? “Krenimo u Betlehem” i nagnimo se nad Jaslice. Tu je Zvijezda prema kojoj svi pritrčavaju u ovom zimskom mjesecu! Samo Ona bit će nam putokaz prema ovozemaljskoj i vječnoj sreći. Neka u srcima Hrvata i Hrvatica ter svih građana Lijepe naše, a poglavito čitatelja ovoga tjednika svjetlo te božanske betlehemske Zvijezde potakne buktinju Božićne radosti ter donese “na tom mladom ljetu – 2016. – svega obilja”!
don Anđelko Kaćunko
Hrvatski tjednik
