Božić je na pragu pa nas, kako je za ovo vrijeme već uobičajeno, mediji obasipaju brojnim blagdanskim ‘čestitkama’. Radi se, naravno, o čestitkama koje nam od sveg srca šalju udruge poput ‘Protagore’ (udruga za zaštitu prava ireligioznih osoba), koje se onda medijski svesrdno prenose i potiču, a potom ih kojekakvi pravobranitelji, kojima najčešće i nije baš najjasnije o čemu se radi, završno oblikuju.

Tako su vrijedna đakovačka djeca, koja su redovita na jutarnjim misama tijekom adventa, trebala biti nagrađena besplatnom ulaznicom za klizanje na gradskom klizalištu na otvorenom. I taj hvalevrijedan čin koji je dogovoren suradnjom Grada Đakova i đakovačke župe Svih svetih, odmah je zasmetao, a koga drugoga nego gore spomenutu opskurnu udrugu. Ona je slučaj prijavila pučkoj pravobraniteljici Lori Vidović. Naime, u spomenutoj udruzi drže da honoriranje dolaska djece na vjerske obrede samo jedne vjerske zajednice predstavlja slučaj diskriminacije po vjerskoj osnovi. Inače na stranicama te beznačajne udruge, koja na ovaj način još jednom skreće pozornost na svu besmislenost svoga postojanja, mogu se pronaći članci maštovitih naslova poput: ‘Laži filijala Katoličke crkve’, ‘Hrvati, istupimo iz Rimokatoličke crkve!’, ‘Opet Bozanić melje gluposti’ i tako redom.

Kad bismo se dobro zamislili i ozbiljno pokušali dosjetiti zašto postoje udruge poput ove, sve čemu bismo se domislili moglo bi stati u točno pet riječi: blaćenje svega domoljubnog i katoličkog!

Zdušno se nadovezujući na prijavu spomenute udruge, pravobraniteljica za djecu Ivana Milas Klarić javno je dala do znanja da drži neprihvatljivim da Grad, kao jedinica lokalne samouprave, čija je zadaća skrb o interesima sve djece na svome području, razlikuje djecu po vjerskoj pripadnosti i sudjelovanju u određenim vjerskim aktivnostima te ih zbog takvog sudjelovanja nagrađuje besplatnim ulaznicama za klizanje. U svojoj preporuci pravobraniteljica je podsjetila na obvezu poštovanja zabrane diskriminacije iz Zakona o suzbijanju diskriminacije (Narodne novine br. 85/08., 112/12.), kojim je zabranjeno stavljanje u nepovoljniji položaj bilo koje osobe po osnovi rase ili etničke pripadnosti ili boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla itd.

Izjava je sročena za čistu peticu. Samo bi možda valjalo postaviti pitanje koga bi se onda i na koji način moglo nagraditi, a da se nitko izvan kruga nagrađenih ne osjeti diskriminiranim. Ako želite nagraditi najboljeg učenika, onaj lošiji koji je možda ulagao i veći trud od nagrađenog, može se osjetiti diskriminiranim na temelju svoje intelektualne inferiornosti. Niti učenike koji, primjerice, osvoje prvo mjesto na nekom državnom natjecanju ne biste smjeli nagraditi o trošku nekog ministarstva, Agencije za odgoj i obrazovanje ili biskupije, jer bi se drugi mogli osjetiti diskriminiranima. Eto, možda su imali lošijeg mentora ili su, opet, sami nešto manje sposobni od onih nagrađenih, a što su oni jadni tome krivi? Čista diskriminacija! No, radi li se tu o diskriminaciji ili o nagrađivanju?

A ako, primjerice, karta za sat klizanja košta deset kuna, onda to vrijedi za sve. Kad se nekoga (bilo koga) nagradi besplatnom ulaznicom (iz bilo kojeg razloga), onda se tu ne radi o diskriminaciji prvih nego o nagrađivanju ovih drugih. Stoga se cijela buka diže samo i jedino iz zle namjere. Osim toga, treba svakako spomenuti da se gradonačelnik Đakova, gospodin Zoran Vinković, svim silama upire objasniti da je poziv za nagrađivanje djece upućen i ostalim institucijama, a ne samo Katoličkoj crkvi. Zamislite samo da je netko na isti način odlučio nagraditi djecu stotina tisuća migranata koji šetuckaju Hrvatskom. Svi bi to zdušno pozdravili. U Hrvatskoj si problem jedino ako si mali i vrijedan katolik. I koga na kraju briga što govori gradonačelnik Đakova kad je vijest o diskriminiranoj dječici i povlaštenoj zločestoj Crkvi već obišla cijelu Hrvatsku?

Još je pravobraniteljica kazala da je to što se dogodilo u Đakovu ružno i tužno, a tim je tužnije jer se dogodilo u ovo predblagdansko (valjda taj blagdan ima nekakvo ime) vrijeme. Nadalje, pravobraniteljici nije jasno niti što se time želi postići: da djeca ustaju rano, da ih je što više na zornici ili da što više kližu. Mi bismo si ovdje dopustili luksuz da budemo malo zločesti pa ćemo kazati da je nama ipak jasno da njoj nije jasno i da joj ne smije biti jasno. Jer da joj je jasno ne bi bila na funkciji na kojoj se nalazi. Lako bi se pronašao netko drugi kome ne bi bilo jasno zašto se nagrađuju djeca koja vrijedno odlaze na zornice.

Ljudi su, razumljivo je, najosjetljiviji na probleme koji su povezani s onima koji su najranjiviji i najmanje zaštićeni, a to su, naravno, djeca. Osim toga, posebno su osjetljivi na bilo koji oblik nepravde koji se nanosi siromašnima. Zato se ovih dana u nekoliko navrata pojaviše bombastične vijesti o kriminalnim radnjama vezanim uz Caritas(e). Jedna vijest je objavljena prošli tjedan i govori o monsinjoru Francescu Miccichèu (nekadašnjem biskupu ordinariju u Trapaniju) koji je okrivljen da je pronevjerio i prisvojio gotovo dva milijuna eura od novca koji talijanska država donira mjesnoj Katoličkoj crkvi. Istraga je, prema toj vijesti, pokazala da je monsinjorova imovina nesrazmjerna njegovim primanjima i da je navedenu svotu uistinu pronevjerio za osobnu korist i korist svoje rodbine. Posebno je skandalozno što je pronevjereni novac bio namijenjen Caritasu, odnosno siromašnima i uistinu potrebitima. Vijest je sama po sebi strašna, pa nitko pametan ne bi trebao dovoditi u pitanje kriminalnu pozadinu o kojoj govori niti vjerojatnu osudu kriminalca o kojemu je riječ (naravno, ako se na sudu sve dokaže). Međutim, kad u istoj kratkoj vijesti pročitate da se radi o novcu poreznih obveznika ‘ali ne svih, nego onih koji potpišu da 8 promila ide Katoličkoj crkvi’, čime se želi sugerirati da u Hrvatskoj nije tako ne navodeći da na Zapadu osim talijanskog postoje i drugi modeli financiranja vjerskih zajednica (primjerice oni poput hrvatskog modela), da se notorni monsinjor drži nekakvog mafijaškog načela, da je surađivao sa svećenikom osuđenim na osam godina zatvora zbog silovanja, da ga je prijavio jedan drugi svećenik kojega je krivo procijenio i postavio za ekonoma biskupije, pa je ispalo da je taj drugi svećenik (don Antonio Treppiedi) zrno žita u kukolju, onda možemo sa sigurnošću zaključiti da cilj autora članka nije bio govor o spomenutom monsinjoru (ako je dotični činio ono što mu članak pripisuje onda je, ponavljamo još jednom, najobičniji kriminalac), nego izreći jasnu i podmuklu poruku o pokvarenoj Crkvi, u kojoj se, eto, doduše jako rijetko, pronađe i poneko zrno žita. Sretan Božić – želi vam Jutarnji.

Ovih dana u drugoj tiskovini istog vlasnika čitamo priču o lokalnom (splitskom) Caritasu. Dvije njegove službenice navodno kradu vrijedne poklone koje naši sugrađani ubacuju u košarice koje su postavljene u Lidlu u sklopu akcije ‘Pomagati je lako!’. Dakle, njih dvije kradu i, kako se to kasnije iz članka može iščitati, one su takve pa ‘ako neće ukrast danas, ukrast će sutra ili neki drugi dan’. Otkrila ih je redarica (anonimna, razumije se) u Lidlu koja nije mogla ostati nijema na očiti kriminal koji se pred njom događao. Možda je sve to istina, a možda i nije. Ja zasad (u ovo ‘predblagdansko’ vrijeme) sebi dopuštam bar djelomičnu sumnju. Ako je istina, zna se što treba činiti. Prijaviti ih, a ne blatiti cijeli Caritas i sve vrijedne ljude koji tamo iz dana u dan doslovno crnče ne bi li bar malo uljepšali tužnu svakodnevicu jadnoj lokalnoj sirotinji. Preko Caritasa (sirotinje) potrebno je oblatiti cijelu Crkvu, a to je puno važnije od cijele ove priče.

Ne bi li bilo razumnije i pristojnije pred Božić pisati o primjerice 140 toplih obroka koje splitski Caritas svakog dana podijeli, o njihovoj sigurnoj kući koja nažalost nikad nije prazna, o potpuno neadekvatnim prostorima u kojima Caritas djeluje i u kojima je, usput kazano, podstanar, o stalnim akcijama koje njegovi djelatnici poduzimaju ne bi li nekako došli do sredstava koja se odmah potom dijele potrebitima. Tako dijele hranu, bonove, drva za ogrjev, higijenske potrepštine, odjeću… a i sami izrađuju predivne ukrase koje potom, za potrebe siromašnih, prigodno prodaju na svojim štandovima. Ne bi li bilo dobro napisati i poneku lijepu rečenicu o mladima koji se preko župa i pojedinih škola angažiraju, odvajaju svoje slobodno vrijeme i pomažu Caritasu u njihovim akcijama… Pisati afirmativno o Caritasu i Crkvi?! Fuj!! Još u ovo ‘predblagdansko’ vrijeme? Fuj!! Fuj!!

I onda, nakon dugogodišnjih silnih medijskih pokušaja difamacije svega domoljubnog i katoličkog, pročitate vijest da prema istraživanju “Religija i ljudska prava”, koje je provelo Hrvatsko katoličko sveučilište na uzorku 1284 učenika srednjih škola diljem Hrvatske, raste religioznost mladih, da ih sve više odlazi na sv. mise i da se gotovo polovica njih svakodnevno moli! Istraživanje je jasno pokazalo da se mladi svrstavaju u visoko religioznu populaciju jer se njih 85 posto deklariralo katolicima. U tom je kontekstu znakovit i podatak da u našoj Splitsko-makarskoj nadbiskupiji u osnovnim školama vjeronauk pohađa 95,68 %, a u srednjim školama 95,28 % učenika (podatci se odnose na šk.god. 2015./2016.). Čini se da mlade ipak nije baš lako prevariti i udaljiti od Crkve.

I na kraju iskrena i dobronamjerna poruka svima onima koji nam, jadni, žele pokvariti radost Božića: dajte ljudi dosadni ste. Ako nam se već iz različitih osobnih razloga, koje uistinu ozbiljno uvažavamo, ne želite pridružiti, dajte nas ostavite bar malo na miru. Ovih se dana želimo malo više posvetiti molitvi i svojim obiteljima, a ne opterećivati vašim smicalicama i glupostima. Uostalom, trud vam je ionako uzaludan.

Svima od srca želim čestit Božić!

NIKOLA MILANOVIĆ/MISIJA

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save