IVICA ŠOLA: Slavim li Božić? Ne, ja sam vjernik
Po čemu je Božić izuzetan? Sve manje po onome što jest, svetkovina rođenja Isusa Krista, a sve više po njegovim sekundarnim značajkama po potrebi moda i političkog trenutka. Tako se ove godine Božić prvi put u povijesti, čitam jedan tekst, poklapa s komemoracijom rođenja proroka Muhameda, sukladno islamskom lunarnom kalendaru.
Umah je to bio povod da se Božić iz područja otajstva vjere prešalta na političko područje zagovaratelja politike multikulturalnosti i međureligijskog dijaloga. Podsjećaju nas i kako je datum slavljenja Božića preuzet od pogana, u spomen “nepobjedivog sunca”, zimskog solsticija, kad je mrak superiorniji nad svjetlom, aludirajući na to da u Božiću nema ništa izuzetno kršćansko, tek nastavak tradicije još tamo od perzijskog kulta Mitre, još jednog božanstva rođenog od djevice.
Tako se Božić u svojoj izuzetnosti za kršćane razvodnjava u kategorije kulturne prevodivosti i “demokracije bogova”, protiv isključivosti monoteizma i bilo kakvog religijskog ekskluzivizma, s krajnjom svrhom koja je opet politička – religije za mir u svijetu.
Otupimo specifičnost vjerskog, i eto nam mira i prosperiteta, kao u onoj pjesmi Johna Lennona koja poziva da zamislimo svijet bez neba.
Zato se ne treba čuditi inicijativama, poput one iz škole “Iqbal Masih” u Trstu koja kaže kako “Božić nije samo kršćanski blagdan”, nego dio multikulti projekta, blagdan koji treba disciplinirati u kontekstu političke korektnosti.
Mnoge su tvrtke to već učinile, poput švedskog lanca H&M, koji je “Sretan Božić” zamijenio sa “Sretni blagdani”.
Na tom su tragu mnoge institucije, Papi pod nosom, kao rimski institut Carlo Pisacane, Božić, umjesto blagdanom rođenja Isusa Krista, nazvali blagdanom antirasizma. Gdje god se maleno dijete, Isus, u povijesti umjetnosti prikazuje kao bijelac, razne udruge traže korekciju remek-djela velikih majstora ili njihovo uklanjanje.
Bez mise u katoličkom institutu?
Ovom prevođenju Božića u političke i pomodne misaone kategorije i struje podlegli su i sami katolici. Mnogo je primjera, od kojih nam je najbliži onaj preko Jadrana, u kojem su u katoličkom institutu u Monzi odbili služiti misu za Božić jer se radi o “činu vjere previše jakom za one koji ne vjeruju”.
Osim toga, događaj rođenja Sina Božjega u ozračju oskudnosti štalice masovno se i od samih visokih crkvenih prelata prevodi samo u socijalne i sociološke kategorije, kao poziv na aktivizam borbe protiv siromaštva, na solidarnost s izbjeglicama, pri čemu misterij Božića postaje legitimacijska karta za pretvaranje Crkve u nevladinu udrugu, jednu među mnogima. Tako, već nam to postaje normalno, oko Božića cvjeta estradni humanitarizam, kojem je Božić tek neka općenita humanistička motivacija da jedan dan budemo dobri, uglavnom tuđim novcem, dok, primjerice, o dimenziji obraćenja skoro da više nitko niti ne govori.
U tom kontekstu svođenja Božića na humanitarni “ivent” i kreveljenje događa se i zloporaba milosrđa i pape Franje, pri čemu se i sam milosrdni Bog infantilizira.
Sveti Augustin na jednome mjestu kaže kako Sotona uništava duše na dva načina, nadom i beznađem. Nadom kada se u preuzetnom uzdanju u Božje milosrđe olako upada u grijeh, i beznađem kada se u grijeh upadne zaboravljajući na isto.
Nepodnošljiva lakoća humanitarizma na koji se sveo Božić upravo je razbacivanje nadom na matrici šupljeg emotivizma i terapeutskog shvaćanja vjere, humanitarizma nakon kojeg sve ostane isto, ponekad i gore.
‘Komšije’ u rodilištu
Da ne bude nesporazuma, nisam protiv međureligijskog dijaloga, nisam protiv suživota kultura, nisam protiv drugih religija, nisam protiv dobrotvorja, nisam protiv humanitarnih akcija, nisam za rasizam niti za neprijateljstvo prema strancu, nisam protiv milosrđa niti protiv društvene solidarnosti. Ali sam protiv gotovo posvemašnjeg prevođenja otajstva Božića u političke, svjetonazorski pomodne ili gole humanitarne kategorije. Protiv pomodarstva i mnogih teologa i biskupa kojima je Božić prilika da se bave kingovskim “Weltethosom” pa ukazuju na poklapanje kalendara uslijed kojeg Isus i Muhamed postaju “komšije” u rodilištu.
Za to nam ne treba otajstvo Božića, za to nam ne treba Isus, dovoljan nam je, recimo, Erich Fromm. Božić može imati, i ima, “kolateralne efekte” raznih fela, no problematično je kada ti efekti otupe ili zamrače otajstvo kršćanske vjere.
Za vjernika je Božić, uz vazmeno otajstvo muke, smrti i uskrsnuća, esencija vjere. Ono se potom prelijeva u liturgiju, odlazak na misu, potom tek u služenje (diaconiju) i sav aktivizam koji može imati različite vidove, od karitativnog preko međureligijskog, pa i političkog, zašto ne? Ali ako se izgubi vjerska bit otajstva Božića, što je u našem vremenu ostalo od kršćanstva?
Ako se Božić nastavi sustavno prevoditi u razne nevjerske kategorije i fetiše, kao neka vrsta suvremene pelagijanske hereze, neće proći mnogo vremena kada će na upit slavi li Božić, neki preostali kršćanin odgovoriti: “Ne, hvala, ja sam vjernik.”
IVICA ŠOLA/SLOBODNA DALMACIJA
