Karamarko i Petrov su izborom Tihomira Oreškovića najavili smrtni udarac komunističkom nasljeđu 

Domoljubna koalicija i Most usuglasili su se da mandatar nove hrvatske vlade bude Tihomir Orešković. Po svemu dostupnom u prvom trenutku vidljivo je da gospodin Orešković ima vrhunske menadžerske reference i to u prilično visokim međunarodnim poslovnim krugovima.

S ljevice stižu već jučer odaslani, a i ranije najavljeni prigovori o političkom leitimitetu novog mandatara.

Ključno je pitanje koje nameće lijevi politički spektar, kako će vladu voditi čovjek koji nema političkoga legitimiteta?

Pa da vidimo.

Tko u ovom trenutku ima izvorni politički legitimitet nakon izbora u Hrvatskoj?

Hajdemo to pitanje uvesti u kontekst najvažnijih pojmova koje danas i jučer nakon suočavanja s debaklom, trubi Milanović i njegovi sudrugovi. To je nužno radi usporedbe polazišta s kojih on govori i definira – sve.

Milanović poziva radi „morala i savjesti“, ističe „vrlo neugodnu situaciju“. Naglašava da hodamo po „rubu demokratskih pravila i procedura“, te da je položaj „premijera važan i utjecajan ako on ima demokratski legitimitet“, da bi zaključio da premijer treba biti predsjednik stranke koja ima većinu u Saboru.

Sve sintagme koje koristi Milanović su potpuno relativne.

O kojem on moralu i kojoj savjesti govori?

Čijem moralu i čijoj savjesti?

Antifašističkom, onom monopolno-avangardnom moralu i savjesti, ili dopušta da ima i onaj drugi?

Ne dopušta.

Činjenice su da moral Milanoviću i njegovim pristašama dopušta istući branitelja, reći da branitelji smrde, da je suparnik zločinac, da je prljavi pokret, da je sljednik Eichmanna, da planira otvoriti novi Jasenovac, da je normalno provaliti najveću moguću državnu tajnu u funkciji avangardnih interesa, da je normalno silovanim ženama uvjetovati razgovor prethodnom potporom gej prideu.

Činjenica je da Milanoviću, Pusićki i kompaniji moral dopušta lagati hrvatskom narodu da su potpisali najbolji koncesijski ugovor u povijesti s koncesionarom zračne luke Zagreb, da bi kasnije iscurilo iz Bruxellesa da je vlada dala potpunu financijsku garanciju za kreditno zaduženje toga koncesionara. Činjenica je da Milanović drži moralnim tri dana nakon izbora vrbovati člana Mosta, a nakon toga govoriti da je njemu bio u svakom trenutku u interesu cjelovit Most, činjenica je da Milanović danima poziva članove Mosta da osobno preuzmu odgovornost, a nakon toga govori da poštuje Most.

Činjenica je da je uz moral fenomenološki povezano i stanje ljudske svijesti poznato kao – savjest.

Onaj tko misli da je sve što sam naveo dobro, opravdano, poželjno i nužno raditi očito je, nema ni minimuma pretpostavki da ga zbog toga što je učinio muči savjest.

Savjest isključivo funkcionira u najdubljem međuodnosu s moralnim i vrijednosnim načelima.

Milanović polazi od toga da je jednom dijelu Hrvatske, onome koga on naziva „mi“, dopušteno primjenjivati isključive moralne norme i standarde savjesti, a da je i moralno i opravdano onim drugima ne dopustiti, ni moral, ni savjest.

Jer, ponavljam po tko zna koji put, Milanović je antifašist, a oni drugi su fašisti.

Drugim riječima – oni drugi nisu ljudi.

Odakle mu onda ideja da od takvih traži savjest i moral?

Točno na ovakvim opasnim i žalosnim zabludama počiva mentalni sklop ljudi koji danas nariču, psuju, urlaju, mrze, prostače i posve negospodski pokazuju da su ognjištari za njih nebeska visina gospodštine, uljudnosti i kulture.

A u ime tih ljudi govore Milanović i Pusić.

Nije to slučajno, jer antifašisti su pogazili jedinu kulturu koju su, dolazeći iz šuma, zatekli u Hrvatskoj, onu kršćansku, a nisu stvorili niti jednu novu, jer se ništa ne može stvoriti na negaciji. A njihov politički program je trajna – negacija.

E, da vidimo onda legitimitet.

Pristupajući tom pitanju treba svakako podsjetiti da je Milanović o političkom legitimitetu, tumačenju ustava, državnosti, odgovornostima najviših državnih institucija i njihovih nositelja tijekom zadnjih mjesec dana intenzivno, a prije toga stalno tijekom političke karijere, govorio sve – potpuno proizvoljno, pogrešno s elementima skandaloznog ili neznanja, ili nasilništva.

Upravo toj proizvoljnosti je smrtni udarac uspješni čovjek po svijetskim mjerilima – Tihomir Orešković.

Jedini izborni legitimitet nakon izbora, a zbog izbornoga zakonodavstva u Hrvatskoj, imaju koalicije i stranke koje su sudjelovale na izborima na jedinstvenim izbornim listama. Dakle političke organizacije a ne ljudi pojedinačno.

U ovom slučaju nositelj izbornog legitimiteta recimo, nije SDP, nego koalicija Hrvatska raste. To Milanović očito ne zna, jer je nazad nekoliko dana trubio o političkoj suverenosti izabranih zastupnika, brkajući taj izraz s pojmom saborski zatupnik.

Izborni legitimitet je temelj političkog legitimiteta, a njime upravljaju ovlaštena tijela koalicija i stranaka na izbornim listama.

U tom slučaju, točno onako kako Milanović ima mogućnost angažirati nestranačkog ministra ili bilo kojega državnoga dužnosnika, to ima svatko drugi, za svaki, baš svaki državni posao, koji nije ustavno određen neposrednim izborom.

Milanović to ne shvaća niti priznaje.

Zbog čega?

Jer ne odlučuje on. To je jedini razlog.

Karamarko i njegovi politički partneri iz Domoljubne koalicije, zatim Božo Petrov i njegova politička skupina Most imaju potpuno pravo prenijeti stečeni politički legitimitet na koga god hoće, tko hoće prihvatiti temeljne odrednice njihovih političkih programa.

Dakle, Milanović ne govori istinu, govori netočnosti i opasno improvizira pri čemu se poziva na potpuno pogrešne usporedbe.

Tipično, kao što je tipično da novinari HTV-a ispred centrale Mosta deset puta ističu da su građani donijeli i zapalili lampion, da se govori o prevari birača i slične budalaštine.

Nisu to donijeli građani, jer ni jedan jedini simpatizer Mosta i Domoljubne koalicije to nije donio. To su donijeli – antifašisti i avangardisti, dakle, monopolni nasilnici nad svim humanističkim mjerilima i standardima hrvatskoga društva.

A oni esencijalno nisu čak ni građani. Čak i to antifašizam negira.

A Karamarku i Petrovu je posao „prevariti“ Milanovićeve birače, bolje rečeno – razočarati ih i raastužiti. Ti birači zavrijeđuju i teže kritike jer treba ozbiljno razmišljati o motivima ljudi koji Milanoviću, Pusićki, Marasu i Matiću žele produžiti mandat upravljanja državom.

Ništa u ovoj zemlji nije mjerljivo jednakim mjerilima kada se radi o „nama „ i „njima“.

Nema pristojnoga standarda, vrednote niti ruba pisanoga i nepisanoga koji Milanovićeva vlada nije odavno pregazila, pogazila, ismijala, jer, kako sam rekao – oni su avangarda.

Imaju samoproglašeno pravo, koje ne podliježe provjeri niti bilo čemu intelektualnom, umnom i humanom, prema tome ni demokratskom.

Zbog toga su oni opasni, jer dok u društvu takva ideja, svjetonazor, standardi i pristup postoje kao institucionalizirana politika, to je smrtna opasnost za svako društvo.

Konačno, novi mandatar Tihomir Orešković je dokazano uspješan čovjek na poslovima koji polaze od najširih mogućih znanja, korištenja najviših dostignuća u svim oblastima upravljanja ljudskim resursima i naviknut je po definiciji biti odgovoran onome tko ima – legitimitet.

Za razliku od Milanovića i svih ljudi oko njega, Orešković je upravo na poslovima izvan politike naučio više o političkom odlučivanju primjerenom suvremenim uspješnim demokracijama i zemljama, nego su svi njegovi ministri pojačani s Bagom, Majom Sever i opskurnim likovima iz tog miljea, pročitali slova.

U privatnoj kompaniji izvorni legitimitet imaju dioničari ili vlasnik, a u državi to su izbornici ili birači, te nositelji njihove političke volje.

Što mislite tko je morao položiti teži ispit iz poštivanja legitimiteta, Milanović ili Orešković?

Potpuni je idiotizam nabadati kao što radi notorni Čačić, da će mu nedostajat politički legitimitet odnosno političko iskustvo.

Hoće, na sreću.

Političko iskustvo u kaljuži neokomunističke balkanske krčme u kojemu Milanović, Čačić i Pusić propisuju i provode standarde morala i savjesti. Karamarko i Petrov uz svoje suradnike pokazali su da su u stanju u ime nacionalnih interesa suzbiti posve opravdane i normalne osobne interese i ambicije te preuzeti na sebe odgovornost uvođenje novoga kvaliteta u hrvatski državni poredak i nacionalnu politiku. Ovo bi mogao biti krupan iskorak u stvaranja pretpostavki za trajni obračun s mentalnom ostavštinom totalitarizma.

Je li to lošije od ovoga što smo imali?

Ne naravno. Ne vrišti avangardistički poredak zbog toga što je to loše, već što se civilizacijski „otrov“ nadvio nad njihovo postojanje.

Autor: Marko Ljubić/dnevno.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save