JOSIP JOVIĆ: Hrvatski špijun
U ovim danima političkih previranja među strankama i zastupnicima najteže je zacijelo zastupniku Mirku Raškoviću, koji je nekim čudnim apsurdom pribijen na stup srama nakon što je otkriveno da je početkom devedesetih bio hrvatski branitelj. O tempora…!
To je isto, a i to ima svoju izvrnutu logiku, kao da se kao skandal otkrije kako u cijeloj političkoj eliti ima i jedan koji nije ništa opljačkao. Ništa, naravno, od afere ne bi bilo da je kojim slučajem Rašković bio lojalan Miloradu Pupovcu i Zoranu Milanoviću i da nije opstruirao njihov pakt o zadržavanju vlasti.
Propadanje bez dna
Mehanizam kompromitacije prošao je do sada kroz nekoliko etapa ili razvojnih faza. Najprije je Stipe Petrina, agilni agitator SDP-ove kampanje, otkrio nakon šest godina da je Rašković od njega za potporu u izborima 2009. tražio neke silne milijune.
Za svoje je, pak, svrstavanje primoštenski načelnik nagrađen s deset milijuna kuna (Bandić je dobio dvadeset puta više), i to odlukom tehničke vlade na sjednici koja je trajala samo četiri minute.
Zatim se posumnjalo da je Rašković lažni branitelj i nositelj nezaslužene invalidske mirovine. Objavom zaštićenog tajnog dokumenta o Raškovićevu ratnom putu pokazalo se da on nije lažni nego pravi branitelj, koji je u okupiranom Kninu odigrao važnu ulogu kao obavještajac Hrvatske vojske. Dokument potpisuje Tomislav Karamarko, koji je to najprije zanijekao, ali kako bi i priznao kad bi priznanjem svog potpisa priznao i postojanje dokumenta, odnosno otkrio vojnu tajnu.
Raškovića se, kad već ne može kao lažnog, sada nastoji kompromitirati upravo kao pravog branitelja. I tu počinje bezdan hrvatskog nacionalnog i ljudskog propadanja, put sebičnosti, vlastohleplja i izdaje koji nema kraja.
Najbezopasnija razina tog puta na kojemu je pometen jedan čovjek, njegove zasluge i njegova sigurnost i najneviniji motiv ovoga nečasnog posla jest pokušaj ukazivanja na šurovanje Raškovića i Karamarka u svezi s aktualnim slaganjem nove vlasti, pri čemu se ne pita za cijenu koja se zove državnom sigurnošću kao ni za kolateralne žrtve.
Milanović kao Štrbac
Mirka Raškovića želi se još kompromitirati među njegovim biračima, pri čemu se polazi od prešutnog, srećom ipak evo pogrešnog, uvjerenja kako su svi Srbi u Hrvatskoj bili i ostali na onoj drugoj strani, čime „kompromitatori“ sami sebi uskaču u usta.
I ona najtamnija strana cijele priče sadržana je u izjavi samog premijera hrvatske Vlade o Raškoviću kao „hrvatskom špijunu“, koja je identična, recimo, izjavi Save Štrpca koji se godinama posvetio prikupljanju dokaza o “Oluji” kao zločinačkom pothvatu i koji je obnašao visoku dužnost u odmetnutoj krajini.
Taj izraz špijun automatski nosi negativnu konotaciju, redovito se veže uz neprijateljsko tajno djelovanje. U tom izrazu, kao i u motivima kompromitatora (dijelovi jakih državnih i medijskih struktura) sadržan je izrazito negativan stav prema cijelom Domovinskom ratu, braniteljima i borbi za samostalnost i slobodu protiv agresije.
JOSIP JOVIĆ/SLOBODNA DALMACIJA
