KOMENTAR: Pofukove sotonske metode religije ateizma
Ono što se od novinara najmanje očekuje je da s predumišljajem objavi lažnu informaciju, da s predumišljajem iz konteksta uzima određene izjave, te ih objavi svjesno obmanjujući javnost.
U normalnom društvu i u normalno vrijeme, ako bi se to kojim slučajem i dogodilo, zasigurno bi naišlo na opću javnu osudu, a novinari koji bi se to usudili učiniti, zasigurno bi sa strane javnosti doživjeli opće zgražanje, te bi bili sankcionirani kako od strane strukovne udruge, tako i kazneno od strane pravosudnoga sustava. No, kako mi ne živimo ni u normalnom društvu ni u normalno vrijeme, takvi novinarski ekscesi su postali toliko česti i svakodnevni da se gotovo više i ne smatraju ekscesima, a i čitatelji ih najčešće više i ne primjećuju, osim ako se ne odnose izravno na njih, i ne pomišljajući na to kako ono što se danas događa drugima, već sutra se može dogoditi i njima. I sam sam to već doživio. I ne jedan put. I da nema onoga s predumišljajem, da se to ne radi svjesno, još bi se i moglo prijeći preko toga. Ovako, sve je izgubilo svoj smisao. I pisanje i reakcija.
No, opet mi se ne da ne reagirati. Čini mi se, barem to mogu učiniti. Još mi je i malo lakše, jer ovaj put, odnosno ovih puta, izravno se ne odnose samo na mene. I još bi, barem mi se tako čini, bilo nekako lakše kada bi se tu radilo o kojekakvim nadri novinarima, nadri pisarima, književnicima bez talenta, profesionalnim kritičarima bez naobrazbe, šarlatanima opće prakse, zgubidanima bez cilja i smisla, voajerima iz zabave,… Ali kada to rade vrlo nadareni, obrazovani ljudi, ljudi koji su, sada bi se već moglo reći, obučeni baš za tu vrstu zanata, profesionalci koji svoj posao obavljaju bez emocija, bez obzira na žrtve i njihov broj, bez obzira na brutalnost samoga čina, bez suvišnog samopropitkivanja, bez savjesti i tako bez straha, i onoga ljudskoga i onoga zakonskoga i onoga Božjega – to je već neka druga situacija, alarm koji bi trebao probuditi i one pomalo nagluhe, da ne kažem i one skroz gluhe.
Jer kako drugačije shvatiti kada netko stalno, koristeći baš svaku prigodu, s razlogom ili bez njega – svejedno, provocira, iznosi lažna svjedočanstva, blati, ogovara, trača … i baš uvijek onoga istoga koji nema moć uspješno se braniti, adekvatno uzvratiti, ucjenjivati, te na kraju krajeva i sankcionirati, … Kada bi se napravilo jedno ozbiljno i stručno istraživanje javnoga mnijenja glede povjerenja u novinare i vjerovanje u istinitost informacija u dnevnim tiskanim i elektroničkim medijima, uvjeren sam kako bi rezultati bili više nego porazni. Pa ipak, ljudi i dalje redovito čitaju dnevni tisak i svaki dan, nerijetko i više puta tijekom dana, pregledavaju stranice elektroničkih medija. No, koga još briga što javnost-narod misli. Javnost-narod je stoka, a stoka ide tamo gdje joj se kaže. Novine su te koje će toj javnosti – stoci prenijeti, reći što treba misliti i kamo treba ići. Nekim ljudima je želja za slavom toliko udarila u glavu da su izgubili sve kriterije i norme (valjda im se to čini najkraći put do uspjeha): od onih iskonskih, preko moralno-ćudorednih, do onih čisto ljudskih. Iskonskih: da na sve treba gledati s one pozitivne strane, odnosno da u svemu treba tražiti ono što je pozitivno, dobro, lijepo … Moralno-ćudorednih: da se nikada ne laže, odnosno da se uvijek govori istina, i vlastita i tuđa – a osobito tuđa. Ljudski: da se uvijek i prema svakome treba biti dobronamjeran.
Ali, o čemu to ja pišem, gdje ja to živim. Branimir Pofuk (misleći na Joanna Sfara, Dalaj-lamu, i papu Franju) piše u svojoj kolumni u Večernjem listu od subote, 28. studenoga. 2015. godine: „Trojica ljudi poručuju: molitve neće promijeniti svijet, a proslava Božića bit će običan cirkus“. Ova izjava se nalazi po sredini teksta i napisana je velikim masnim slovima, naravno da čitatelju prva upadne u oči. Gospodin Pofuk dobro zna da većina čitatelja ne će cijeli tekst ni pročitati, ali ovu misao – podvalu zasigurno hoće. Kako bi izbjegao eventualne prigovore, gospodin Pofuk, na kraju kolumne, navodi i ostali dio Papine izjave koji objašnjava kontekst. Lukavo nema što. Vješto preokretanje neistine u naoko logičnu cjelinu, bez premca. Sotonske metode religije ateizma. I ne ostaje na tome. Ma zamislite, gospodin Pofuk čak se i ispričava „vjernicima koje ove papine riječi pogađaju u srce“, valjda da ga ne shvate pogrešno, pa nastavlja …, „ali nekako se bojim da će njegova poruka brže i lakše doprijeti do nevjernika, do onih koji sve to što papa Franjo govori ionako već znaju. I žive.“ Veličanstveno, nema što.
No, previše je makar bilo i od gospodina Pofuka. Gospodinu Pofuku nije dovoljno to što svojim iskrivljavanjima i podvalama blatiti papu Franju, nego ide i dalje, proglašavajući vjernike manjim vjernicima i od nevjernika, te postavljajući tako nevjernike na oltar religije ateizma kao uzore ispravnog ćudorednoga života. Na nevjernike se ugledajte, poručuje vjernicima gospodin Pofuk, samo tako ćete uspjeti u životu. Ako i ne vjerujete meni, vjerujte onda barem papi Franji, jer on je najveći nevjernik, ta on sam izjavi kako će Božić biti običan cirkus.
Nema što, sotonski savršeno. Gospodine Pofuk, trebali ste Vašu kolumnu obogatiti još i citatima iz kolumni gospode Jergovića, Tomića, Frljića i još nekih, čime biste Vaš tekst i znanstveno utemeljili.
Autor: Grgo Mikulić/kamenjar.com
