Manolićevi i Mesićevi udari na Karamarka
Završeno je prvo sudsko ročište na kojemu se gospodin Karamarko pojavio kao tužitelj protiv “Nacionala” koji je objavio neprovjerenu tvrdnju Josipa Manolića o navodnoj Karamarkovoj suradnji sa UDBOM.
Gospodin Karamarko traži odštetu u iznosu od 200 001 kunu za nanošenje duševnih boli, za štetu zbog narušenoga ugleda i zbog klevete iz koje je proizašao medijski linč neviđenih razmjera.
Zastrašujuća je moć udbaških struktura koje ne prezaju ni od ovakvih krajnje očajničkih poteza kako bi uklonili svoje ideološke protivnike. Udba, zločinačka organizacija bivšeg režima, kojoj se trenutno sudi u Munchenu, ide do te krajnosti i spremno priznaje da su oni udba, dakle zločinačka organizacija, pa onda u isti koš pokušava strpati i gospodina Karamarka, kako bi tim potezom unaprijed obezvrijedili svaki Karamarkov pokušaj razotkrivanja te zločinačke organizacije, koja je nastala kao sljednica zloglasnog KNOJ-a i OZNE.
Zbog financijske, medijske, pravosudne i političke moći kojom raspolažu, osjećaju se toliko moćni, jer vjeruju da im ni nakon tog priznanja nitko ne može ništa. Imaju svoje satelite u svim mainstream medijima, imaju svoje apologete u pravosudnom sustavu, državnom odvjetništvu i u svim važnim segmentima hrvatskog društva.
Od 850, danas aktivnih udbaša u našem društvu, koje imenom i prezimenom u svojoj knjizi “Lex Perković” navodi prof.dr. Josip Jurčević, gotovo 70% njih su visoko obrazovani ljudi koji su raspoređeni po svim hrvatskim institucijama, a njihovo poslanje je samo jedno! Kako spasiti svoju zločinačku budućnost. Dakle, oni priznaju da su UDBA, ali eto i gospodin Karamarko je bio navodno njihov doušnik, a sada samo glumi da je borac protiv tog zla!?
Fantastično, ni Spildberg to ne bi bolje smislio!? UDBA šalje poruku demokršćanskom glasačkom puku kako nema smisla glasovati za Karamarka, jer on je navodno udbin igrač, on je igrač zla, a time zapravo javno priznaju da su baš oni najveće zlo!
Nema nikave veze što za tu tvrdnju ne postoji ni jedan materijalni dokaz, ne postoji čak ni podmetnut dokument u kojemu je Karamarko navodno “pristao” biti suradnikom udbe iz nepoznatih razloga. Nema nikakve veze što niti nekadašnji šefovi tajnih službi poput Smiljana Reljića, kao niti osobe koje su svojevremeno radile na progonu Tomislava Karamarka, tvrde da Manolićevi navodi nisu točni.
Manoliću i njegovom krugu to sve ništa ne znači. Oni su uz potporu medija očito pokrenuli plan u dvije faze. Prva faza tog plana očito ima za cilj kompromitirati Tomislava Karamarka i zaustaviti proces lustracije, dok bi u drugoj fazi, kroz lansiranje priče o navodnoj demokratizaciji HDZ-a, na čelo najveće hrvatske stranke doveli osobu kojoj ne bi palo na um otvarati ovo pitanje.
Primjer gospodina Karamarka je značajniji i po tome što je on u stvari bio progonjen od UDBE zbog navodnog kleronacionalizma, to je prava istina, a ta iskustva progonjenog, motivirala su ga da postane zagovornikom dekomunizacije hrvatskog društva. I ne radi se tu o nekoj osobnoj osveti jednog mladića iz ranih 80-tih godina. Ovdje se radi o Karamarku državniku, koji zna da je lustracija i dekomunizacija hrvatskog društva jedna od najvažnijih zadaća za budućnost Hrvatske.
Po svemu sudeći, sve je počelo još 1994. godine u vrijeme dobro smišljenoga pokušaja državnog udara i planiranog rušenja dr. Franje Tuđmana, kojim je Hrvatsku trebalo vratiti u zagrljaj “balkanske krčme”. Kad bi Manolić doista imao bilo kakav dokaz da je Karamarko bio upleten u tu prljavu rabotu, u taj klasičan državni udar, odavno bi to bili obznanjeno u svim medijima. Bez takvog dokaza mogli su tek plasirati poluistine koje su onda razvlačili pomoću svojih trolova od najnižih komentatorskih razina pa sve do najznačajnijih mainstream medija.
Činjenica je da su Mesić i Manolić zajedno s još nekim akterima tog državnog udara uklonjeni, a Karamarko unaprijeđen na mjesto pomoćnika ministra unutarnjih poslova, govori sasvim dovoljno. Još je važnija činjenica da je Tuđman tada još bio živ i da bez njegovog znanja nitko nije mogao povlačiti takve poteze, pogotovo ne oni koji danas sve otvorenije zagovaraju rehabilitaciju pučista iz 1994. godine.
Kronologija slučaja Boljkovac
-2001. – policija počinje prikupljati podatke o zločinima nakon Drugoga
svjetskog rata na karlovačkom području
-2009. – Ivan Zvonimir Čičak na konferenciji HHO-a, posvećenoj ratnim
zločinima, izravno optužuje Josipa Manolića i Josipa Boljkovca da su
ratni zločinci
-2010. – ispitivanjem svjedoka nastavljena je istraga započeta 2001.
godine. Neki od svjedoka tvrde da je Boljkovac osobno obilazio logor i
da je osobno ubio neke logoraše
-2011. – ministar unutarnjih poslova Tomislav Karamarko najavio je intenziviranje istrage o zločinima nakon Drugoga svjetskog rata. U veljači je najavljeno da je
već praktički dovršena istraga protiv Manolića, Boljkovca i Rade Bulata zbog ratnog zločina.
______________________________________________________________
U ovoj kronologiji stoji sva mudrost i svi odgovori na Manolićeve postupke. Gospodin Karamarko dirnuo je u osinje gnijezdo i kad ga ni jednim dokazom nisu mogli difamirati krenuli su organiziranim medijskim terorom, cipelarenjem, đonom, Mesić se silno razočarao Karamarkom, nazvao ga je “buldožerom”, rušiteljem tekovina AVNOJ-a i antifašizma. Mesić je zapravo napadima na Karamarka priznao i kakav je stvaran odnos između njih bio u vrijeme prve, Burduševe, predsjedničke kampanje , kakav je bio Karamarkov stav prema otvaranju državnih tajni britanskim novinarima, nakon čega je i napustio Pantovčak, kao i prema “detuđmanizaciji” i prema progoniteljima generala Gotovine. Ima bezbroj takvih izjava gospodina Karamarka, koje nikada nisu ugledale svjetlo dana.
I umjesto da demokršćanski svijet i sveukupna javnost progledaju i vide kako su zapravo neprijatelji Karamarka najveći prikrivači zločina, da su mu oni zapravo najbolji odvjetnici, pod pritiskom massmedija isprani su im mozgovi i najveći borac za istinu odjednom postade najomraženiji političar.
Pokušaj političke i osobne demontaže Tomislava Karamarka nastavlje se i u slučaju hrvatskog branitelja srpskog podrijetla, Mirka Raškovića. Nevjerojatne spinove prodaje novinarka Knežević jučer na Z1 kod Marka Jurića, tvrdeći da su oni, Telegram, objavili klasificirani dokument samo zato, jer Karamarko je lagao da nije potpisao ratni put gospodinu Raškoviću, koji je svojim radom za Hrvatsku spasio mnoge ljudske živote.
Istina je potpuno drugačija. Tomislav Karamarko je kao osoba koja se 2008. nalazila na čelnom mjestu pravnog slijednika Službe za zaštitu ustavnog poretka (SZUP), po svome formacijskom mjestu morao potpisati dokument koji se ovih dana pojavio u javnosti. Međutim, o tom dokumentu, zbog poznatih razloga, Tomislav Karamarko nije mogao javno govoriti. Ovim dokumentom, Tomislav Karamarko nije dao nikakve materijalne beneficije Mirku Raškoviću. Istina je da je to sve učinio Šime Lučin svojim potpisom, potpisom ministra MUP-a u Račanovoj Vladi. Gospodin Karamarko, potpisao je tek jedan dokument koji nikako nije smio završiti u novinama, jer je to povjerljiv dokument važan za nacionalnu sigurnost. Taj dokument još je važniji za životnu sigurnost Mirka Raškovića i njegove obitelji. A čak i da je to sve napravio gospodin Karamarko to mu samo može služiti na čast. A čak i da je lagao da nije potpisao tajni dokument, dobro bi napravio, jer to je dokument iz domena državne sigurnosti kojega treba štititi, pa makar i lažima!?
Eto, to je ta klasična udbaška matrica, kojom jugoslavenske strukture Tomislava Karamarka žele stvoriti svog suradnika. Istovremeno, Mirka Raškovića pretvorili su u srpskog veleizdajnika kojemu život visi o koncu. Cilj takvih nakana je više nego očit i nedvojbeno je kome njegova realizacija ide u prilog. Tim bi se morali ozbiljno pozabaviti i u Sigurnosno-obavještajnoj agenciji, što je zatražila i predsjednica Republike.
Sada je više nego očito u kakvim okolnostima je gospodin Karamarko, kao najnapadanija osoba u povijesti hrvatske politike, konsolidirao stranku i pobijedio na pet izbora u nizu. Te pobjede veliko su djelo upornosti, potrage za istinom i na tom putu nitko se ne smije umoriti. Na tom putu nitko ne smije nasjedati na udbaške podvale. Neprijatelji Hrvatske su poznati, oni se ni ne skrivaju, jer prepotentno misle da su zaštićeni kao lički medvjedi.
Naša je dužnost vagati svaku njihovu riječ, pogotovo kad govore sladostrasno, umiljato i sveopće prihvatljivo. Moramo znati da lažu čim zinu i na takav način analizirati poruke koje nam svakodnevno šalju. To je obveza nas malih ljudu, a još veća je obveza poštenih političkih stranaka koje su trenutno vrlo blizu svog cilja, vrlo blizu Banskih dvora.
Siguran sam da ni gospodin Karamarko, zbog svoje skromnosti i pristojnosti, nije svjestan veličine svog djela kada je započeo tragati za istinom i osudom svih zločina i zločinaca. Bez istine, nema nam Hrvatske i to treba stalno naglašavati, to je temelj svih budućih politika!
Samo ISTINA!
Kazimir Mikašek-Kazo/hrsvijet.net
