Milanović i Petrov zaslužili su jedan drugoga
Bježeći od tvrdnji da je uz HDZ, Petrov uletio u ralje Milanovića – Milanović i Petrov zaslužili su jedan drugoga. A ako je HDZ imalo realna i časna stranka, u ovakvom političkom cirkusu i kupusu nema više što raditi
Sve je već bilo riješeno, Domoljubna koalicija predvođena HDZ-om i Most uglavili su dogovor, koji im je olakšao Milanović beskompromisnim odustajanjem od dogovora i prostačkim napadima na Petrova i Karamarka.
I onda je Petrov nasjeo na Milanovićev sirenski zov. Ne znam što se događalo tada u glavi Bože Petrova, no siguran sam da bi to neki njegov kolega, psihijatar, mogao objasniti. Kako netko – nakon što je mjesec i pol bio izložen predatorskim porivima Milanovića, nakon što je bio glavni cilj svih napada i podmetanja, neprijateljstva i koječega još goreg što se odvijalo ispod stola “izvaninstitucionalnim” metodama represije – na prvi “sorry” notornog Milanovića povjeruje tom istom i vrati ga u igru oko formiranja vlade i vlasti?
Sad, ili je mladi Petrov vunderkind koji je to sve planski odigrao kako bi rasturio ostatke ostataka imidža i Milanoviću i Karamarku, ili je tek mali, provincijski Napoleon koji sada vodi akciju spašavanja latentno pucajućeg Mosta i boli ga briga i za zajedništvo, SDP, HDZ, Hrvatsku i samo želi trasirati put prema novim izborima. Na kojima će, misli on, postići još bolji rezultat. Što bi značilo da je psihijatar ujedno dijagnosticirao i posvemašnji poremećaj kod hrvatskih birača, koji bi željeli i dalje glasati za Malog Napoleona. Ono što je, međutim, napravio dopustivši comeback Milanoviću jest izglednost da će Milanović na kraju uspjeti pobijediti i uvući se na stražnja vrata u vlast.
Nakon čega će, e moj gospodine Petrov, brzo i učinkovito uništiti i Most i Petrova i nade stotina tisuća Hrvata da ipak valja glasati za “treći put”. Jer Milanović, ako išta zna i ako je u ičemu pokazao natprosječne rezultate, onda je to beskrupulozno spletkarenje bez ikakvih granica. Što se to, dakle, događalo u glavi Petrova? Racionalno, možda se Petrov preplašio “razotkrivanja”, možda su upalile silne objede iz SDP-a, od analitičara, od Stipe Petrine nadalje, koje su tvrdili da je Petrov, ustvari, HDZ-ov igrač. Pa su mu istraživali krvnu sliku, rodoslovlje, navodnu pripadnost tajnim katoličkim redovima i sl. Kad je Milanović, prije još samo četiri-pet dana, otpilio sam sebe iz kombinacije za vlast, kada je svima sinulo da je kriza riješena i da je preostalo samo formirati vlast između Domoljubne koalicije i Mosta, e onda se Petrov uplašio i, bježeći od HDZ-a i Karamarka – pokazat će se – uletio ravno u ralje Milanovića i SDP-a.
Realno, Petrov sada igra za Milanovića, za svog budućeg političkog krvnika koji će ga politički eliminirati. Petrov se sada batrga, i još se ne zna kako će završiti njegov posljednji ultimatum u kojemu je on zamislio da će Milanović i Karamarko dragovoljno predati mu apsolutno sve uzde odlučivanja, gdje će se pod krinkom sveopćeg “konsenzusa” Petrova pitati od toga tko će biti ministar, tko će voditi javna poduzeća, do, karikirano, hoće li se u javnoj upravi rabiti dvoslojni ili troslojni WC-papir. To što Petrov sada igra i nudi, to nije čak ni utopija. Da će se konsenzualno voditi neko ministarstvo, Hrvatsku lutriju, HEP, Hrvatske ceste? Pa to je, unutar svoje koalicije, pokušao još Račan i bila je to upravljačka katastrofa. Uostalom, temeljem kojeg iskustva to Petrov nudi državi? Je li to upravljanje konsenzusom on osobno isprobao u Metkoviću? Nije, ima vlast i nije mu pao na pamet licemjerni konsenzus. I to jest normalno. Vrijeme je da netko od igrača kaže – dosta.
Milanović i Petrov, čini mi se, zaslužili su jedan drugoga. A ako je HDZ imalo realna i časna stranka, u ovakvom političkom cirkusu i kupusu nema više što raditi.
Autor: Davor Ivanković
Izvor: ovdje
