NIJE PROBLEM NEIZBOR PODOLNJAKA, PROBLEM JE SVE OSTALO
Milanović protokolarno sjedi jutros pored Predsjednice i napadno nekoliko minuta nagnut preko nje razgovara s predsjednicom Ustavnoga suda. I to u nekoliko navrata. Što govori ta slika?
Čime je uvjetovano Milanovićevo komunikacijsko divljaštvo, nekultura, nepristojnost i nasilništvo? Je li to samo i isključivo izraz eventualnoga kućnog neodgoja, plod nekakvih razvojnih psihosocijalnih trauma, je li to incident tipičan u vremenima političkoga razvoja novih društava, ili je izraz opasnijega društvenog poremećaja?
Ja mislim da je to tipičan izraz opasne patološke deformacije društva.
Antihrvatska politička platforma, svijest o vlastitoj nelegitimnosti i neprihvaćenosti kod većine hrvatskoga naroda i prljave namjere reproducirane u političkim programima, nužno okupljaju ljude sličnih sociopsiholoških preferencija.
Dakle, Milanovićevu nepristojnost prije svega treba gledati kao dio jedne opasne i rušilačke politike, koja, upravo zbog potpore više od sedamsto tisuća državljana Hrvatske, označava dramatičnu pukotinu u samome srcu hrvatskoga društva.
To je golema provalija antisuverenističkoga duha, programa i potencijala, koju se ne može premostiti ovakvim Mostom, niti uništiti ovakvim HDZ-om. A uništenje takve političke platforme je majka svih nužnosti u Hrvatskoj. To samo može hrvatski narod.
Milanovićeva politika će onima koji ne razumiju političke finese biti izraz dramatičnog neodgoja. Analizirati samo na toj razini njegovo javno i prije svega političko ponašanje dovelo bi svaku analizu na pogrešan kolosijek. Njegove osobne preferencije su svakako važne u detektiranju njegove politike i javne pojavnosti jer je, između ostalog, i njegova osobnost bila preduvjet na kojem je mogao postati političar strukture koju predvodi. Milanović političar kakvoga vidimo prvenstveno je predodređen političkom platformom, pa tek onda i zbog nasljedstva i socijalno-političkoga podrijetla, osobnim preferencijama. Tako je jedino moguće objasniti divljaštvo Željka Jovanovića, Predraga Matića, Nenada Stazića, Olega Valjala, Igora Kolmana, Beusa Richemberga, Vesne Pusić, Slavka Linića i niza tipova koji su obilježili protekle četiri godine.
Oni nisu slučajevi, oni nisu zapušteni pojedinci, oni su prije svega izraz patoloških procesa u društvu.
Toga nije pošteđena nijedna politička struktura u Hrvatskoj, a najizloženije su joj upravo one najvažnije i najmoćnije.
Pažljivija analiza javnoga ponašanja lidera svih manjinskih režima, a to su najčešće prikriveni ili otvoreni diktatorski režimi, pokazat će njihovu komunikacijsku defektnost i patološku crtu koju je nemoguće prikriti čak i u za njih povoljnim okolnostima poludemokracije, a koja eksplodira u situacijama kada se osjete ugroženima.
Njihovo divljaštvo je programskog karaktera i posve uvjetovano političkom idejom i njenim ciljevima.
Milanović protokolarno sjedi jutros pored Predsjednice i napadno nekoliko minuta nagnut preko nje razgovara s predsjednicom Ustavnog suda. I to u nekoliko navrata.
Što govori ta slika?
Da čovjek, koji sam po sebi, po svojim usporedivim osobnim vrijednostima, nikada ne bi bio važniji od Štefa iz ulaza, koji dakle sve što jest u tom trenutku duguje društvenom poremećaju koji ga je i doveo na vrh jedne institucije i dao mu važnost, upravo zbog patološke političke platforme koja ga je iznjedrila, ne može poštovati bar značaj institucionalizirane osobe pored sebe. Ne može se ponašati ni kao čovjek, jer mu to položaj u društvu uređenom na patološkim standardima ne dopušta. Ako bi se ponašao kao čovjek na toj svojoj funkciji, morao bi prihvatiti činjenicu da joj je nedorastao pa mora biti nekulturan i slati poruku neodgojenog divljaka prema ljudskim mjerilima. Njegovo osobno divljaštvo je upravo patološkim procesima pretvoreno u politiku. Ako bi se ponašao kao institucionalizirana osoba, morao bi moći dijeliti moć koja mu nije podčinjena, a to opet zbog patološke političke platforme koja ga je iznjedrila ne smije, niti može.
Jedno drugo isključuje.
Drugi jednako važan izraz dubokih patoloških poremećaja hrvatskoga društva je ponašanje predsjednika Sabora Josipa Leke na današnjoj sjednici.
Čudo jedno su sitnice.
Nije ključni problem, iako je jako ružno, što u takvoj prigodi i na čelnom mjestu jedne države, društva, i u konačnici pristojne nacije sjedi čovjek koji frflja, ne zna čitati, pogrešno izgovara imena visokih uzvanika i svakom riječju putem televizijskih programa šalje poruku primitivizma na najvišim institucionalnim vrhovima.
Nije također presudno analitičko pitanje, je li Leko imao pravo pri otvorenim dvojbama na sjednici.
Opasno je to što je on pravom na tumačenje propisa sprječavao jasna očitovanja i sa stolice predsjedavajućeg Sabora, sve učinio da se naciji pošalje slika naslijeđene patološke naravi političkog poretka.
Nitko se civiliziran ne bi žalio da je na pristojan zahtjev zastupnika Domoljubne koalicije Leko odobrio stanku, niti bi se nakon stanke nešto bitno drugačije dogodilo. Nitko mu to ne bi mogao prigovoriti. Jer on predsjeda i to je, ako nije zabranjeno Poslovnikom, njegova diskrecijska mogućnost. Ali, Leko političar nema mogućnosti izbora. Profil takvog čovjeka poznaje samo – zadaće i ograničenja.
Leko u duhu svojih svjetonazorskih i političkih temelja, ne dopušta ništa što zakonom nije propisano. A sjedi u Saboru države koja zakon isključivo mora tumačiti, da je dopušteno sve što nije zabranjeno.
To su detalji na kojima se ne može prikriti sama bit sociopsihološkoga profila, politike i programa i sva tragičnost razarajućih suprotnosti, a ne, kako se nastoji eufemistički krivotvoriti – nejednakosti.
A to se jednim imenom može nazvati patološkim društvenim poremećajem, koji ne može imati ekvivalent u bilo čemu zdravom. Da bi postojao, mora uništavati sve zdravo.
Tako funkcionira današnja hrvatska državna politika.
Može li je premostiti ovakav Most?
Niti smije, niti može! Jedino je može vratiti narodu.
Marko Ljubić/dnevno.hr
