Zar je domovinu voljeti grijeh ?
Franjo Tuđman bio je povjesničar, državnik i prvi predsjednik suverene i samostalne Republike Hrvatske.
Temelji njegove politike bili su pomirba i ujedinjenje svih Hrvata neovisno o ideološkoj pripadnosti, političko-nacionalni pokret čiji je cilj bio stvaranje samostalne države, ponovni ulazak u zapadnoeuropski i srednjoeuropski civilizacijski krug, a izlazak iz ‘balkanske krčme’ te obnavljanje potiskivanih i stigmatiziranih hrvatskih tradicija, kulture, jezika, povijesti…
Domoljublje ili patriotizam (iz starogrčkog patris – otac, iz latinskog patria – domovina) označava emocionalnu privrženost svojem narodu. Pojam se koristi i kao izraz ponosa na vlastiti narod i može biti temeljen na vrlo različitim karakteristikama ili aspektima naroda, kao što su jezik, kultura, povijest ili šport.
Detuđmanizacija je pojam koji označava političke i društvene promjene poslije smrti predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana, u kojima su mnoga dostignuća njegove vladavine pokušavana i/ili bila sustavno rušena ili omalovažavana.
To su enciklopedijske činjenice.
Da, razvidno je da je Franjo Tuđman bio veliki hrvatski domoljub. Domoljub, a ne nacionalist. U čemu je onda problem i zašto nekima toliko smeta lik i djelo oca moderne hrvatske nacije dr. Franje Tuđmana?
Pokušaji detuđmanizacije Hrvatske počeli su još za Tuđmanova života, nastavila se nakon njegove smrti, a na ovaj ili onaj način sustavno su ju provodili mnogi. I Račan i Mesić, i Milanović i Pusićka, i mediji, i Hrvati, i ne-Hrvati, i sudovi naši i sudovi nečiji, i nevladine udruge, i strani čimbenici, i političari koje je Tuđman stvorio, i ovi i oni, i oni koji se okreću ovamo ili onamo ovisno o tome kako je vjetar puhao i kako puše. A vjetar je bio zapuhao kontra Tuđmana.
Iako nitko zapravo nije mogao, niti znao, argumentirano objasniti što je to točno Tuđman zgriješio i zaslužio sudbu koja ga je snašla, to ih nije spriječilo da pokrenu pravi ideološko-psihološki rat protiv obnovitelja moderne hrvatske državnosti i prvog hrvatskog predsjednika.
Došlo je do ozbiljnog i opakog izvrtanja povijesti i povijesnih činjenica. Domovinski rat podvrgnut je sustavnoj kriminalizaciji, legitimna oslobodilačka akcija Oluja postala je zločinački pothvat, a generali heroji postali su proganjani i lica s tjeralica. Tuđmanovo domoljublje proglašeno je ustaštvom, a on krivcem za lopovluk u državi, koji je realno počeo i kulminirao nakon njegove smrti, bio je kriv za stanje u Bosni i Hercegovini, iako je on najmanje odgovoran za tamošnju nacionalnu podjelu, bio je kriv jer ga određeni međunarodni krugovi nisu voljeli, a nisu ga voljeli ne zato što nije demokratičan, već zato što se strastveno borio za obranu hrvatskih nacionalnih interesa. Bio je kriv za sve.
Bio je kriv zato što je stvorio samostalnu Hrvatsku. Bio je kriv što je uopće postojao.
Zoranu Milanoviću trend je detuđmanizacije kao naručen dobro došao i poslužio kao platforma za provođenje vlastite antituđmanovske politike. Ovom djetetu crvenog establišmenta Tito je draži od Tuđmana. Ni o Domovinskom ratu, kojeg je nazvao građanskim, nema neko dobro mišljenje, jer, kaže on, branitelji smrde, a u obranu domovine su ionako išli jer su bili siromašni i neobrazovani.
Apsurdna Vesna Pusić, njegova desna ruka, u parlamentu, hramu hrvatske demokracije, izjavila je da je Republika Hrvatska izvršila agresiju na Bosnu i Hercegovinu, a za tu “stručnu” analizu međunarodnih odnosa bila je nagrađena foteljom ministrice vanjskih poslova. Politika Zorana Milanovića i njegovih ministara nije bila usmjerena samo protiv Tuđmana. Nevjerojatno i tužno, ali takva je zlonamjerna politika koristila još veći nož i rezala još dublje – protiv Hrvatske. To je tragično, ali ne i neočekivano, jer isti taj bivši premijer svoju zemlju naziva ‘slučajnom državom’. Nikada u povijesti nije netko tako visoko pozicioniran na državnoj ljestvici udario tako nisko protiv vlastite države.
Ako je, po Milanoviću, Hrvatska slučajna država, nije jasno zašto se isti ljuti kad ga se naziva slučajnim premijerom. I nije mu dosta jednom. On bi opet, i baš bi namjerno, a ne slučajno, htio ponovno biti na vrhu ove slučajne države. Dok su se, po Milanoviću, neuki i siromašni borili za stvaranje Hrvatske, on je negdje na putu od kafića do diplomatskog domjenka načuo da u svijetu postoje ljudi koje zovu Spin doktori. Puno godina kasnije, moderni je Milanović jednog takvog doveo u Hrvatsku da mu osmisli pobjedničku kampanju svjetske kvalitete. Jer u njegovoj Partiji nema domoljuba.
Gospodin Alex Brown je Amerikanac. A Amerika je najdomoljubnija zemlja na svijetu.
Dakle, gospodin Alex je sigurno domoljub. Stoga ni ne čudi činjenica da je ovaj mag za odnose s javnošću iskazivanje domoljublja u predizbornoj kampanji definirao kao ključni i osnovni preduvjet za dobivanje glasača. Iako se Alex vjerojatno nije mogao dovoljno načuditi tome što svoga klijenta mora učiti osnovnim stvarima, odnosno ljubavi prema domovini i nacionalnom ponosu, Milanović je, u maniri đaka koji skupo plaća instrukcije nakon nastave, neprirodno i preko noći usvojio domoljubnu retoriku i počeo se žestoko i u superlativima razbacivati svojom ljubavlju prema rodnoj grudi dok su oko njega vijorile hrvatske zastave. Spominjalo se tu i Franju Tuđmana, volio ga je odjednom skoro kao i Tita, a umalo je i svoju zračnu luku dobio. Paralo je sve to i oči i uši, ali Milanović se bio opasno uživio u domoljubnu rolu. A onda je Alex otišao. Milanovićevo domoljublje skupa s njim. Četiri godine je varao hrvatski narod i još jednom i zadnji put uspio je u tome u kampanji.
Franjo Tuđman sanjao je Hrvatsku, sanjao je Hrvate kao ‘svoje na svome’. Bio je najveći Hrvat među Hrvatima, bio je ponosan otac hrvatske države. Bio je karakterna ljudina, hrabri vizionar, istinski državnik i nadasve iskreni domoljub. Iako sustavno izvrgavan negaciji, kleveti i degradaciji, nijedna bezidejna i inferiorna politička ni javna struja nije uspjela umanjiti njegovu ostavštinu.
Detuđmanizacija je u nečemu ipak uspjela. Javno je razotkrila sve one koji ga nisu voljeli, a zapravo nisu voljeli Hrvatsku. Uspjela je moralno, ekonomski i politički razoriti zemlju. Na načine koje Franjo Tuđman nikad ne bi dozvolio. Jer, on je Hrvatsku volio. A ljubav čuda čini.
H. Krmpotić/hrsvijet.net
