Antifašizam u Hrvatskoj je civilizacijska nakaza, a ne floskula
Zlatko Hasanbegović, kandidat za ministra kulture Republike Hrvatske ima potpuno pravo reći da je antifašizam kojemu svjedočimo danas u Hrvatskoj obična floskula. I, nije smo floskula, već posve jasan mehanizam, ideološko-politički model novog pokoravanja i kriminaliziranja hrvatskoga naroda.
Nevjerojatan medijski, politički i međunarodni linč pokrenule su sve umrežene antihrvatske snage protiv nove hrvatske Vlade, ciljajući u Zlatka Hasanbegovića.
Kako sam i rekao sinoć, kandidiranje tog sjajnog hrvatskog intelektualca biti će prvi test stvarne snage, odlučnosti i namjera političkog saveza Domoljubne koalicije i Mosta.
Pa se kao argument u raspravi o programu Vlade koristi naručeni prosvjed pred Saborom, pa se Oreškovića upozorava da međunarodna javnost piše o teretu „ustašluka“ i „ fašizma“ njegove Vlade, a čitava vojska agenata šalje informacije svojim agenturama u inozemstvo za objavljivanje, kako bi militantni u Saboru imali čime plašiti Oreškovića i saborsku većinu.
To je toliko jeftino reketarenje, da je čak i najniži krkan utjerivač u mafijaškim kvartovima odavno odustao od takvog primitivizma.
Zlatko Hasanbegović, kandidat za ministra kulture Republike Hrvatske ima potpuno pravo reći da je antifašizam kojemu svjedočimo danas u Hrvatskoj obična floskula. I, nije smo floskula, već posve jasan mehanizam, ideološko-politički model novog pokoravanja i kriminaliziranja hrvatskoga naroda.
Zašto?
U Hrvatskoj jedini antifašizam koji u ovome trenutku ima smisla i opravdanja jest pokret hrvatskog naroda protiv srpskoga nacizma, koji je vojno poražen u Domovinskom ratu, a politički nikada nije osuđen ni poražen i svojevrsni antifašistički pokret protiv crvenoga komunističkoga fašizma, koji i danas ima zakonske i političke nasljednike u Hrvatskoj.
Baštinici crvenog fašizma su SDP i kompletna ljevica, te strukture koje se danas nazivaju – antifašizmom.
A nasljednici eksponenti velikosrpskoga nacizma su institucije koje zajednički predstavlja SNV, koji su isto tako prigrabili – antifašizam.
Tko su ti ljudi i institucije koji su u Hrvatskoj potpuno prisvojili antifašizam kao pojam, namećući ga kao – politiku, a sebe kao arbitre i kriterije javne i službene ocjene svega u društvu?
Gotovo u potpunosti, s posve beznačajnim iznimkama, to su ljudi koji su bili visoki dužnosnici komunističkog poretka, pripadnici ili druga generacija tih obitelji, visoki dužnosnici bivših državnih institucija SFRJ, JNA, zatim ljudi i strukture za koje postoji vrlo ozbiljna sumnja o teškim progonima, zločinima najtežega karaktera protiv hrvatskoga naroda, čovječnosti i svih civilizacijskih stečevina.
U taj poredak su se vrlo agresivno ugurale sve institucija hrvatskih Srba okupljene oko SNV-a, zatim SDSS koji u gotovo stopostotnom broju predstavljaju Srbi koji su bili aktivni sudionici agresije protiv hrvatskoga naroda, visoki dužnosnici Republike Srpske Krajine, zatim Srbi koji su bili na području slobodnoga teritorija Republike Hrvatske, pa, ili surađivali s tadašnjim agresorom o čemu postoje ozbiljni dokazi, ili nikada nisu osudili agresiju i njene nositelje i tu politiku.
Dapače, danas afirmiraju politiku agresije na hrvatski narod.
Zatim su antifašisti u toj grupaciji promotori pederastije, pedofilije skriveno ili otvoreno, promotori zamjene nacionalnoga identiteta građanskim, nacionalnoga globalnim, promotori nametanja svih mogućih izvoznih proizvoda i politika koje su neupitno bile protiv samostalnosti Republike Hrvatske i slobode hrvatskoga naroda, primitivizma u kulturi, medijima, javnosti, prostitucije tradicionalnih vrednota.
Treba naglasiti da su izvorišna polazišta čitavoga niza tih grupacija u okviru današnje društvene nakaze antifašizma potpuno suprotstavljena. Primjera radi, SPC u Srbiji progoni gejeve, komunisti su strijeljali gejeve, komunisti su ateisti, ali je to izvorište danas u Hrvatskoj uklopljeno u teističko poslanje SPC-a.
Što ih ujedinjuje?
Da pogađamo he, he ufff, što bi rekao Vjeran Zuppa?
Neprijateljstvo prema suverenosti i slobodi hrvatskog naroda.
Samo to i ništa drugo.
I, da. Mržnja i otvoreno neprijateljstvo prema Katoličkoj crkvi.
U tom antifašizmu vrlo glasnu ulogu i predvodnicu čine antikatoličke incijative, ateističke i antiteističke udruge i njihovi pripadnici.
I svi se pozivaju na Ustav koji navodno u temeljima današnje Republike Hrvatske ističe na ključnome mjestu – antifašizam.
Lažu.
Danas recimo čitav niz esdepeovskih saborskih zastupnika, poznatih političkih nakaza iz podužega razdoblja, predvođenih Stazićem, uporno i višestruko tvrdi da se mora poštovati Ustav i temelji suvremene hrvatske državnosti – navodni antifašizam.
Kako to nazvati?
Lažu k’o fašisti.
Je li netko ikada iz esedepea ili bilo tko koga danas poznajemo kao deklariranog antifašistu u Hrvatskoj istakao kao temelj hrvatske državnosti recimo Banovinu Hrvatsku, hrvatske kneževine iz ranije prošlosti, hrvatsku državnost u okviru Austro-Ugarske monarhije?
Nitko.
A ima li razlike u Izvorišnim osnovama Ustava u odnosu na navodni „antifašizam“?
Nema nikakve.
U Izvorišnim osnovama se govori o „razvitku državotvorne misli i povijesnom pravu hrvatskoga naroda na punu državnu suverenost“, čemu je izrazito suprotna politička platforma koja je poništila i zloupotrijebila borbu hrvatskih partizana u Dalmaciji, Istri i drugim dijelovima Hrvatske, koji su se borili protiv okupacije, protiv Pavelićevoga totalitarizma, ali ne za Jugoslaviju već – za slobodnu Hrvatsku.
Za Hrvatsku.
Dakle, zašto se nitko nikada iz nakaznog antifašističkoga miljea ne pozove na izvorišne misli hrvatskih mislilaca i intelektualaca suverenista kroz povijest?
Zbog toga što je njihovo političko izvorište – Tito!
Zašto današnji antifašisti ne ističu obavezu poštivanja Ustava kada najviši dužnosnici bivše vlade kao što je bio Milanović, govore da je u Hrvatskoj od 1991-1995. godine vođen građanski rat?
Zašto nitko od tih navodnih antifašista nikada niti u jednome slučaju neće prigovoriti, upozoriti, osuditi ili javno izraziti protivljenje politici SDSS-a koja hrvatski oslobodilački rat službeno drži zločinom, oslobodilačke akcije genocidnim, a Srbe koji su sudjelovali i vodili agresiju – žrtvama?
Jer im je posao isti kao i srpskim tenkovima i bradatim hordama u agresiji na hrvatski narod.
A bili su i jesu jedini autentični europski nacisti koji su po međunarodnim standardima ICJ-a kvalificirani kao izvršitelji genocidnih radnji i postupaka protiv hrvatskoga naroda.
Dakle, da stvari pojednostavimo.
Tko baštini fašizam, Stanimirović ili Hasanbegović, Stazić ili Crnoja, Furio Radin, bivši komunistički dužnosnik koji je politički baštinio progon i ubijanje tisuća Talijana ili Culej koji je životom u Slavoniji jamčio opstanak Istre, hrvatske Istre?
U Hrvatskoj su danas jedini autentični antifašisti dragovoljci i vojni veterani koji su obranili ovu zemlju od srpskoga nacizma. Samo oni imaju autentično pravo u današnjoj Hrvatskoj, pa i u Europi, svjedočiti – antifašizam, antinacizam i antitotalitarizam.
Stanimirović je dokazani nacist, fašist i na tome počiva njegova današnja politika koju baštine i podržavaju navodni hrvatski antifašisti čime se upravo ti antifašisti otvoreno i neuvijeno poistovjećuju s nacizmom i zločinom, mržnjom i anticivilizacijom.
U to nema ni najmanje sumnje.
Zbog toga je centralno civilizacijsko načelo da Zlatko Hasanbegović i Stiv Culej, da Mijo Crnoja i Tihomir Orešković govore u ime civilizacije, a to se ne može, ako se ne govori u ime i u interesu hrvatskoga naroda prije svega. Njihova je temeljna zadaća u Hrvatskoj, upravo svim što su najavili uraditi, steći pretpostavke da zauvijek nestane jedinstvena civilizacijska nakaza u suvremenoj Europi – današnji antifašizam u Hrvatskoj.
Autor: Marko Ljubić/dnevno.hr
