MRAČNE STRANICE POVIJESTI GRADA POD MARJANOM: Split je bio opustošen kugom
POVIJEST OPAKE BOLESTI – prizori su bili strašni, grad je bio opustošen…
Oslobodi nas, Bože, kuge, gladi i rata, glasila je “molitva” naši starih, a od spomenutih pošasti vjerojatno su se najviše bojali baš kuge jer su se s glađu i ratom mogli lakše nositi nego s ovom opakom bolešću koja se u Dalmaciji u razdoblju od 15. do 19. stoljeća pojavila u čak devet epidemija – kaže dr.sc. Stanko Piplović, splitski arhitekt i povjesničar umjetnosti, dok ovih dana brojimo 200 godina od njezine zadnje pojave u gradu pod Marjanom.
Kuga iz 1815. ipak nije bila najgora jer je, primjerice, ona iz 1784. godine u Splitu odnijela više od tisuću ljudskih života.
– Mnogi od tih ljudi pokopani su u crkvi Svetog Duha, pa tamo na podnim nadgrobnim pločama možete i danas iščitati slova P-E-S-T-I-S, koja su služila kao upozorenje da ih nitko ne bi pomaknuo, a takvih je grobova bilo i na Pjaci. Riječ je, dakle, bila o velikoj epidemiji zbog koje je nastala ogromna panika u Splitu, pa su mnogi ljudi pobjegli iz grada u pokušaju da se zaštite – napominje Piplović.
Mjere zaštite od širenja epidemije uvedene su još u vrijeme mletačke vlasti te proširene za austrijske uprave. Njihov važan dio bili su lazareti, građevine u kojima se vršilo skladištenje i dezinfekcija materijala prije utovara na brod, te se provodila karantena za životinje i ljude. Tako je veliku ulogu u zaštiti stanovništva imao i Splitski lazaret koji se u drugoj polovini 17. stoljeća protezao na potezu od Lučke kapetanije do Biskupove palače.
– Njega je počeo graditi splitski Židov Rodrigo početkom 16. stoljeća jer je Split bio trgovački centar u koji je stizala roba iz Bosne gdje se krcala u lađe za Italiju, Francusku, Španjolsku i Afriku. Iz Bosne je u Split stizala koža, vuna, željezo, vosak, pamuk, svila, žito, sočivo, sir… ali trgovina se odvijala i u suprotnom smjeru, pa se u Bosnu izvozilo ulje, rakija, sol, kava, šećer… – navodi Stanko Piplović.
Ipak, ni početkom 19. stoljeća mjere koje su se provodile nisu bile dovoljne, pa se iz Makarske kuga proširila u Split, no u puno manjem opsegu nego za vrijeme prethodne epidemije.
Korijeni bolesti i ovoga puta bili su na istoku. U jesen 1812. kuga je harala u Konstantinopolisu uzimajući velike žrtve. Iduće godine prenesena je u Bosnu, i to u Novi Pazar, pa se širila do Mostara.
Zaraženi pokrivači
– Zbog opasnosti od širenja kuge preko granice, odnosno u Dalmaciju koja je tada bila u okviru Austrijske Monarhije, Središnje zdravstveno vijeće pokrajinske vlade u Zadru izdalo je 28. siječnja 1814. godine obznanu. U njoj se navodi kako se na nekoliko mjesta u turskoj zemlji pojavila kuga te je naređeno da se najstrožim mjerama opreza treba poduzeti sve da se zlo ne proširi po austrijskoj državi. A potom su 15. veljače propisane i mjere koje treba poduzeti ako se kuga ipak pojavi, što se nažalost i dogodilo – pripovijeda Piplović napominjući kako postoje razne teorije o tome kako je zaraza prenesena.
Po jednoj, “krivci” su bili braća Romići koji su noću prešli čamcem preko državne međe i tako prenijeli zaražene vunene pokrivače pronađene u jednoj napuštenoj kući u Gabeli i donijeli ih u Makarsku.
– U proljeće 1815. kuga se pojavila iznenada u Makarskoj. Prizori su bili strašni, grad je bio opustošen te je zavladao strah. Neki su se zatvarali u kuće, drugi bježali u polja. Bolesnici su se izolirali bez hrane i umirali bez pomoći. Mrtvaci su se bacali kroz prozore, nisu bili pokapani po više dana… – kazuje dr. Piplović.
No, oko pomaganja i liječenja bolesti posebno se zauzeo dr. Angelo Frari, tada upravitelj splitskog lazareta i specijalist za kužne bolesti koji se i sam razbolio, no preživio je kugu.
– Pomoć stanovnicima Makarske stizala je iz Trogira, Trsta i Venecije. Splićani su im također donosili sredstva potrebna za život, ali tim kontaktima bolest se proširila i u naš grad nekoliko mjeseci poslije. Frari je ostavio detaljan opis tog događaja. Kuga se pojavila u predgrađu Lučac u kući težaka Relija. U tim obiteljima oboljelo je 12 osoba, od čega ih je čak 10 umrlo. Ali ne znamo koliko je ukupno života odnijela ova epidemija u gradu. No, znamo da je mjesna sanitarna deputacija odmah izolirala kuće Relija. A i čitav taj predio grada ogradila je od drugih – priča ovaj arhitekt i povjesničar umjetnosti.
U to vrijeme general Frane Danese, inače generalni komesar zdravstva, naredio je da se svi bolesnici izdvoje.
– Na Katalinića brijegu, koji se diže na istočnoj strani ulaza u luku, sagrađen je novi lazaret. U dvama ograđenim prostorima na osami podignute su drvene kolibe za bolesnike koje su bile pod vojnom i teritorijalnom stražom i strogim nadzorom. U blizini su bile kućice zdravstvenog deputata i nadzornika, a na jugu kompleksa nalazilo se groblje i kućica grobara. Uz obližnji gat pristajali su, pak, brodovi koji su dopremali potrepštine za lazaret. Sve je bilo dobro organizirano.
Osim toga, dvostrukim drvenim ogradama odijeljena su i okolna težačka predgrađa od središta grada čime je onemogućeno kretanje između pojedinih dijelova i miješanje stanovnika. Te mjere su spriječile da pošast uhvati većeg maha u Splitu – zaključuje dr. Stanko Piplović, koji je na ovu temu održao predavanje u Društvu prijtelja kulturne baštine Split, uz napomenu da su se mjere zaštite provodile i nakon prestanka epidemije.
Tako je 20. veljače 1916. godine vlada donijela nove odredbe o održavanju zdravstvenog kordona prema bosanskoj granici.
Izvor: Slobodna Dalmacija
