DON DAMIR STOJIĆ: Kakav je stav Crkve o fenomenu Brune Groeninga?
Poštovani don Damire! Nedavno sam naišao na plakat o duhovnom iscjeljivanju Brune Groeninga. Navodi se da su njegova ozdravljenja medicinski potvrđena. Kakav je stav Crkve o Bruni i njegovu djelovanju? Hvala!
Poštovani! Smatram ovo pitanje dosta važnim budući da dio katolika, nažalost, nedovoljno razlikuje vjeru od alternativnih duhovnosti. Pogotovo je to slučaj kada im one nude zdravlje, a usput koriste i nešto kršćanske terminologije. Stoga ti zahvaljujem što si mi dao priliku na ovom konkretnom primjeru pokazati o čemu se radi.
Bruno Groening živio je u prošlom stoljeću i bio je iscjelitelj. Njegov “Krug prijatelja” nastavlja njegov rad i (oskudno) naučavanje.
U njegovu djelovanju ima sa stajališta Katoličke Crkve dosta neprihvatljivoga.
Isus Krist jedini je Otkupitelj i Posrednik između Boga i ljudi. S druge strane, kod Brune i njegovih sljedbenika opaža se tendencija da se on, Bruno, predoči kao mesijanski lik, dok se Isusa eksplicitno ne osporava, ali niti ne zaziva, predstavlja ili zastupa. Jednostavno, u toj shemi (Bog-Bruno-ljudi) Isus je suvišan. Bruninu mesijansku samosvijest posebno dobro prikazuje sljedeća njegova rečenica, kako je prenesena na službenoj web-stranici “Kruga prijatelja B.G.”: “Živim da čovječanstvo može dalje živjeti.” Zatim je tu i sljedeći navod: “Bruno Groening i njegov težak život imao je svrhu preuzeti na sebe sva opterećenja i težinu modernog života i upravo zbog toga se putem namještanja i duhovnog odvajanja možemo oslobodit i naših opterećenja… Slični princip nalazimo i u životu Isusa Krista koji je razapet na križ kako bi otkupio naše grijehe.”
Dakle, Bruno Groening predstavlja se kao osoba Isusova ranga, posrednik između Boga i ljudi.
To je korijen daljnjih problema u njegovoj “službi naučavanja, posvećivanja i upravljanja”. Naime, u vršenju ove tri službe koje pripadaju Kristu Bruno djeluje sasvim neovisno o Kristu, što stoga, neovisno o njegovim tvrdnjama kako ne želi uspostaviti novu religiju, zapravo rezultira upravo time.
Glede naučavanja, ono je prožeto kršćanskim naukom (Bruno govori o stvaranju i padu čovjeka, Božjim zapovijedima, priznaje postojanje đavla, “zlatno pravilo” itd.). Međutim, Bruno ne želi odgovarati ni na kakva dublja dogmatska pitanja i kaže: “Niti sam zainteresiran za ideje niti za filozofiju kao takvu.” Osim toga tvrdi da je njegova praksa stvar srca i intuicije, a ne razumske spoznaje. Niti njegovi učenici ne razvijaju nikakvu doktrinu, već samo inzistiraju na iscjeliteljskoj praksi. Rezultat svega navedenog je 1) suprotstavljanje duhovnosti i teologije, “srca” i razuma, 2) traženje povjerenja od ljudi bez dostatnih razumskih razloga, 3) nesposobnost tog nauka da bude cjelovit, sustavan i domišljen svjetonazor, razumski provjerljiv i uvjerljiv prema filozofskim i teološkim standardima.
Daljnja je komplikacija Brunina tvrdnja kako “Svatko treba ostati u svojoj Crkvi ili religijskoj zajednici i ono što tamo čuje vjerovati i provoditi u djelo”. Prvo, što ako je netko član religijske zajednice koja naučava suprotno Bruni? Jer, Bruno je ipak iznosio neke doktrinarne elemente. Tko je onda u pravu, Bruno koji naučava ili ta religijska zajednica u koju Bruno šalje? Kako god da odgovorimo, izgleda da je iscjelitelj u kontradikciji sa samim sobom. Ako pak prihvatimo istovremenu istinitost obje tvrdnje, upadamo u nelogičan i potpuno neodrživ način razmišljanja u kojem pojmovi “istinito” i “neistinito” više ništa ne znače. Nadalje, što sa samim Brunom, koji je odgojen u katoličkoj vjeri? Kako to da on sam nije poslušao vlastiti savjet i nastojao postati što boljim katolikom, kada već druge potiče da slijede nauk “vlastite Crkve”? Zaključno, Bruno Groening zastupa istovrijednost svih religija, što se također nikako ne može prihvatiti i o čemu sam već pisao. “Nema apsolutno nikakve veze kako osoba pronalazi Boga, bitno je da nađe Boga!” kaže Bruno među ostalim.
U usporedbi s Kristovom službom posvećivanja, vidimo da je Brunino iscjeliteljstvo također bitno manjkavo. Najprije, Krist je došao spasiti ljude od pakla i darovati im po svojoj žrtvi vječni život. Tjelesna ozdravljenja, koja je također činio i čini ih sve do danas, jesu osim iskaza ljubavi konkretnom čovjeku također znakovi vjerodostojnosti njegova nauka i kao neki zalog vječnog spasenja. Sakramenti su bitni za spasenje, ozdravljenja nisu. Kako smo već spomenuli, kod Brune nema nauka o vječnoj sudbini čovjeka: ozdravljenja su, dakle, sama sebi svrha. Nadalje, ozdravljenja se kod Groeninga apsolutiziraju – nema govora o otkupiteljskoj patnji (osim kada se u mesijanskim terminima govori o samom Bruni). Stoga se “posvećivanje” kod Brune svodi na tjelesnu, ovozemaljsku dobrobit, uz tek usputnu napomenu da je bolest posljedica zla i grijeha. Također, Bruno smatra svoju službu iscjeljenja ponovnim povezivanjem čovjeka i Boga, pri čemu brka pojmove između tjelesnog ozdravljenja i oproštenja grijeha, pri čemu je ovo drugo sasvim izvan njegove moći, ali i interesa. Također, istinsko povezivanje čovjeka i Boga može ostvariti samo pravi Bog i pravi čovjek, a to je samo Isus Krist (usp. nauk Poslanice Hebrejima). Stoga, kada Bruno sebi pripisuje takvu posredničku ulogu, neizravno si pripisuje i božanstvo. Što bi onda za katolika bilo traženje iscjeljenja od takve osobe nego oblik idolopoklonstva?
Zaključno, što se tiče Brunine “kraljevske službe”, ona se kosi s onom Isusa Krista. Isus, naime, govori apostolima: “Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji. Idite, stoga, i učinite sve narode mojim učenicima.” Bruno tu vlast ne priznaje, niti se podlaže crkvenoj vlasti na koju spade utvrđivanje autentičnosti karizmi, niti sam (p)ostaje Kristovim učenikom, niti druge sabire u Kristovo stado. Utoliko ostvaruje Kristovu riječ: “Tko sa mnom ne sabire, taj rasipa.” Za Brunu Krist i njegova Crkva nisu cilj duhovne potrage. Na koncu, iako Bruno “ne želi osnovati novu religiju”, rezultat je njegova djelovanja Krug prijatelja – organizacija koja promiče Brunu, njegov nauk, njegova iscjeljenja i zajedništvo njegovih štovatelja. Iz svega navedenog se ne može niti zamisliti da bi sve to moglo biti spojivo s pripadnošću Katoličkoj Crkvi. Radi se upravo o novoj duhovnoj zajednici, kako sami sebe nazivaju.
Zaključno, valja promisliti o tome koji se sadržaj krije iza riječi “duhovno” u tim “duhovnim ozdravljenjima” i “duhovnoj zajednici”. Iz svekolike Objave Starog i Novog zavjeta, te čitave žive Predaje Crkve poznata su nam samo dva duha koja mogu biti iskon bilo čega “duhovnog” na svijetu, a to su Duh Sveti i zao duh, đavao. I đavao može činiti znakove i čudesa. Dapače, Gospodin je to i izričito najavio. Stoga nema ništa sporno u tome da on čini djela koja se mogu empirijski potvrditi. Sveti Pavao nam je pak otkrio zašto to Gospodin dopušta: da bi se iskušala vjera ljudi, odnosno da bi oni koji ne žele povjerovati istini povjerovali laži za kojom čeznu. Ako je Duh Sveti pak onaj koji svjedoči za Isusa, koji je tvorac i ravnatelj Crkve, koji daje karizme za njenu izgradnju i koji uvodi u puninu objavljene istine, kako se onda ovdje može raditi o istome duhu?
Također, iz Isusovih je kušnji poznato što Napasnik nudi u zamjenu za dragovoljno predanje njemu: uvijek je riječ o svjetovnim probicima. Evanđelje nas pak uči da je bolje čovjeku ući u život hrom i bez oka, nego zdrav biti bačen u pakao.
Pametnome dosta 🙂
Btb,
don Damir
Izvor: SPAS – studentski pastoral
