Kome piše Porfirije?
Porfirije na čelu SPC-a u Hrvatskoj ne može meni kao Hrvatu biti prijatelj sve dok jasno ne pokaže da se njegova Crkva odriče zla prema hrvatskom narod
Mitropolit zagrebački SPC-a Porfirije poslao je pismo javnosti koje je većina hrvatskih medija nazvala – isprikom. Je li ono što je rekao Porfirije isprika i kako se mogu protumačiti riječi koje je uputio hrvatskoj javnosti?
Porfirije ističe da je razlog „pogođenosti“ onih kojima izražava „duboko ljudsko žaljenje“ „zloupotreba i manipulacija sadržajem snimke“ koja, da se podsjetimo, prikazuje njega kako pjeva četničke pjesme.
Čin koji je prikazan ne može biti manipulacija. Jednostavno, Porfirije je – pjevao. Manipulacija je nazivati to manipulacijom, ma što netko time htio postići.
Je li ta snimka dovoljan razloga za kriminalizaciju tog čovjeka, izazivanje nepovjerenja i sumnjičavosti te neraspoloženja velikoga dijela hrvatske javnosti prema Porfiriju?
Što se mene tiče ne bi trebalo biti i siguran sam da nije.
Ljudi su odgojeni, obrazovani i formirani u velikosrpskom duhu, vole svoj narod na način na koji imaju pravo i jedino znaju, a imali su sve moguće materijalne pretpostavke i argumente na temelju kojih je bilo posve prirodno misliti da je samo pitanje tajminga, zaokružiti nacionalne zapadne granice na obali Jadranskoga mora.
A znali su na kako snažnu strukturu u hrvatskom narodu mogu računati.
Znali su i da imaju izuzetnu potporu iz svijeta za to.
Zašto ne bi pjevali?
Jedina pogrješka u planovima bio im je – hrvatski narod.
Razumno je radi polazišta za bilo kakav dijalog sa Srbima poći od razumijevanja njihove pozicije, to respektirati kao činjenicu i ne zanositi se idejom da dobar Srbin treba biti – dobar Hrvat.
Ne treba.
U Hrvatskoj je upravo od srpskih pomagača, agenata i antihrvatskih politika i njihovih nositelja nametnuta i legalizirana norma, da je normalna stvar – ne biti Hrvat.
S polazišta u Hrvatskoj, da je nebitno i primitivno biti Hrvat, nemoguće je shvatiti Porfirija pa je potpuna nelogičnost da upravo strukture koje održavaju mit o nebitnosti nacionalnog identiteta i opredjeljenja ne osuđuju Porfirija koji veliča srpstvo.
Dapače, snažno ga podupiru.
To je samo po sebi kontradiktorno, jer bi moralo anacionalnim idejama u Hrvatskoj biti jednako stran i hrvatski i srpski nacionalni identitet, hrvatstvo kao i srpstvo.
Upravo zbog te potpore koju u Hrvatskoj danas ima Porfirije, a koju on objeručke prihvaća, ne vjerujem u iskrenost isprike. Njegova bi poruka imala šanse biti iskrena kad bi osudio pisanje „Novosti“ o Katoličkoj crkvi, brutalne ispade i nasrtaje svih tih gongova, kuća nekakvih prava, građanskih i negrađanskih akcija, inicijativa ili documenti, kad bi javno iskazao prijezir prema nakaznim stavovima prema hrvatskome narodu.
Nije li evanđeoska pouka prvoga reda – ne činiti drugome ono što ne želiš da drugi tebi čini?
Jer iznimno obrazovan čovjek kakav je on ne može ne shvatiti ovo što sam naveo kao nelogičnost, a mudar čovjek kakav je on, koji uistinu skrbi o identitetu i duhovnosti svoje nacionalne manjine u Hrvatskoj, a ne naroda kako on govori u isprici, morao bi biti kilometrima daleko od antihrvatskih stajališta. Anacionalna ideologija je i – antisrpska, odnosno, morala bi biti ako je autentična ideologija. A u Hrvatskoj – nije.
Zašto?
Jednostavno. Njihova ideologija nije anacionalna, već velikosrpska.
Od Porfirija kao Hrvat, kao hrvatski nacionalist i kao katolik, u konačnici kao čovjek, očekujem da shvati moj stav da je način ostvarivanja tih srpskih ciljeva bio zločinački, te da to prihvati kao činjenicu. Jer je to i duhovna i materijalna činjenica na kojoj počiva današnji svijet.
To mu je potvrdio nimalo ustaški ICJ ističući niz genocidnih elemenata u zločinu Srbije protiv Hrvatske.
Ali, on ne pokazuje da je spreman i razmisliti o tome.
Upravo to potvrđuje ono što Porfirije naglašava u uvodu u svoju poslanicu, da njegovo pjevanje nije glavni uzrok neraspoloženja hrvatskoga naroda prema SPC-u.
Porfirije uvjetuje svoje duboko ljudsko žaljenje, koje kompletnoj njegovoj objavi zapravo jedino daje smisao bilo kakve isprike, krivotvorinom. Jer, nazvati javno objavljivanje snimke koja je vjerodostojna, manipulacijom je – krivotvorina.
Zašto je ovo važno istaći?
Zbog toga što je Porfirije simbol SPC, SPC jedan od simbola srpskoga naroda. Ne samo tisućama dokaza, s kojima smo svakodnevno suočeni od SPC-a, već i javnom percepcijom hrvatskoga naroda čije razumijevanje Porfirije traži, ta Crkva nije prijatelj hrvatskoga naroda, a nije ni istinsko utočište Evanđelja po svemu onome s čime se u Evanđelju svaki kršćanin može suočiti.
Jer Evanđelje je izvorište poruke o istini.
A ne laži.
A ne krivotvorini.
A ne zlu.
A ne afirmaciji zla.
Srpski narod je u velikoj većini vođen poukama i porukama s duhovnog stajališta svoje SPC i s društveno-političkog stajališta svih svojih nacionalnih institucija i državne politike, učinio tijekom devedesetih godina golemo zlo hrvatskom narodu.
Nikada ni jedan visoki svećenik SPC-a nije, da ne govorim da nikada ni jedan službeni predstavnik srpske države ili hrvatskih Srba nije izrekao ni jednu jedinu riječ, adresiranoga, bezuvjetnoga i kritičkoga kajanja zbog toga.
A jedini put prema istini je upravo to.
Bilo je izraza kao „duboko ljudsko žaljenje“, ali svaki put u kontekstu izjednačavanja krivnje za zlo koje „ se dogodilo“, za „ bezumlje“, za „ sve žrtve“ i slično. Sa snažnom tendencijom da se prvo, zamagle činjenice i istina, drugo, stvori ravnoteža grijeha i konačno, nametne hrvatskom narodu aura zločina ponovo. Pa da se od oslobođenja Hrvatske polako formiraju javni, društveni i institucionalni temelji nove epohalne krivotvorine kao što je milijun jasenovačkih žrtava i tisuće sličnih zastrašujućih mitova.
Jasno je i Porfiriju, kao što je jasno i svakome Srbinu u Hrvatskoj i bilo gdje, kao što je u konačnici jasno i svakome Hrvatu da se zlo nije samo „dogodilo“, da tragedije nisu plod „bezumlja“, da razlozi žrtvama nisu svi isti. A u pravilnom sagledavanju povijesnih činjenica ne smiju se razlikovati žrtve, a moraju se razlikovati pretpostavke i okolnosti u kojima su nastale.
Jedino je tako moguće osuditi zločin.
Jer srpski zločini su bili plod organizirane državne politike, a s hrvatske strane zločini su bili incidenti posve prirodni u ratu. Ispod takve razine zločina i zla morala je stajati ideja. Misao. Riječ. A nju nije izgovarao vanzemaljac, nije ni netko nepostojeći, nije ni Indijac, ni Kinez, ni Rus.
Tu riječ je izgovarao Srbin.
Jednako kako joj se mnoštvo Srba snažno i zalažući svoje živote u obrani domovine Hrvatske suprotstavilo. Jednako kako su ti Srbi za SPC danas – nepostojeći. Nema ih, iako upravo oni, a ne Porfirije, a ne Irinej, a ne Pupovac, a ne Milanović ili Vesna Pusić jesu trajni, čvrsti, duhovni i materijalni most između hrvatskog i srpskog naroda.
Upravo oni su sol ekumenizma koji zaziva Porfirije. Jer, bez njih ekumenizam je – mrtav.
Samo prazna riječ.
Kako onda vjerovati u ispriku mitropolita Porfirija?
Nije malo ljudi koji analizirajući ponašanje samoga vrha SPC-a ističu da je Porfirije jedan od tolerantnijih ljudi, oni koji ga osobno poznaju, ističu širinu njegovog duha, vrhunsko obrazovanje i osobnu karizmu.
Porfirije na čelu SPC-a u Hrvatskoj ne može meni kao Hrvatu biti prijatelj sve dok jasno ne pokaže da se njegova Crkva odriče zla prema hrvatskom narodu.
A to Porfirije, čak i kad bi htio, ne može, jer bi bio smijenjen istog trenutka.
Zbog toga je posve neprihvatljivo kalkulirati o tome da je bolje da je on u Zagrebu, jer su ostali daleko zadrtiji, lošiji, rigidniji i u konačnici – opasniji.
To je teško kapitulanstvo.
Njihova rigidnost, radikalizam, njihovo velikosrpstvo je njihova stvar u Srbiji. Jednostavno u Hrvatskoj ne smije biti nikakvih velikosrpskih ideja, programa i njihovih nositelja, bili oni tolerantni, blagi, oštri, radikalni ili neradikalni.
To je prag ispod kojega Republika Hrvatska ne bi smjela ići, jer neprijateljstvo ne može biti ni u kakvom obliku – prihvatljivo i opravdano.
I to je obrazac u kojemu se mora gledati isprika, odnosno pismo mitropolita Porfirija.
Zbog svega navedenoga najmanji je problem što je Porfirije u datom trenutku pjevao „četničke“. Problem je duhovno četnikovanje SPC-a na koje Porfirije čak i kad bi htio ne može presudno utjecati.
A po svemu vidljivome – neće.
Zbog toga Porfirije ima pravo kad kaže da je objavljena snimka samo povod reakcije hrvatske javnosti. Razlozi su daleko dublji, a za njih je najmanje kriv hrvatski narod.
Ne znam kako mu to nije jasno ako bar malo poštuje Hrvatsku i njezin narod.
Autor: Marko Ljubić/dnevno.hr
