Lustracija je i prvorazredno sigurnosno pitanje jer u politikama preslagivanja i definiranja novih političkih odnosa u regiji, gdje Srbija bez prestanka vodi neprijateljsku politiku prema hrvatskom narodu, svatko tko namjerava ostvariti nacionalne interese mora, prije svega, spriječiti mogućnost ucjene i dirigiranja politika preko ucjenjivih ljudi.

Pita jučer Stanković gospodina Tepeša – koga lustrirati?

Za početak – Gorana Radmana.

Zbog čega?

Zbog toga što je kao visoki funkcioner totalitarnog i antihrvatskoga režima doveden na čelo tadašnje Televizije Zagreb krajem osamdesetih godina. S obzirom na to da nije imao nikakvih profesionalnih referenci tada te pogotovo s obzirom na činjenicu da je doveden na funkciju direktora Televizije Zagreb u vrijeme priprema agresije na hrvatski narod, bilo bi čudo da nije imao blagoslov KOS-a kao najmoćnije službe u Jugoslaviji i nositelja agresivnih velikosrpskih planova.

Dakle, Goran Radman je apsolutno tipičan primjer primjene načela lustracije na konkretnoga čovjeka, iako to nije prvenstveni smisao lustracije.

Lustracija je civilizacijska stečevina i imperativ tranzicijskih društava. To nije ničiji hir niti osvetnička reakcija oslobođenih društava i njihovih autentičnih društvenih snaga, već apsolutna higijenska nužda. Lustracija je društvena obaveza, kao i obaveza čovjeka da nekoliko puta dnevno pere zube, presvlači rublje, tušira se ili pere ruke prije objeda.

Lustracija je preventiva od svekolikih društvenih bolesti, a kako se s njom kasni u Hrvatskoj, istodobno je i lijek za mnoge smrtonosne infekcije.

Stanković pritom, posve instrumentalizirajući nužnost sprječavanja bolesti društva na banalne i trivijalne teme, pita treba li lustrirati Tuđmana?

Ne.

Tuđman, kao i tisuće ljudi koji su se svojevoljno tijekom svoje političke karijere odrekli totalitarizma i jako mu se suprotstavili, davno su se lustrirali. Oni i jesu najbolji dokaz zašto je lustracija nužnost.

Oni su to znali i shvatili tijekom komunističkoga režima, to su platili teškim žrtvama i danas je bezobrazluk, provokacija i iskaz vrlo zlih namjera lustraciju osporavati upravo elementarnim dokazom i primjerima iz hrvatske prošlosti da je ona – prvorazredna higijenska nužnost.

Upravo je Tuđman najbolji dokaz da je lustracija – nužnost.

Ne može čovjek koji je žrtvujući se stekao imunitet na opasnu bakteriju biti primjer da ne treba cijepljenje protiv nje. Upravo suprotno.

Jednako tako je bijedna podvala primjedba današnjih SDP-ovaca, koji nisu pripadali komunističkome pokretu prije devedesete, da je zapravo HDZ danas nasljednik Komunističke partije jer je najviše članova prešlo u tu stranku u prvim danima stvaranja hrvatske Države.

Krajnje zlonamjerno smišljeno, kao što je idiotizam nasjedati na tu podvalu.

Tada je, bez obzira na političku i svaku drugu prošlost, pitanje elementarne ljudske časti bilo, biti na strani i braniku svoga naroda. Ljudi koji su prigrlili ideju hrvatske slobode ne mogu biti loš primjer, a oni koji su je i tada odbacivali, dobar. Potpuno je pogrešna matrica da su oni koji su ostali privrženi Jugoslaviji i komunizmu časni i moralni ljudi, a oni koji su se stavili Hrvatskoj na raspolaganje, nečasni i prijetvorni.

Prvi su na samoj granici, ako ne i izdajnici, drugi su razumni i časni ljudi koji trebaju u većini služiti kao primjer pravilnog izbora u dramatičnim okolnostima.

Ti su se ljudi svi lustrirali, izuzev ako nisu kao Mesić namjerno zlorabili najviše državne funkcije za nanošenje štete hrvatskoj samostalnosti i slobodi.

Da je kompletan tadašnji Savez komunista prešao u HDZ, to ne bi značilo da je HDZ nasljednik te partije niti toga režima. Jer, nasljedstvo se vrednuje programski i formalnim naslijeđem, a ne ljudima koji su ga se odrekli. Zbog toga su Bauk ili Maras istinski politički, mentalni i pravni sljednik komunističkoga poretka, bez obzira na to što nisu nikada bili njegovi formalni članovi.

Utoliko je njihovo političko djelovanje destruktivnije, njihovi socio-psihološki profili dvojbeniji, a politika opasnija, jer su se u slobodnim okolnostima pridružili politici i ideji koju je osudio cijeli civilizirani svijet.

Dakle, koga lustrirati?

Prvo, zakonskim aktima formalno kriminalizirati komunistički režim i sve njegove simbole, a zbog izrazite opasnosti po današnju Hrvatsku, predvidjeti rigorozne kazne za afirmaciju i isticanje istih, počevši od pojma i sadržaja Jugoslavija. To znači prevedeno – kriminalizirati ideju, politički program. Ne može biti govora o lustraciji, a imati u Hrvatskoj trgove i ulice Maršala Tita.

To je uvjerljivo najvažniji smisao lustracije, kao što je najvažniji smisao suđenja za ratne zločine, osuditi ideju i politiku koja ih je omogućila i osmislila.

Drugo, zna se tko su mogli biti kreatori i najvažniji nositelji antihrvatskoga poretka i zločina protiv hrvatskoga naroda i njegove slobode, ali, kad se već pozivaju današnji antifašisti i na europske stečevine, onda i europskih civilizacijskih vrednota. To nije mogao biti Mate iz Kraša, kome je članstvo u SK moglo pomoći da postane fizikaner u toj firmi.

Primjera radi, besmisleno je da lustraciji podliježe novinar u Vjesniku, kao što je besmisleno razgovarati podliježe li posljedicama lustracijskih zakona novinarka članica Centralnoga komiteta, urednik Komunista ili ravnatelji tadašnjih tiskanih i elektronskih medija.

Prvi se štitio partijskim članstvom od sumnji, drugi su propisivali razinu istraživanja i sumnjičavosti.

Nitko nije mogao postati urednik ili ravnatelj bez blagoslova najviših partijskih, ali i sigurnosnih agencija tadašnje države. Pri čemu je to pitanje bilo od vrhunskoga interesa i tadašnjoj vojnoj sigurnosnoj službi – KOS-u.

To su članovi Centralnih komiteta, članovi njihovih predsjedništava, visoki državni dužnosnici, članovi službi državne sigurnosti na visokim položajima, pripadnici diplomatskih službi, visoko rangirani pripadnici ondašnjeg pravosuđa te pripadnici obavještajne službe JNA.

Stanković i slični, svojim poluidiotskim pitanjima i jeftinim podvalama pokušavaju banalizirati prvorazredan civilizacijski politički čin. Primitivnim i glupavim podvalama nastoje ismijati ideju i ostaviti stanje u kojemu stotine i tisuće sluga antihrvatskoga poretka pod firmom navodne slobode govora mogu nastaviti služiti svojim starim ili nekim novim gospodarima.

Nitko im ne smeta dokazati se na slobodnom tržištu ako su navodni profesionalci i sposobni ljudi, ali je sumanuto da hrvatski narod nastavi plaćati ljudima koji su bili nositelji njegove neslobode, a danas to nastavljaju u drugim okolnostima i s istim posljedicama.

Hrvatska to mora odmah spriječiti, točno onako kako su to uradile zemlje kojima civilizacijski pripadamo u Europi.

Lustracija je i prvorazredno sigurnosno pitanje jer u politikama preslagivanja i definiranja novih političkih odnosa u regiji, gdje Srbija bez prestanka vodi neprijateljsku politiku prema hrvatskom narodu, svatko tko namjerava ostvariti nacionalne interese mora, prije svega, spriječiti mogućnost ucjene i dirigiranja politika preko ucjenjivih ljudi.

Zbog toga nije pitanje treba li lustracija, već smije li ova Vlada uopće govoriti o bilo kakvim promjenama bez nje kao temeljne nužnosti?

Autor: Marko Ljubić/dnevno.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save