Na što ukazuje progon hrvatskoga generala Mije Jelića?
Je li netko razuman može objasniti zašto bi Mijo Jelić, tada golobradi mladić potekao iz HOS-a, prvo dopustio Bošnjacima slobodno fromiranje vojske u Mostaru, pa onda ratovao s njima opet za grad koji je oslobodio. On, a ne novoformirane postrojbe Armije.
U Hrvatskoj svako dijete zna za zločine protiv Bošnjaka, koje niti jedan Hrvat, katolik, i u biti normalan čovjek nikada neće, niti je pokušao osporiti. A nitko ne zna, ili samo rijetki zainteresirani i gotovo poluilegalno znaju, za seriju logora, strašnih zlodjela na stotine lokacija pod kontrolom Armije BiH protiv hrvatskoga naroda. Od Zenice, preko Travnika, Bugojna, Fojnice, Vareša, Sarajeva, Konjica, Trusine, Jablanice, Grabovice, Križančeva Sela, Uzdola pa sve do Mostara.
Je li netko izvan kruga uskih poluilegalaca u akademskim krugovima u ovoj zemlji uopće zna razvoj ratne situacije u Mostaru?
Ne bi li trebalo znati barem osnovne činjenice kako bi se govorilo o udruženom zločinačkom pothvatu ili zločinima Mije Jelića, autentičnog osloboditelja Mostara i mladića koji je golobrad vodio specijalne postrojbe MUP-a Herceg Bosne u bitkama za današnje prostore Federacije koji su bili okupirani od srpskoga agresora?
Mostar je od srpske okupacije i iz srpskog obruča oslobođen akcijom „Lipanjske zore“ u lipnju 1992. godine. To je bila akcija HVO-a uz pomoć logistike i dragovoljaca HV-a. U postrojbama HVO-a tada su bili i mostarski Muslimani, kasnije Bošnjaci. U toj akciji srpske su snage odbačene iz doline Neretve na današnje granice Republike Srpske, visoko na planini Velež.
Zašto bi HVO ponovno oslobađao slobodni Mostar i od koga?
Od Teritorijalne obrane koja je formirana uz blagoslov Herceg Bosne, uz pomoć HVO-a, smjestila se u Mostaru, formirala vlastite oružane formacije i djelila s HVO-om doslovno cijeli Mostar. Tada nije bilo istočnoga i zapadnoga Mostara.
Niti su tamošnji Hrvati takve vojne formacije držale neprijateljskim.
A trebali su i morali sumnjati u smisao stvaranja alternativnih postrojbi na slobodnom području, daleko od srpske ratne opasnosti koja je uništavala Bosnu i Hercegovinu i činila neviđene pokolje nad desetinama tisuća Bošnjaka.
To je u startu bila velika pogreška tadašnjega rukovodstva Herceg Bosne, pa i Zagreba.
Je li netko razuman može objasniti zašto bi Mijo Jelić, tada golobradi mladić potekao iz HOS-a, prvo dopustio Bošnjacima slobodno fromiranje vojske u Mostaru, pa onda ratovao s njima opet za grad koji je oslobodio. On, a ne novoformirane postrojbe Armije.
Umjesto da su te snage koristili za rat sa stvarnim okupatorima i zločincima na stotine lokacija u BiH, Alija Izetbegović i njegov politički i vojni vrh namjeravali su preuzeti kontrolu nad dolinom Neretve, o čemu ima stotine zapisa sa sjednica Ratnoga predsjedništva BiH.
Objavljeni su. I znakoviti su. Dramatični su.
I daju potpuno drugačiju sliku svega što se tada događalo od slike koja dominira hrvatskom javnošću.
Samo koga to zanima, jel’ tako?
Moralo bi zanimati državni vrh Republike Hrvatske.
Moralo bi, jer je to pitanje opstanka, ne samo Hrvata u BiH, već upravo Republike Hrvatske. Naime, hrvatske državnosti nema bez autentične i potpune državnosti Hrvata u BiH.
Kako je moguće da to ne znaju Hrvati u Istri, Varaždinu, Zagorju, Slavoniji i pogotovo Zagrebu?
Zbog toga što su im godinama histeričnom medijskom kampanjom, a u biti klasičnim specijalnim ratom, posve neprijateljske agenture u zemlji, nametnule „istinu“ da je Hrvatska talac divljaštva i zločinačke politike Hrvata u BiH.
Naravno, što je to zločin, a što nije određivali su Britanci, Dežulović, Tomić, Pusići, Goldstein, te čitav niz navodnih mesija kao što su Banac i kompanija koji su svoje političke frustracije liječili proizvodnjom međunarodne štete navodno Tuđmanu.
A u biti trajne i stravične štete hrvatskome narodu.
Hrvatima je nametnut žestoki sukob po svim regionalnim specifičnostima, ubačena je kost još od priče o izdaji Vukovara, Posavine, zbog toga što se jedino uništavanje onoga što je stvoreno moglo ostvariti izazivanjem razdora na jedinu temeljnicu koja je držala mogućom suverenu državu Hrvatsku. Onu nacionalnu.
Razdor se radio i stimuliranjem sebičnosti, prije svega obrazlaganjem lošega položaja jedne cjeline zlodjelima i nepoštenjem one druge. Tko nije čuo u Zagrebu polupijani glas, jauk ili proklinjanje da su mu za teškoće krivi dotepenci, Hercegovci, Bosanci, tovari, a priča se širi na sve više regionalnih identiteta. Ne znam dopire li do političkoga idiota ili plaćenika, posve je svejedno, Miletića u Istri, da se sve češće Istrijani spominju u tom kontekstu.
Jednoj sirotinji za siromaštvo je kriva ona druga.
Tako je malo potrebno od običnoga užarenoga opuška u vreloj atmosferi zapaliti zastrašujući požar.
Istrijanu koji je samo i isključivo Istrijan, a misli da je takav doboro došao negdje u svijetu, svejedno je što se progoni nekoga u Hercegovini ili Bosni, svejedno mu je zbog nevolja Dalmatinca, Slavonca ili Zagorca. Tako je i onome tko se isključivo osjeća Hercegovcem, Bosancem, Dalmatincem, Slavoncem.
Svima, baš svima mora biti jasno da su prije svega na meti kao – Hrvati. Jer ih to ujedinjuje, jer su zbog toga jedinstva snažni kao i slabi bez njega. To nikako ne isključuje ili poništava njihove različitosti, dapače. Samo ih omogućuje.
Zbog toga je uostalom Miletićev regionalizam opasan, jer mu je polazište da Hrvatska nije – nužna. Sami smo sebi dovoljni, njegov je usklik.
To je prastara matrica unišetnja nacionalnoga indetiteta, tako se stvara lovina lovcima. Tako vukovi i lavovi izoliraju žrtve u stadima koje napadaju. Bivol koji je sebi dovoljan brzo nestane u raljama lavova, iako u jednom trenutku ima šire polje za ispašu pa se izoliran osjeća dobro.
Kome to nije jasno danas?
Pa čak je i životinjama to stečeni egzistencijalni refleks.
Problem je međutim što je za usamljenoga bivola svaka hijena lav, kao što su velesile ovakvoj Hrvatskoj, uništenoj unutranjim razdorima Slovenci, Bošnjaci u BiH, Srbi. Svi su lavovi, a hrvatska vlada im piše pisma i prosvjedne note kad nam otimaju na očigled našu zemlju. Nisu ni laovvi ni velesile, samo znaju što hoće i kako to ostvariti, za razliku od Hrvatske državne politike.
Zbog čega Republika Hrvatska pomaže ili šuti na progon ratnih zapovjednika hrvatskoga naroda u BiH?
Zbog toga što u državnom vrhu Republike Hrvatske dominira Miletićev sindrom, stvoren ili formiran smišljenim djelovanjem agentura tijekom zadnjih dvadeset godina, ali i naslijeđen razornim antihrvatskim djelovanjem velikosrpskoga komunističkoga režima.
Miletić i „miletići“ su mladunče bivola zadovoljno ispašom, deblja se i ne shvaća da je time samo obilniji ručak lovcima koji im prodaju priče za malu djecu ili im bacaju travu. Svejedno je.
Upravo zbog toga Hrvatskom danas ravnaju institucionalni, medijski i politički bijednici, otpadnici svoga naroda, bjelosvijetski plaćenici, poltroni, i u svemu slika i prilika opisa strukture koju je dramatično proročanski na zagrebačkom aerodromu predstavio hrvatskome narodu – Franjo Tuđman.
To što su Izetbegović i njegovi sateliti tijekom rata za Hrvate govirili da su „bobanovci“, da su „ustaše“, zapravo je posve identično velikosrpskom izjednačavanju Hrvata s fašistima. Potpuno isti rukopis, iste metode, a nažalost i jednako ponašanje Hrvata prema toj nakani i metodologiji.
Priprema za zločin s prebacivanjem odgovornosti na žrtvu.
Hrvatska je danas premrežena centrima za emitiranje Izetbegovićevih poruka, koje je on prihvatio iz srpskoga iskustva, pa i prema svome narodu.
A za to je imao potporu u svijetu i to od naših današnjih saveznika.
Šutjeti danas na progon hrvatskoga generala Jelića, jednako je potpisivanju smrtonosne dijagnoze hrvatskome narodu. To je prvorazredna zadaća predsjednice Republike i nove hrvatske Vlade pred našim saveznicima, ako su nam saveznici. Ako nisu, onda treba reći da ih nemamo, da nemamo iluzija, kao što ih nismo imali ni 1991. godine. I to je prilog riješenju problema.
Tada smo imali državnika na čelu države. Imamo li ih danas, pitanje je na koje vrijeme za odgovor istječe.
Autor: Marko Ljubić/dnevno.hr
