NIKOLINA NAKIĆ: Kada ‘feministički’ portali ratuju protiv majčinstva
Zašto se ratuje protiv majčinstva i tko je ovdje iskorišten, a tko slobodan? Žena koja radi 12 sati za veći priljev novca jedne megakorporacije, ili žena koja odgaja jedno ljudsko biće a odlučila je dati se tome u potpunosti?
Ljudsko se društvo kroz cijelu svoju povijest istinski i potpuno neprikriveno divilo pojmu i smislu žrtve. Biblijski, književni i filmski junaci i junakinje zadobili bi pozornost epskih razmjera sukladno svojoj moći da sebe iz ljubavi podrede ciljevima koje su smatrali vrijednim osobne žrtve. Od biblijske priče o Abrahamu, klasičnih grčkih tragedija, rimskog divljenja polaganju života za domovinu, srednjovjekovnog kršćanstva koje apostrofira otkupiteljsku vrijednost trpljenja sve do promišljanja pisaca novijeg doba koji, poput primjerice Paula Claudela nastoje izraziti i opisati psihologiju potpune žrtve – uvijek se s posebnim poštovanjem promatralo i vrednovalo pojedince koji bi iz ljubavi, hrabrosti i plemenitosti – treba reći da je ipak ljubav povlaštena i stoji u prvom redu – prešli preko svojih bazičnih instinkta, pobijedili same sebe podredivši se drugome.
Tako je bilo kroz cijelu ljudsku povijest no čini se da danas vrijede neka druga pravila. Čini se da su ljudi danas manje nego ikad spremni dirnuti u vlastitu ugodu i komociju i da sve vrijednosti nastoje prije svega podrediti isključivo sebi. Jedna od kolateralnih no nipošto marginalnih žrtava tog novovjekovnog egoizma te nesposobnosti da se proviri izvan granica osobnih krugova svakako je majčinstvo.
Nekako je s vremenom borba za emancipaciju žena premjestila težište sa svojih perjanica – borbe za društvo jednakih šansi, dostupnosti obrazovanju i izgradnji karijera – na sam udar na izvor ljudske naravi kao takve – majčinstvo, a sve zbog pogrešne početne premise da je krajnji cilj jednakost spolova, pa će tako moderne žene koje trebaju u svemu biti jednake muškarcima naposljetku odbaciti onu posljednju, najčvršću utvrdu, taj bastion ženstvenosti: ženu – majku.
Stvorilo se tako mišljenje da ćemo tek ako se posprdno odreknemo one svoje najdivnije biološke posebnosti moći stati bok uz bok muškarcima, tek ako počnemo omalovažavati ostvarivanje žena kao majki, negirati ljepote majčinstva, štoviše isticati samo teškoće i izazove koje ono sa sobom donosi, moći ćemo doći do tog Mount Everesta feminističke ideje da su žena i muškarac jednaki. Tvrdnje toliko besmislene, nemoguće i pogrešne da mi do današnjeg dana ostaje misterij koliko je žena u tu uvrnutu stvarnost uspjelo povjerovati. Od pionirke Simone de Beauvoir koja je smatrala kako su žene definirane kao „drugi spol“ od strane patrijarhata (istovremeno žestoko kritizirajući novi francuski feminizam koji je promicao obiteljske vrijednosti) i koja je dobrim dijelom zaslužna da se čin ubijanja djeteta u vlastitoj utrobi nazvao vrhuškom ženskih prava, do današnjih „feministkinja“(o navodnicima nešto kasnije) generacijski bližoj Elisabeth Badinter koja u podnaslovu svoje knjige „Sukob“ postavlja i raščlanjuje pitanje kako ideal suvremenog majčinstva ugrožava ženu, nastoji se objasniti kako se nad ženama vrši teror majčinstva.
Samo je najveći logički paradoks mogao ženinu najveću posebnost svesti na njen nedostatak!
Ipak, u to nas nastoje uvjeriti i neki hrvatski portali koji se vole smatrati feminističkima (iako je sad i to već lagano zastarjeli atribut pa si radije tepaju da pridonose priči o rodu, spolu i demokraciji) podastirući nam svako malo uratke koji navodno ruše tabue o pogledu na majčinstvo a koji su ustvari papagajsko i isljedničko ponavljanje i recikliranje razmišljanja i parola nekoliko osoba koje su uspjele uvjeriti milijune žena u svoju vlastitu iskrivljenu sliku svijeta.
Naslovi koji se provlače govore dovoljno sami za sebe (tekstove i ne morate čitati jer su ionako osnovne misli u naslovu, kad pročitate jedan pročitali ste ih sve s varijacijama na temu), dakle redom se nude ovakvi članci: “Zašto nikada ne želim biti majka?”, “Sve dimenzije izbora da se ne postane majkom”, “Kako to misliš, ne želiš djecu?”, “Drugarica majka koja se propituje”, “Sjaj i bijeda majčinstva” ,”Trebamo razgovarati o ženama koje su zažalile majčinstvo”… sve do teksta koji nije novijeg datuma, ali je ovih dana prenesen na jednom portalu u kojem se jedna majka požalila kako je “majčinstvo ne ispunjava, nego zaglupljuje“.
Stavovi koji su ovdje neuvijeno izrečeni odjeknuli su u hrvatskoj javnosti žešće nego kada je tekst ustvari prvi puta bio objavljen, vjerojatno i zbog pametnijeg odabira portala. Nisu sve stvari iznesene u tekstu problematične, no ono što je sablaznilo mnoge ustvari je ton koji se provlači kroz tekst od početka do kraja, jedno gnušanje prema majčinstvu i svemu što ono nosi sa sobom, ispričano kroz pero mlade neshvaćene majke koja je odlučila srušiti tabue i hrabro progovoriti o temama o kojima nitko ne želi razgovarati u našoj “navodnoj demokraciji“.
Mnogi od čitatelja mogli su zaista i pomisliti da se radi o pozivu u pomoć jedne moderne hrvatske mlade žene koja se ni kriva ni dužna zatekla u hororu zvanom majčinstvo. Međutim, pažljivijim promatračima ovaj se skup misli mogao isto tako učiniti i svojevrsnom kompilacijom problema i dvojbi koje su uporno iznošene kroz ranije spomenute članke, a koje je jedna hrvatska mama osjetila i prepoznala baš prigodno nekoliko dana prije nego što je u Hrvatsku došla kanadska književnica Lucie Joubert s ciljem promocije svoje knjige pod nazivom „ S onu stranu dječjih kolica“ (a gdje se naravno s druge strane dječjih kolica nudi „novi pogled na majčinstvo“). Tako postaje jasno da krajnji cilj nije bio progovaranje o problemima već jedino i isključivo udar na majčinstvo. Stvarni problemi ionako nisu oni koji su navedeni. Stvarni problem je na primjer kad shvatiš da imaš bolesno dijete… Mislim da ta činjenica vrlo brzo vraća stvari u njihov fokus i nemaš se ni vremena pitati voliš li svoje dijete ili ne i želiš li svoj život „otprije“ ili ne, jer sve želje postanu samo jedna, no rekoh tu već pričamo o stvarnim problemima, da dalje ne nabrajamo…
U ovim tekstovima vidljiv je jedan podcjenjivački odnos prema ženama koje su odabrale ostati uz djecu kod kuće kao prema inferiornoj populaciji koja će takvim svojim odabirom ustvari baciti u vjetar svoja postignuća i potencijale, no kad već postavljamo ženi pitanje želi li biti rob ili gospodar, priupitala bih tko je zapravo rob u sasvim konkretnoj situaciji gdje mlade žene od karijere koje su uspješne jer su dakle zaposlene u gigantima Apple i Facebook a koji svojim zaposlenicama nude plaćanje troškova zamrzavanja jajnih stanica kako bi im omogućili da se u potpunosti posvete svojim karijerama bez utega brige hoće li jednog dana uspjeti postati majke. Tko je ovdje iskorišten, a tko slobodan? Žena koja radi 12 sati za veći priljev novca jedne megakorporacije, ili žena koja odgaja jedno ljudsko biće a odlučila je dati se tome u potpunosti? Naravno da ovdje ne kritiziram žene koje su odabrale ili bile primorane raditi i biti majke, nego jednostavno nudim jedan drugačiji pogled na pitanje kada je žena istinski slobodna, najviše vjerna sebi i što je to što je čini takvom.
Još je jedna pritužba također prisutna u tim “naprednim” promišljanjima i provlači se kroz njih kao stalno ponavljajuća tužaljka: navodni teror nad ženama koje su odlučile da neće imati djecu i pretjerano glorificiranje majčinstva kao takvog. Ljudi svašta pitaju, to je istina, međutim neumjesna pitanja nisu rezervirana samo za mame koje to ne žele biti. Tako se majke s više djece bez problema nakon drugog djeteta za svako sljedeće dijete pita što koristi za kontracepciju i koristi li jadna išta i da li im se zalomilo ili je bilo planirano – kako se radi o u biti potpuno jednakom zadiranju u nečiju intimu, no sa suprotnim predznakom možemo reći – da događa se, no daleko od toga da bih mogla tvrditi da se u Hrvatskoj vrši teror nad majkama npr. četvero djece. Da se s druge strane nastoji jače osnažiti i valorizirati uloga majke…da li je to toliko neobično u zemlji s jednim od najnižih nataliteta na svijetu, zar je to toliki zločin? Za neke, izgleda da jest.
Zašto „feministkinje“ s navodnicima? Zato što se ono što bi trebala biti njihova izvorna borba pretvara u oružje protiv same žene, koja ne može i nikad neće biti jednaka muškarcu jer je od njega naprosto – različita, i kojoj bi upravo ne slijepo nastojanje na nekakvom idealu jednakosti već inzistiranje na pretvaranju baš njene različitosti u uvjetno rečenu prednost doprinijelo osjetljivom jezičcu na vagi ravnopravnosti dvaju tako različitih, a istovremeno tako komplementarnih spolova. Sve dok se ženama bude sustavno odricala ta njihova posebna ženskost i sve dok se bude ženama branilo da budu ono što ustvari jesu, jezičac na vagi koja je izvorno zamišljena kao savršena neizbježno će odlaziti samo na jednu stranu.
Da se vratim i onom pojmu žrtve s početka priče. Sve ono najljepše i najbolje što proživljavamo u svojim životima, sva ljudskost, sva plemenitost, sva ljubav koju osjećamo i koju želimo dati uvijek će iziskivati i određenu količinu žrtve, nešto što moramo dati od sebe. Nerealno je misliti da ćemo imati nešto što istinski vrijedi a biti toga u potpunosti pošteđeni. Današnje društvo uza sve svoje nedostatke ipak ne prezire žrtvu kao takvu – ono samo vapi, baš vapi za pozitivnim pogledom na osobno žrtvovanje: ako se ona tako shvati, tada u prvi plan dolazi njen glavni smisao – ona postaje čin ljubavi, bacajući potpuno novo svjetlo na sve.
Nikolina Nakić | Bitno.net
