SRETNA NOVA GODINA: Odlaze Bauk i Mrak
Sretna Nova godina, onima koji godine broje po Kristu
“Ovi dani mira i nade još snažnije potiču da se zalažemo za univerzalne ljudske vrednote… Svima koji Božić slavite po gregorijanskom kalendaru, u ime Vlade Republike Hrvatske i osobno, želim radostan i čestit Božić!”, glasila je božićna čestitka Zorana Milanovića. Nešto kasnije je istu čestitku uputio onima koji ga slave po julijanskom kalendaru. Bi li bilo dovoljno samo čestitati Božić svima? A kasnije pravoslavni?
Ipak, čemu čestitati “univerzalne ljudske vrednote” povodom kršćanskog blagdana? Zašto ne spomenuti kršćanske vrijednosti, na kršćanski blagdan? Jer, univerzalne vrijednosti zapravo ne postoje izvan teološkog okvira, samo postoje ljudi na Zapadu koji vrijednosti koje oni zagovaraju smatraju univerzalnima, i žele ih nametnuti svim ljudima, kulturama, i civilizacijama, milom ili silom. Iako razne civilizacije imaju posve različita gledišta na to što jesu ili bi trebala biti “univerzalna ljudska prava”, pa čak ni unutar Zapada ne postoji univerzalni konsenzus o tome, počev od prava na život pa nadalje.
Srećom, bar nije čestitao “blagdane”. Politički korektno čestitanje Božića je nekako postalo običaj na Zapadu, naročito u Engleskoj, pa tamo sve češće, da ne uvrijede sve one stomatologe, inženjere i nobelovce pristigle s Bliskog istoka, umjesto Božića čestitaju “blagdane”. Čestitanje Božića se u Britaniji smatra maltene herezom, i ozbiljnim moralnim prijestupom. Kakvi crni blagdani? Čestita li tko Židovima “blagdane” ili Jom Kipur? Čestita li se muslimanima Kurban bajram ili blagdani? Naravno, tolerancija je nekom čestitati njegov praznik imenom i prezimenom tog praznika, a netolerancija je ne izgovarati mu ime jer nekome Božić – smeta. Ali zagovornici tolerancije na Zapadu smatraju da je tolerancija kad malom Muhamedu smeta izgovaranje riječi Božić, a netolerancija je ne čestitati njemu njegovo. Iako nema razloga zašto bismo u Europi ikom čestitali praznike koji ovdje nisu tradicionalni.
Milanović nije tako radikalan, srećom. Ali moram ipak primijetiti, kad je već čestitao Božić onima koji ga slave po određenom kalendaru, zašto i Novu godinu nije čestitao samo onima koji godine broje po Kristovu rođenju? Nego svima? Ovo je, naime, 2016. godina – od čega? Od AVNOJ-a? Od rođenja “najvećeg sina?” Što je sa srpskom novom godinom? Muslimani imaju hidžretsku novu godinu. Židovi pak svoju, Kinezi svoju. I nije svima ovo 2016. Samo kršćanima. I zapadnim ateistima koji nekako ne žele prihvatiti da su i dalje kulturološki gledano kršćani, već i zato jer godine broje po Kristu i ne rade nedjeljom, ako ništa drugo.
Svim imigrantima čestitamo 20. rođendan!
Kad je počela imigrantska kriza, hrvatski mediji su se natjecali u tome tko će migrante predstaviti u ljepšem svijetlu, i žešće napasti nemoralne i zle ljude koji su govorili da među svim tim silnim nobelovcima, stomatolozima, atomskim fizičarima i curicama velikih uplakanih očiju možda ima i poneki terorist, i da migranti, koji su svi redom bili bez osobnih dokumenata – ali nitko od njih, niti jedan, u “ratnom kaosu” nije izgubio mobitel, rejbanice, i svežanj dolara vezanih gumicom! – možda i ne govore istinu o svom statusu, zemljama iz kojih dolaze, razlozima migracije, a naročito o obrazovanju. Jer, malo je čudno da iz zemalja od kojih u nekima ima i preko 50% nepismenih odraslih dolaze sve sami znanstvenici! A i kako bi poslodavcu dokazali kvalifikacije, ako nemaju ni osobne dokumente, kamoli neke o završenom školovanju?
No jedna stvar je nekako prošla ispod medijskog radara: Slovenci su uspjeli od tamošnje policije doznati da, kako navode slovenski mediji, “većina izbeglica, njih oko 80 odsto, kao svoj datum rođenja navodi 1. januar 1995. ili 1. januar 1996. godine”. U različitim državama kroz koje prolaze predstavljaju se različitim imenima. Zapravo, ako na jednoj granici daju jedno ime, a na drugoj drugo, za pretpostaviti je isto tako da lažu o svemu, pa i zemljama iz kojih dolaze. A naročito o motivima dolaska na Zapad: prema dosad viđenom, stvarni motivi uključuju, ali nisu ograničeni na, silovanje bijelkinja, uništenje socijalnih sustava, i uvođenje šerijata u Švedsku i okolne države.
Odlaze Bauk i Mrak, dolaze psihijatar i farmaceut
Odlaze Bauk i Mrak, i to je možda najbolja vijest ovih dana. Ona koja najbolje ocrtava promjenu. Odnosno, odlazi vlada koja se nije istaknula ničim osim vlastitom nesposobnošću. I čudnim imenima nekih svojih članova. Nomen est omen, kažu: Ime je znakovito.
A ljudi koji dolaze možda se ne ističu toliko zabavnim imenima, ali se bave zanimljivim poslovima. Naime, vladanje Hrvatskom će uskoro preuzeti Tihomir Orešković, Božo Petrov, i Tomislav Karamarko. Ako će Hrvatsku voditi farmaceut, psihijatar, i čovjek koji dolazi iz poslova zaštite i sigurnosti, znači li to da možda živimo u ludnici? Sprema li se možda Hrvatima grupna psihoterapija?
To možda i nije daleko od istine. Nije da naciji psihoterapija nakon svih ovih godina ne treba! A kao pacijent kojeg bi među prvima trebalo zbrinuti se ističe bivši premijer, i neki ljudi iz njegove stranke. Poput Marasa i Stazića. Naime, oni i dalje tvrde da su pobijedili na izborima, a usto su i pametni, pošteni, lijepi, sposobni i imaju visoke higijenske navike. I nikako im ne ide u glavu da će morati u oporbu, a neki i u političku mirovinu. Negiranje stvarnosti je uvijek znak lošeg mentalnog zdravlja. U ovom slučaju, radi se o ovisnosti o najtežoj od svih droga: vlasti.
Rotirke na granici
Najveća frka se digla oko akademika Željka Reinera, koji je odlučio otići na skijanje svojim autom, ali uz policijsku pratnju koja je, s obzirom da se radi o štićenoj osobi prve kategorije – u što spadaju predsjednici Republike, Sabora, Vlade, te Ustavnog i Vrhovnog suda – nije mogao niti smio izbjeći.
Gdje je Reiner pogriješio? U tri stvari. Prvo, prošao je uz kolonu koja je čekala na granici pod rotirkama, oko čega se i diglo najviše prašine. Je li to trebao uraditi? Vjerojatno ne, jer se nije radilo o službenom putovanju, već privatnom, pa je mogao inzistirati na čekanju u koloni, kao i svi. Iako tu postoje i druga tumačenja, s obzirom da je čekanje u koloni noćna mora svakog osiguranja. Ipak, osobno smatram da je trebao čekati. Druga je što je išao svojim automobilom, iako bi po pravilu morao ići službenim, blindiranim. To je greška druge prirode od one prve – da je čekao u koloni dodatno bi prekršio sigurnosne propise, ali bi možda medijski napadi bili umanjeni. A da je išao službenim, ne bi prekršio ništa, ali bi tek tada bilo paljbe.
No mjesto u pregledu gluposti zaslužuje prije svega Mostov glasnogovornik Grmoja, koji je prvo ignorantski napao Reinera zbog korištenja osiguranja, pa kad se pokazalo da nije mogao bez njega, napisao kako ne problematizira osiguranje – već činjenicu da Reiner odlazi u ovako važnom trenutku na skijanje. Da bi svega nekoliko sati kasnije lider Mosta, Petrov, objavio – svoje fotografije sa skijanja, i time učinio Grmojine kritike u najmanju ruku bespredmetnima, a i izrazito licemjernima. Što dolikuje Petrovu, ne dolikuje Grmoji!
A mediji koji su mirno tolerirali Milanovićeva putovanja svakog vikenda na Krk i Grobnik, za koja cijela zemlja šapuće da su posjeti ljubavnici, i koji nisu niti registrirali da je nedavno Ostojić, koji nije štićena osoba prve kategorije, privatno sa suprugom išao avionom u Prag a tamo su ga čekala dva službena vozila, koji su imali i određenog razumijevanja za nesuvislo razbacivanje novcem oko službenih putovanja nekih ministara i narudžbu vladinog zrakoplova od strane Vesne Pusić, koji ju je došao pokupiti u Ankaru iako su tog dana na raspolaganju bila čak tri redovna leta za Zagreb, su se obrušili na Reinera silinom posve neprimjerenom “prijestupu”. Da, bilo bi dobro ako će mediji više pažnje posvećivati nepotrebno bahatom ponašanju dužnosnika, ali sve upućuje da se ovdje ne radi o tome, već jednostavno o dvostrukim mjerilima, kao i kod Grmoje. Među najglasnijim kritičarima je portal Matije Babića, Index. Zanimljivo bi bilo vidjeti hoće li njega “na skijanje” odvesti pod rotirkama ili bez njih, ako ne vrati ukradene milijune za što je osuđen uvjetno, na guljenje krumpira, pod uvjetom da novac – vrati.
No svima je nekako promakla treća, i najveća Reinerova pogreška. On je naime putovao u inozemstvo u istom trenutku dok je i Predsjednica bila izvan države, a to se ne bi smjelo dogoditi. Naime, predsjednik Sabora po Ustavu mijenja predsjednicu Republike, tako da u slučaju naglog izbijanja neke krize u zemlji nije bilo nikoga tko bi zakonito mogao donositi odluke. Na takve stvari bi protokol ipak trebao paziti.
Jadransko osiguranje, kuća povjerenja
Najpoznatija hrvatska županica se vraća, ali ne u politiku. Potvrđeno je da je dobila novo zaposlenje. Bit će visokopozicionirana menadžerica Jadran osiguranja, privatne tvrtke. Malo je nejasno zašto bi itko normalan i pri zdravoj pameti na takav položaj postavio nekoga za koga se zna da je sklon korupciji i krađi, a bar za korupciju u osiguravateljskim kućama ima prostora. Tim više što joj prijeti dugogodišnji zatvor. Da je Marina poželjela biti čistačica u Saboru, ili niži referent u gruntovnici, trebala bi joj potvrda o nekažnjavanju, i da se protiv nje ne vodi sudski postupak. Ali za visoko mjesto u menadžmentu privatne kompanije, očito, ne treba.
Naravno, stvar je poslodavca koga će zaposliti, ali stvar je u najmanju ruku čudna. Tim čudnija kad se zna da je Marina uz rad diplomirala na Prometnom fakultetu, u vrijeme kad su se tamo diplome prodavale po cijeni deset godina starog “golfa”. Što njoj zacijelo ne bi trebao biti problem platiti, uz sve što je pokrala kod prethodnog poslodavca. I da je i diplomu srednje škole vjerojatno kupila u BiH. I da je karijeru u politici napravila ne svojom sposobnošću, kojom se nije isticala – tek rastrošnošću tipičnom za provincijalku koja je došla iz krajnje bijede – već drugim sredstvima, o kojima ovdje nećemo. Što bi Upravu Jadranskog moglo motivirati na tako nešto, osim ako ih Marina nečim ne drži za neko mjesto, odnosno ako nema nešto čime ih može ucijeniti? Ili joj time plaćaju neke usluge iz prošlosti? Meni drugi motivi ne padaju na pamet. No i to je Hrvatska: ukradete li kome novčanik, malo je vjerojatno da ćete ikad više igdje naći bilo kakav posao, pa i kao pomoćni radnik na gradilištu. Ukradete li desetke milijuna, to nije razlog za prekid karijere. Kako će obavljati menadžerski posao iz zatvora, koji joj se smiješi, treba vidjeti. A da ovo predstavlja užasno lošu reklamu za Jadransko valjda ne treba niti spominjati. Želite li osigurati auto ili kuću u firmi koja na visoka mjesta zapošljava lopove?
Šutljivi Stepinac i glasni Irinej
Iako patrijarh SPC-a Irinej ne spada u Hrvate ni po kojoj osnovi, stvar se tiče Hrvatske, pa je time i zaslužio mjesto ovdje. On se, naime, pohvalio kako je napisao dva pisma papi Franji, prvom papi u povijesti za kojeg se mnogi pitaju je li katolik, i time spriječio kanonizaciju kardinala Alojzija Stepinca.
“Kardinal Stepinac svesrdno je podržao stvaranje Nezavisne Države Hrvatske, obasuo je pohvalama njezino vodstvo i višestruko sudjelovao u stvaranju atmosfere netolerancije koja je vladala u toj državi, kopiji Hitlerove Njemačke i Mussolinijeve Italije… Kardinal Stepinac nije protestirao, nego je šutio i pred činjenicom da su u ‘njegovoj’ državi hladnokrvno, planski i sustavno ubijana i djeca ‘nepouzdanih’ građana te države – Srba, Židova, Roma…”, naveo je Irinej.
Dakle, čovjeka smeta što Stepinac nije bio glasniji u osudi progona Srba i što je podržao stvaranje NDH. Da, Irineju, svi se sjećamo kako su svećenici SPC-a kad se klalo po Bosni i Hrvatskoj vikali: “Nemojte, braćo Srbi, to je grijeh!” Cijeli SPC, skupa s njim, svesrdno podržala stvaranje kvislinških RSK i RS, i ne samo da je šutio nego je i poticao progone i ubijanja ne-Srba. Irineju je nekako promaklo da su te države bile u svojoj srži isto tako kvislinške, marionetske i genocidne, da su u njima, kako on kaže, hladnokrvno, planski i sustavno ubijana i djeca “nepouzdanih” građana te države – Hrvata i Bošnjaka. Istina, SPC nije šutio – bio je vrlo glasan! Bio je vrlo glasan u huškanju na rat, a i danas u Srbiji huška na “nepouzdane” građane Albance.
Uglavnom, SPC je ponovo u ofenzivi, a od hrvatskih vlasti, bivših i budućih, o svemu tome još nismo čuli ništa. Hrvatska šutnja na djelu!
Klerofašisti financiraju antifašizam
Ako se tko pitao zašto su branitelji tako dugo prosvjedovali protiv antifa-ekipe koja vodi to ministarstvo, Matića i Glavaševića, možda najbolji odgovor ovih dana dali su oni sami. Naime, pokazalo se da “Glas antifašista”, opskurno glasilo koje reklamira Tita i komunizam, i koje možete skinuti s interneta u .pdf formatu ako vam je do smijeha, a možda i zgražanja, financira Ministarstvo branitelja.
Nejasno je po kojem kriteriju Franjo Habulin, rođen 1957., spada među branitelje, i što “antifašisti” – među kojima nema bivših partizana, jer su poumirali – imaju s hrvatskim ratnim veteranima. Da i ima partizana među njima, opet je pitanje bi li oni spadali među hrvatske veterane – za njih bi trebalo postojati kakvo nadležno tijelo u zemlji za koju su se borili, ako takve ima.
Uglavnom, jedan minorni bilten koji drobi protiv “ustaša i klerofašista” i kojem su hrvatski ratni veterani, branitelji, trn u antifašističkom oku, financira upravo Ministarstvo “klerofašista”, čime oni smatraju branitelje. A to nije sve: to isto ministarstvo je davalo stotine tisuća kuna za proslave raznih antifašističkih obljetnica!
Fred Matić je Ministarstvo branitelja, političko tijelo koje postoji da bi štitilo interese veterana Domovinskog rata, pretvorio u tijelo koje vodi brigu i financira “civilne žrtve rata”, prvenstveno naravno Srbe koji tvrde da su stradali kad su bili civili, koje financira stare komuniste koji sebe od 2000. zovu “antifašistima”, koje se slizalo s Documentom i ostalim organizacijama koje postoje samo zato da bi širile velikosrpske “istine” o Domovinskom ratu i braniteljima. Odlazak s mjesta ministra ovdje neće biti dovoljan:
Potrebno je preispitati ne samo kako je Fred radeći kao referent u urudžbenom zapisniku u Zagrebu od 1992. uspio biti zapisan u borbeni sektor sve do kraja rata, kako je dobio 80 % invalidnosti a da nikad nije ranjen (na PTSP se dobiva maksimalno 30%), kako mu je taj invaliditet netragom nestao, kako mu je nestala trajna nesposobnost za rad, kako mu je nestao PTSP, kako je uspio napredovati do visokog čina a da ga zapovjednik nikad nije predložio za unapređenje, i po kojim je ovlastima njegovo ministarstvo dijelilo novac neprijateljskoj strani. Istovremeno dok su se stotine tisuća kuna davale raznim antifa-udrugama, i ljetnoj školi mira u režiji Saveza antifašističkih boraca, za knjige branitelja s tematikom Domovinskog rata to ministarstvo novca – nije imalo.
Autor: Marcel Holjevac/7Dnevno
