OSLOBODITELJI ILI NAJVEĆI RAZBOJNICI, LICEMJERI I ZLOČINCI? (2. DIO)
Uskoro su stigli kemičari 45. Laboratorijske Satnije Američke vojske (U.S. Army’s Forty-fifth Laboratory Company), koji su sa sobom dovezli i svoj mobilni laboratorij i nekoliko gajbi punih zečeva
Orginalno mišljenje je bilo da su bombe s tri zelena prstena napunjene nekim novim “nacističkim blister agentom” (kemikalijom za izazivanje mjehura na koži), sličnoj ali možda puno jačom od “mustard plina”. Kemisti nisu mogli ni zamisliti koliko su bili u zabludi. Kada su na koncu uspjeli izvaditi nešto tekućine i u svome laboratoriju izvršiti pokus na jednom od zečeva bili su zaprepašteni. Samo jedna kapljica tekućine ubila je zeca pet puta brže nego išto što su američki i britanski znanstvenici ikada vidjeli. Što je bilo još više zastrašujuće, ovu se tvar nije moralo udahnuti. Samo jedna kapljica ubila je zeca u roku od 2 minute. Da su ga Niemci upotrebili, svi milijuni gas-maski koje su bile razpodieljene građanima širom Vel. Britanije ne bi bile nikakva zaštita od ovog kemijskog oružja.
Agenti CIOS-a na terenu napisali su strogo tajni izvještaj (Top secret report) svome zapoviedništvu da su odkrili novu vrstu opasnog kemijskog oružja: “Pronađeno je da su ove avionske bombe napunjene izrazito snažnim, do sada nepoznatim, organofosfornim nervnim otrovom, koji su nacisti proizveli tijekom rata”. Kemikalija ovako smrtonosna za čovjeka nije proizvedena nikada prije. CIOS-ovi agenti još tada nisu znali da je to bio “tabun” i da su Saveznici odjednom postali vlasnici jednoga od najopasnijih “wonder oružja” i jedne najstrože držane tajne Trećeg Rajha. Najveće čudo za “humane Saveznike” bilo je zašto Njemačka nije upotrebila ovo strašno oružje, kojim je u roku od nekoliko dana mogao decimirati savezničke vojske i završiti rat u svoju korist.
Tko su znanstvenici koji su odkrili ovo strašno oružje i gdje se oni sada nalaze? Neki tvrde da su najviši zapovjednici Wehrmachta; general-feldmaršal Keitel, general Jodl, čak i Göring pred Hitlerom tajili postojanje ovoga strašnog otrova i spriečili njegovu uporabu. Nu to im nije pomoglo za vrieme suđenja u Nürnbergu – Keitel i Jodl su obješeni, a Göring je izvršio samoubojstvo.
Rat u Europi je završen. Čitava Njemačka, do početka rata industrijski i uobće gospodarski jedna od tri najrazvijenije države na svietu, leži podpuno razorena. Svi gradovi leže u ruševinama. Saveznička bombardiranja podpuno su uništila skoro dva milijuna privatnih kuća. Uništene su sve tvornice, željeznička mreža i sva infrastruktura. Od 18.250.000 ljudi koji su služili u njemačkim oružanim snagama; vojsci, zrakoplovstvu, protuzračnoj obrani, mornarici, Waffen-SS itd., 5.325.000 je poginulo. Više od 2,5 milijuna civilnog stanovništva poginulo je u anglo-američnim “strateškim bombardiranjima”. Boljševička Crvena armija s dva i pol milijuna vojnika, 41.000 topova i bacača i preko 6.000 tankova juriša na Berlin i ruši sve što još nije srušeno, pljačka i vrši masovna silovanja kakvih sviet nije do tada vidio.
Sve tvornice, sva postrojenja, koja još nisu bila uništena u bombardiranjima, boljševički “stručnjaci” demontiraju i odvoze u Rusiju. Demontiran i odvezen je ne samo svaki i najmanji stroj, nego i vijci (šarafi) kojima su bili pčvršćeni za tlo. Ništa to ne smeta Zapadne Saveznike. Jedino što ih zabrinjava je da će im njihovi crveni saveznici preoteti veliki broj njemačkih znanstvenika i stručnjaka.
OPERACIJA “PAPERCLIP”
Sve njihove snage i sredstva sada su usredotočena na pronalaženje i hvatanje što više njemačkih znanstvenika. Operacija “Paperclip” bila je “program” OSS-a (Office of Strategic Services), preteče CIA-e, kojim je po završetku rata preko 1.500 njemačkih znanstvenika, inženjera, tehničara, pilota i drugih stručnjaka iz Njemačke i nekih drugih zemalja odpremljeno u Ameriku.
Izvršenje plana povjereno agenciji JIOA (Joint Inteligence Objectives Agency). Jedna od svrha operacije bila je zaustaviti odliev njemačke znanstvene ekspertize i znanja u Sovjetski Savez i Vel. Britaniju i spriečiti sposobnost poslieratne Njemačke za oživljavanje iztraživanja u ratnoj tehnologiji. (Ovo je jedan od pokazatelja o velikoj ljubavi i povjerenju među “Velikim saveznicima”, nap. a.).
Truman navodno nije “formalno” naredio izvođenje operacije za transportiranje njemačkih znanstvenika sve do kolovoza 1945. godine. Tada je naredio da se iz transporta u Ujedinjene Američke Države izključi sve “za koje se utvrdi da su bili članovi “Nazi Party” i više nego nominalni sudionici u njenim aktivnostima, ili aktivni pristaše nacističkog militarizma”. Nu to je bila samo dio igre “da se Rusi ne dosjete”.
Kako bi tobože zaobišli Trumanovu “anti-nacističku” zapovied i propise savezničkih ugovora iz Jalte i Potsdama JIOA je jednostavno falsificirala biografske i radne izprave njemačkih znanstvenika i “prikopčala” ih u njihove dosie-je. Tako je ova operacija dobila ime “Paperclip” (paperclip je spojnica za papir). Boljševici su za natjecanje u programima “izvlačenja” imali svoje programe pod imenom “Operciji Osoviakim” i “Brigade Trofiji”.
I, širom razorene Njemačke, jedan po jedan; fizičari, kemičari, biolozi, piloti, tehničari i razni drugi stručnjaci bili su arestirani i privođeni na rigorozna izpitivanja. U pronalaženju tih ljudi uveliko će im pomoći tzv. Osenberg lista. Rieč je o listi koju su Britanci pronašli u sveučilištu u Bonn-u. Na toj listi su bila imena od oko 15.000 znanstvenika, inženjera, doktora, tehničara i drugih stručnjaka koji su 1942. povučeni s ratišta i uključeni u znanstvena iztraživanja, planiranje i proizvodnju novog naoružanja. Listu je sastavio znanstvenik i inženjer dr. Werner Osenberg. Lista je došla u ruke britanske obavještajne agencije MI6, a ova ju je predala američkoj tajnoj službi.
Američki major Robert Staver, šef sekcije za jet propulsion (mlazni pogon) u “Research and Inteligence Branch” američke vojske upotrebio je Osenbergovu listu za hvatanja i preslušavanja njemačkih znanstvenika. Na čelu Staverove liste bio je vodeći znanstvenik za rakete dr. Wernher von Braun. U Operaciji “Overcast”, Staverova prvobitna nakana bilo je preslušavanje uhićenih znanstvenika, ali ono što je on ubrzo naučio u tim preslušanjima promienilo je svrhu same operacije. Na 22. svibnja 1945. on šalje telegram vojnom zapovijedništvu u Pentagon u kojem traži hitnu evakuaciju njemačkih znanstvenika i njihovih obitelji kao “najvažnije za uspješno okončanje rata na Pacifiku”.
Većina inženjera na Osenbergovoj listi radila je na proizvodnji V-2 raketa u vojnom centru za iztraživanja “Peenemünde” na obali Baltičkoga mora. Poslie uhićenja Amerikanci i Britanci su ove znanstvenike i njihove obitelji najprije odpremili u mjesto Landshut u Bavarskoj. Malo kasnije “nadzor” nad njima preuzeo je glavni stožer američkih oružanih snaga JCF (Joint Chiefs of Staff). Pošto su bili uhićeni pod operacijom “Overcast” kamp u kojem su bili zatvoreni do tada je bio poznat kao “Camp Overcast”.
Među uhićenim znanstvenicima bio je i svietski poznati fizičar dr. Werner Heisenberg, glavni čovjek u projektu nuklearne energije u Njemačkoj, koji je prema izjavi zapovjedništva američke obavještajne službe bio za Ameriku “vriedniji od deset njemačkih divizija”. Povrh stručnjaka za rakete i nuklearnih fizičara Saveznici su tražili kemičare, liečnike i specijaliste za mornaričko naoružanje.
U međuvremenu, tehnički direktor njemačkoga Vojnog Raketnog Centra, dr. Wernher von Braun dragovoljno se u Bavarskoj predao američkoj vojsci i već je bio u američkom vojnom zatvoru “P. O. Box 1142” (Poštanski pretinac 1142) u Fort Hunt-u u Virginiji. Prije nego se predao von Braun je, kako nebi pali u ruke boljševicima, bio na sigurno mjesto pohranio 12 sanduka dokumenata za proizvodnju raketnog naoružanja, koje je sada predao Amerikancima. Ipak su ga na neko vrieme strpali u zatvor. Pošto je zatvor bio nepoznat međunarodnoj zajednici, njegova operacija bila je izravno kršenje Ženevske konvencije iz 1929., koju su podpisale i Ujedinjene Američke države.
Misleći da bi von Braun mogao imati još skrivenih važnih dokumenata na njega su u zatvoru vršeni psihički pritisci nu nije bio fizički mučen. Ali drugi, manje važan uhićenik, kapetan podmornice Werner Henke, bio je ubijen. Izprika je bila da je pokušao pobjeći iz Fort Hunt-a. Po prikupljanju potrebnih informacija agencija CIOS (Combined Intelligence Objective Subcommittee) slala je svoje agente, tzv. T-Forces, da pregledaju njemačke sve znanstvene, vojne i industrijske instalacije i uhite sve radnike iz kojih bi se moglo “izvući neka tehnička znanja”. Na početku prioritet su bili napredna tehnologija, kao infra-crvene zrake, koje bi se moglo upotrebiti protiv Japana, pronalaženje kakvu su sve tehnologiju Niemci dali Japancima i na koncu, spriečiti daljnja njemačka iztraživannja. Projekt za to spriečavanje dobio je kodno ime “Project Safehaven” (Projekt Sigurna luka).
Na početku, glavna bojazan bila je da će Njemački znanstvenici pobjeći u neke neutralne zemlje; Argentinu, Španjolsku, Egipat – koje su za Saveznike bile simpatizeri nacizma – nu ubrzo su primjetili da im u tom pogledu puno veću opasnost predstavlja njihov boljševički saveznik. Kako bi spriečili odliev njemačkog mozga boljševičku Rusiju CIOS počima sa sustavnim kidnapiranjem svih važnijih njemačkih stručnjaka. Najveća pozornost obraćena je na dielove Njemačke koje je okupirala Crvena armija. U strahu da će ih boljševici zaskočiti u eksploataciji njemačkih znanstvenih i tehničkih postignuća Amerikanci organiziraju “Evacuation Operation” svih njemačkih stručnjaka iz Saksonije i Turingije.
U jednom naređenju za evakuaciju se kaže: “Po zapoviedi vojnih vlasti vi se sutra do 13 sati ( petak, 22. lipnja 1945.),, s vašom obitelji i prtljagom, koliko god možete ponieti, morate prijaviti na gradskom trgu u Bitterfeld-u. Nema potrebe da sa sobom nosite zimsku odjeću. Lako pokretno vlasništvo kao obiteljski dokumenti, nakit i tome slično trebate ponieti. Biti ćete prevezeni motornim vozilom do najbliže željezničke postaje. Odanle ćete putovati na zapad. Molimo vas da kažete nositelju ovoga pisma kako je velika vaša obitelj.”
Do početka 1947. godine ova operacija je u svoju mrežu uhvatila više od 1.800 tehničara i znanstvenika s 3.700 članova njihovih obitelji. Oni s posebnim sposobnostima i znanjima odvedeni su u posebne centre gdje su zatvoreni i podvrgnuti rigoroznim preslušavanjima koja su u nekim slučajevima trajala mjesecima. Nekolicina onih s posebnim znanjem odpremljena je u Ameriku, a svi drugi razpodieljeni su po raznim selima Zapadne Njemačke gdje nisu imali nikakve mogućnosti za bilo kakav rad u svojoj struci. Kako ne bi pokušali bieg svaki od njih morao se dva puta tjedno prijaviti u lokalnoj policijskoj postaji. Prema direktivi vrhovnog stožera američke vojske (JCS) ovi ljudi će biti oslobođeni “kada sve agencije budu zadovoljene da su iz njih izvučene sve potrebne informacije”.
U svibnju 1945. Američkoj ratnoj mornarici predan je – ili kako to Amerikanci liepo navode – “received in custodu” (primljen na čuvanje), dr. Herbert Wagner, izumitelj rakete Hs 293 za uništavanje ratnih brodova. Najprije je postavljen na rad u Special Device Center (Centar za specijalne naprave) na Long Islandu kod New Yorka, a kasnije je premješten u bazu zrakoplovstva ratne mornarice “Point Mug”.
Uz ostale, na sjeveru Njemačke uhićeni su ministar naoružanja Albert Speer, šef tehničkog razvoja Luftwaffe, Sigfried Knemayer i specijalni pilot novog zrakoplova “Bv 222” Werner Baumbach. Knemayer je bio inženjer aeronautike ali isto tako jedan od deset top-avijatičara u čitavoj Njemačkoj. Njegova posebna stručnost bila je špijunaža koju je vršio vrlo smionim i opasnim letovima nad neprijateljskim prostorima. Od 1938. do 1942. Knemayer je za njemački Abwehr (vojna obavještajna služba) izvršio broj najopasnijih misija u poviesti špijunaže, uključivši letove iznad Engleske i Norveške. On je bio prvi pilot u dotadašnjoj poviesti koji je preletio preko Sjeverne Afrike na visini od 14 kilometara. Dvadeset osam godišnji Baumbah bio je jedan od najboljih asova na “Štuka” da ga je Hitler proglasio “generalom bombardera”.
Do konca 1945. 127 njemačkih znanstvenika, inženjera, kemičara, biologa i drugih stručnjaka prebačeno je u Ameriku. Do konca 1949. taj broj će se povećati na više od 1.600 osoba. U vrlo kratkom roku ovi “Hitlerovi znanstvenici” dovesti američku tehnologiju na tako visoku razinu koju nitko do tada nije bio u stanju ni zamisliti. Bez njih nikada ne bi bilo ni boljševičkih “Sputnika”, ni američkih “Space programa”. Zahvaljujući ovim izvanrednim znanstvenicima, na čelu s dr. Wernher von Braun-om čovjek je uspio doći na mjesec.
Prva slika zemljine kugle uzeta je s rakete V-2, koja je lansirana iz Amerike 24. listopada 1946. godine. Sva današnja iztraživanja svemira, svi sateliti pomoću kojih danas imamo do nedavna nezamisliva dostignuća, kao napr. u komunikaciji, sve fantastične sprave koje danas lete i sjedaju na Mars i druge planete djelo su ovih znanstvenika. Ali, za fabrikante boljševičke ”antifašističke” promičbe, istih onih koji su izmislili i one “košare srpskih očiju”, svi njemački znanstvenici koji su za vrieme Hitlerove Njemačke djelovali u djelokrugu svoje struke bili su šarlatani, nehumani monstrumi koji su od kože zarobljenika u konc logorima pravili zaslone za lampe (koje su samo oni vidjeli), nacistički megazločinci koje je sve trebalo uništiti. Kao i skoro svi njemački vojnički i policijski častnici oni su, prema toj promičbi, bili monstrumi bez trunka humanosti, ljudožderi čiji je jedini cilj bio uništenje svih “nižih rasa” i uzpostavljanje “čiste njemačke arijanske rase visokog stasa, plavih očiju i plave (blonde) kose”.
Na ovakve lude tvrdnje svaki pa i najgluplji čovjek mora postaviti pitanje jesu li onda svi nacistički vođe bili najveći luđaci na svietu? Je li tim planom “arijanacije” bilo predviđeno da će svi nacistički vođe i ideolozi izvršiti hara-kiri? Vjerojatno jest, jer skoro ni jedan od visokih nacističkih vođa i ideologa nije mogao izpuniti niti jedan od tih uvjeta “nordičkog arijanstva”.
Hitler je bio nizak i imao je crnu kosu, njegov prvi zamjenik Rudolf Hess je izgledao kao Arap, Himler, Bormann, Rosenberg, Ribbentrop i skoro svi drugi imali su crnu kosu i crne oči, ministar promičbe dr. Josef Goebbels bio je crnokos, crnih očiju i visok “meter zwanzig”. Daleko od toga da itko zdrav može ne zgražati se nad zločinima koje su počinili Hitler i njegovi nacisti, poglavito nad Židovima, ali na ovakve absurdne tvrdnje svaki pametan čovjek prisiljen je posumnjati na autentičnost i svih drugih tvrdnji.
Manje od godinu dana poslie atomskog bombardiranja Hirošime i Nagasakija, u proljeće 1946., američki Joint Inteligence Committee (Udruženi odbor obavještajnih službi) upozorio je Vrhovno zapovjedništvo američkih oružanih snaga (Joint Chiefs of Staff) da se Amerika odmah mora početi pripremati za totalni rat (total war) sa Sovjetskim Savezom – koji će uključiti atomsko, kemijsko i biološko oružje. Odbor je čak procienio da rat treba početi najzad 1952. godine. Tada je počela prava jagma za ”Hitlerovim” inženjerima, tehničarima i svim vrstama drugih znanstvenika i stručnjaka u; aeronautici, fizici, kemiji, biologiji i drugim znanjima za proizvodnju novog sofisticiranog oružja i ratnog materijala.
Nije li ovo još jedno tipično licemjerstvo tadašnjih “velikih američkih političara” Roosevelta i Trumana i njihovih “top ratnika”; Marshalla, Eisenhowera i drugih? Kada je u svibnju 1945., odmah poslie pobjede nad Njemačkom legendarni zapovjednik američkih oklopnih snaga general George Patton urgirao da se odmah treba “obračunati s crvenom boljševičkom nemani” bio je likvidiran. U njegovom ubojstvu sudjelovale su sve tri savezničke strane, poglavito njegovi sunarodnjaci i ratni kolege. Sada, kada su, zahvaljujući tisućama njemačkih stručnjaka koje su zarobili i odveli u Rusiju, boljševici sto puta jači nego su bili kad ih je Patton htio uništiti, ti isti ljudi, koji su ga ubili, govore o potrebi “totalnog rata” s boljševicima.
Evo diela Pattonovog govora na proslavi pobjede nad Njemačkom u hotelu Majestic u Parizu 11. svibnja 1945. godine kojega je u svojim zapisima naveo nećak Pattonove supruge, Fred Ayer, koji je tada bio specijalni agent FBI-a zadužen za Europu: “Ako je u Moskvi još bilo ikakve sumnje o njegovim osjećajima prema Staljinu i njegovim crvenim dželatima, Patton je razčistio u svome govoru na zboru savezničke vojne hijerarhije u Parizu, tri dana poslije završetka ratnih operacija u Europi, 11. svibnja 1945. To je zapravo bila proslava pobjede nad Njemačkom, koja se održavala u hotelu Majestic na dogled Arc de Triomphe u Parizu. Među visokim uzvanicima, uz grupu generala s njihovim pomoćnicima, bilo je i nekoliko diplomata, te nekoliko civilnih osoba na višim pozicijama, uključivši i jednog predsjedničkog “pomoćnika” iz Bijele kuće.
Nu Patton nije slavio. Uperivši svoju uviek prisutnu cigaru (kubu) u domaćina proslave, Eisenhowerovog pijuna generalbojnika Everett-a Hughes-a, koji za Pattona nije bio ništa manja helebarda od Eisenhowera, Patton je eksplodirao i održao im sliedeću lekciju: “Sve ovo je jedna velika, od Boga prokleta sramota! Dan za danom u moje zapovijedništvo dolaze mi jadni austrijski, ukrajinski, slovački, madžarski, njemački i drugi častnici. Skoro da ih moram spriječavati da predamnom ne padaju na koljena. Sa zuzama u očima, oni mi govore – “U ime Boga generale, nastavite dalje i uđite u naše zemlje s vašom armijom. Dajte nam poslijednju i jedinu priliku da preživimo prije nego bude prekasno. Prije nego nas boljševici unište ili učine robljem zauvijek”. “To je što mi oni kažu. Sve i jedan mi je ponudio da će dovesti svoje ljude da se bore po mojom zastavom. Jedan njemački general mi je ponudio cijelu armiju njemačkog ratnog zrakoplovstva da se bori u sastavu moje III Armije protiv boljševika. Zaboga ljudi, ja bih im htio udovoljiti. Ako to ne učinim ja se moram osjećati kao izdajnik!”.
Kad je u dvorani nastao tajac, Patton je nadodao: “Ovi ljudi su u pravu. Oni neće imati izlaza. Mi smo odpisali njihove živote. U ime Boga, mi moramo rastrgati te proklete luđačke sporazume s Staljinom i nastaviti marš do istočnih granica Europe s Rusijom, što je bilo u orginalnom planu prije Yalte!” Kad mu je Ayer prišao i prišapnuo: “ Tetak George, zaboga ne možeš tako ovdje govoriti”, Patton je hladnokrvno ali povišenim tonom odgovorio : “O, ja mogu ovako govoriti gdje hoću i kad god hoću, jer znam što mi trebamo raditi. Mi smo ovim narodima obećali slobodu i bilo bi više nego nečasno to ne učiniti. Znam da bi to dovelo do rata s komunistima. Pa što onda? Oni više takorekuć nemaju ratnog zrakoplovstva. Njihova ratna obskrba je u jadnom stanju. Vidio sam ja njihove mizerne vlakove za dostavu još mizernije logistike. Reći ću vam još ovo – Treća armija je u stanju sama u roku od šest tjedana poraziti Staljinovu Crvenu armiju!”
Zvonimir Došen OSLOBODITELJI, ILI NAJVEĆI RAZBOJNICI, LICEMJERI I ZLOČINCI? (I dio)
Izvor: ovdje
