Što Arbitražni sud još drži na životu?
Pljuska koju je Oxford University Press opalio Arbitražnome suda odjeknula jače od bilo kakva odgovora
Sastavljanje nove hrvatske Vlade bacilo je medijski pomalo u drugi plan zahtjev Stalnoga arbitražnog suda (PCA), koji je početkom prosinca 2015. pozvao Hrvatsku da se dodatno očituje o pravnim posljedicama hrvatskoga stajališta, da se arbitražni postupak rješavanja hrvatsko-slovenskoga graničnog spora okonča.
Rok koji je o tome očitovanju postavio PCA istekao je 15. siječnja, a Slovenija ima vremena još do 26. veljače. Zašto je dva različita nadnevka zadao PCA, nije posve jasno, kao što nije jasno na osnovi kojih razloga od Hrvatske traži očitovanje kad je još 31. srpnja 2015., hrvatsko Ministarstvo vanjskih i europskih poslova pismeno obavijestilo Arbitražni sud o odlukama Hrvatskoga sabora (parlamenta) i hrvatske Vlade, kao i o notifikaciji Sloveniji te potanko objasnilo razloge hrvatske odluke?
U pismu je napomenuto da se postupak dalje vodi po članku 65. Bečke konvencije o pravu međunarodnih ugovora te da Arbitražni sud nije nadležan očitovati se o preduvjetima za prestanak Sporazuma o arbitraži. Takav jasan stav Hrvatske, stranke u postupku, nije bio dostatan Stalnome arbitražnom sudu. Bezobzirno je nastavljen postupak kompletiranja Arbitražnoga suda, nakon ostavki arbitara (Sekoleca i Vukasa), što je jedino svesrdno poduprla Slovenija, zamijenivši svoju agenticu Simone Drenik, koja je bila jedna od glavnih protagonistica afere “namještanja” rezultata arbitraže. PCA u svemu tome kao da ništa ne znači što Hrvatska više nema ovlaštene zastupnike pred Arbitražnim sudom jer je hrvatska Vlada, shodno zaključku Hrvatskoga sabora, još 31. srpnja 2015. razriješila prof. dr. sc. Maju Seršić, dužnosti zastupnice i Andreju Metelko-Zgombić, dužnosti suzastupnice Republike Hrvatske, u postupku pred Arbitražnim sudom. Kad je već sve učinio da osposobi havarirani “arbitražni brod”, PCA je mogao imenovati i hrvatske agente po službenoj dužnosti, kako se to često događa u kaznenome pravu, kad nitko od odvjetnika pred sudom ne želi preuzeti obranu za gnjusno i očito kazneno djelo u kojemu je ishod unaprijed posve razvidan. Jer zaista ono što su napravili slovenski arbitar Jernej Sekolec i agentica Simone Drenik gnjusno je i podlo djelo, malo poznato u povijesti arbitraže.
Da je tome tako, potvrdila je nedavno izdavačka kuća Oxford University Press, uglednoga britanskog sveučilišta, koja je hrvatsko-slovensku arbitražu, odnosno pokušaj slovenskoga utjecaja na arbitre, uvrstila među 10 top-događaja 2015., odnosno kao jedan od najvećih skandala koji će imati dugoročne posljedice i utjecati na oblikovanje međunarodnoga prava. U sažetku na mrežnim stranicama može se, uz ino, pročitati da to možda i nije jedan od najznačajnijih događaja u 2015., ali je svakako jedan od najvažnijih skandala: otkrivanje nedopuštenih telefonskih razgovora između slovenskoga arbitra i slovenske zastupnice, koji su uključeni u arbitražu s Hrvatskom. Snimke su pokazale da su njih dvoje surađivali kako bi osigurali najbolji mogući ishod za Sloveniju.
Čudan sud
Arbitar je podnio ostavku, a Hrvatska se povukla iz postupka, stoji u kratkome sažetku. Ovom prilikom treba ponovno upitati kakav je to čudan “sud”, koji ima pred sobom nepobitne činjenice – i onda, umjesto da na temelju toga donese (pravnu) odluku o prestanku postupka, od oštećene strane, koja je na najjasniji mogući način iznijela svoju pravnu reakciju, utemeljenu na Bečkoj konvenciji – pola godine kasnije traži da se ista ta stranka dodatno izjašnjava o pravnim posljedicama? Zar nikad nisu čuli za jedno od temeljnih načela pravosuđa: “Iura novit curia” (Sud poznaje pravo), ili za ono: “Da mihi facta, dabo tibi ius” (Daj mi činjenice, dat ću ti pravo). Činjenice, htio priznati Arbitražni sud ili ne, na stolu su već pola godine.
Pravne posljedice temeljem Bečke konvencije o pravu međunarodnih ugovora svima su pak razvidne, osim predsjedniku Arbitražnoga suda. Sa svojim izjašnjavanjem o toj stvari nije nimalo zakasnila Hrvatska, koja 15. siječnja sudu najvjerojatnije ništa nije odgovorila. Zakasnio je sud, i to – na dan 22. siječnja 2016. – točno pola godine, pošto je javno otkriven skandal u svezi arbitraže! Gotovo istodobno kad se pojavila arbitraža na oxfordovoj top-listi kao veliki pravni skandal, Slovenija je uputila hrvatskome Ministarstvu vanjskih i europskih poslova prosvjednu notu zbog uplovljavanja hrvatske policije i broda ribarskoga inspektorata u Savudrijsku valu (Piranski zaljev) jer tu valu Slovenija smatra u cijelosti svojom usprkos Konvenciji o pravu mora UN-a. Je li to bio odgovor na čak osam prosvjednih nota koje je Hrvatska uputila Sloveniji otkada je počela postavljati žilet-žicu, zahvaćajući i hrvatski državni teritorij, ili otvaranje poznatih incidentnih situacija na hrvatsko-slovenskoj granici, pače umjetnim disanjem oživljavanja arbitraže, vidjet će se uskoro.
Do tada treba podsjetiti na izjave slovenskog eurozastupnika i bivšega diplomata Ive Vajgla, koji se iz petnih žila napreže dokazati, nasuprot slovenskoj građanskoj inicijativi Wiriless, da slovenska žilet-žica nema isto značenje kao ona madžarska, pa “Delu” (2. siječnja 2016.) poveda da Slovenija nije isto što i Madžarska jer je madžarska žica “samo vrh ledenoga brijega sastavljenoga od totalitarnoga zakonodavstva i autoritarnoga ponašanja”. Pritom tvrdi kako je Europa “zabrinuta razvojem stanja madžarske demokrature koja vodi u diktaturu, bezakonje i u konflikt sa svim europskim vrijednostima”. Što reći na ovo? Samo jedno: od Vajgla, poslušnoga pitomca nekadašnje jugodiplomatske škole, ne može se ništa drugo očekivati.
Afera
Pljuske koje neprestance na međunarodnoj stručnoj sceni dobiva Arbitražni sud, koji su osnovale Sporazumom o arbitraži hrvatska i slovenska vlada, 4. studenoga 2009. u Stockholmu, nakon što je otkrivena afera u kojoj su slovenski arbitar i agentica uhvaćeni kako dogovaraju kako utjecati na sudce Arbitražnoga suda da donesu što povoljniju odluku za Sloveniju, čini se najmanje zabrinjavaju PCA i sudce Arbitražnoga suda. Spram uzanca i pravila međunarodnoga prava jedino se još tako ponaša ruski predsjednik Putin, pa se postavlja opravdano pitanje: što Arbitražni sud još drži u životu? Dobar honorar za jedan kompromitirani posao, ili nastojanje kako spasiti još to malo obraza što im je ostalo? Jer ne treba zaboraviti da je predsjednik Arbitražnoga suda Gilbert Guillaume sugerirao Jerneju Sekolecu, kako je to ovaj povjerio slovenskoj agentici, da budu malo skromniji glede zahtjeva na kopnu, kad su već sve što su tražili, dobili na moru.
Svojevrsno oglušivanje na zahtjev PCA ne treba razumjeti kao stanje u kojemu još nije izabrana nova hrvatska Vlada, da nema tko odgovoriti na postavljeni zahtjev, nego kao dosljednu primjenu zaključka Hrvatskoga sabora, odnosno odluke hrvatske Vlade, po kojoj se sve što je u svezi s hrvatsko-slovenskom arbitražom treba voditi po članku 65. Bečke konvencije o pravu međunarodnih ugovora, a ne po Sporazumu o Arbitraži iz kojega je Hrvatska izišla zbog njegove bitne povrede od strane Slovenije, druge stranke u postupku. Za sudce Arbitražnoga suda, bez obzira na slovenske pritiske, najčišći posao bi bio, kako to predlažu ugledni međunarodni pravni stručnjaci, da prekinu arbitražnu proceduru i pruže strankama mogućnost da pronađu put za drukčije rješenje svojega graničnog spora, poput Međunarodnoga suda.
Tako bar ne ćemo više slušati izjave smiješnoga slovenskog ministra vanjskih poslova Karla Erjavca (21. prosinca 2015.) koji je siguran da će Slovenija u arbitražnome postupku “dobiti slobodan izlaz na otvoreno more”. Glede ove nebulozne izjave, može se postaviti mnogo pitanja, ali ostat ćemo samo kod dvaju. Kako je “siguran” u ishod nečega što je “propalo”? I to nakon što su Sekolec i Drenik in flagranti uhvaćeni u kovanju planova, pa nisu imali izbora nego podnijeti ostavke! Što znači “slobodan izlaz”? Slovenija je i dosad imala pravo na slobodnu plovidbu hrvatskim teritorijalnim morem, bez obzira na “ulaz” i “izlaz”. Ako pak pod “slobodnim izlazom” misli na širenje slovenskoga teritorijalnog mora, odnosno državnoga područja na štetu hrvatskoga, za to će trebati nešto više, bar koji nosač zrakoplova, a ni onda valovi ne će na hridi baciti međunarodno pravo u koje Hrvatska jedino ima povjerenje, od početka čitavoga tog nametnutog spora, nakon što je Slovenija izigrala obećanja data Badinterovoj komisiji, otvorivši granični spor s jednom namjerom – širenja svojega državnog područja.
Nova vlada treba pojačati diplomatske napore u promicanju činjeničnoga stanja
Buduća hrvatska Vlada, s Tihomirom Oreškovićem na čelu, trebala bi pojačati diplomatske napore u promicanju činjeničnoga stanja u svezi s izlaskom Hrvatske iz arbitražnoga postupka. Jer, čudno je da, po dostupnim informacijama, Europska komisija, kao i neke članice EU, podržavaju nastavak kompromitirane arbitraže. Komisija čak nije ni pledirala da se suspendira odlučivanje o meritumu dok nadležni sud ne donese odluku o bitnoj povredi odredaba Arbitražnoga sporazuma. Komisija nije stranka u postupku, ali takav njezin stav glede kršenja međunarodnoga prava nikako ne može biti u skladu s načelom vladavine prava na koje se toliko – zar samo deklarativno – poziva. Takav neobičan stav Komisije prema vladavini prava mogu sutra na svojim leđima osjetiti i druge članice EU. Postoje i drugi načini mirnoga rješenja graničnoga spora kojima se moramo okrenuti nakon propale arbitraže, od Međunarodnog suda do izravnih pregovora. Eventualno donašanje presude koju Republika Hrvatska sigurno ne će – iz opravdanih razloga – priznati, može samo dovesti do pogoršanja bilateralnih odnosa dviju članica EU.
Kronologija hrvatskoga izlaska iz arbitraže
22. srpnja 2015. Mediji objavljuju tonske zapise i dijelove razgovora Jerneja Sekolca, člana Arbitražnoga sud koji je imenovala Slovenija, i zastupnice Slovenije pred Arbitražnim sudom Simone Drenik. Njihovi razgovori otkrivaju razradu strategije o tome kako će utjecati na druge članove Arbitražnoga suda i manipulirati sudskom dokumentacijom.
29. srpnja 2015. Hrvatski sabor na izvanrednoj sjednici jednoglasno donosi zaključak kojim obvezuje Vladu Republike Hrvatske na pokretanje postupka za prestanak Sporazuma o arbitraži između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Republike Slovenije zbog bitne povrede Sporazuma od strane Republike Slovenije
30. srpnja 2015. Hrvatska Vlada, u skladu sa zaključkom Hrvatskoga sabora, pokreće postupak za prestanak Sporazuma o arbitraži između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Republike Slovenije zbog bitne povrede Sporazuma od strane Slovenije. Istodobno razriješila je prof. dr. sc. Maju Seršić dužnosti zastupnice i Andreju Metelko-Zgombić, dužnosti suzastupnice Republike Hrvatske, u postupku pred Arbitražnim sudom.
30. srpnja 2015. Ministarstvo vanjskih i europskih poslova Republike Hrvatske upućuje diplomatsku notu Sloveniji kojom ju obavješćuje da su ispunjeni uvjeti za prestanak Sporazuma o arbitraži zbog težine njegove bitne povrede od strane Slovenije i da od dana upućivanja diplomatske note Hrvatska prestaje s njegovom primjenom.
30. srpnja 2015. Budislav Vukas, kojega je Hrvatska imenovala članom Arbitražnoga suda, podnosi ostavku na dužnost arbitra.
31. srpnja 2015. U pismu Arbitražnome sudu ministrica Vesna Pusić obavijestila je Arbitražni sud o odlukama Hrvatskog sabora i hrvatske Vlade, kao i o notifikaciji upućenoj Sloveniji te je objasnila razloge hrvatskih odluka. U pismu je napomenuto da se postupak dalje ima voditi po članku 65. Bečke konvencije o pravu međunarodnih ugovora te da sam Arbitražni sud nije nadležan očitovati se o preduvjetima za prestanak Sporazuma o arbitraži.
Marko Curać/Hrvatski tjednik
