Zašto je rektor Sveučilišta u Zagrebu u siječnju 2016., tek nekoliko dana prije (teškog) formiranja nove vlade, iznebuha javnosti predložio da se u osnovne škole u Hrvatskoj uvede učenje ćirilice? Osobno sam bio zaprepašten, a učinilo mi se da su zatečeni i svi stručnjaci i političari koje su hrvatski mediji ushićeno pozvali komentirati Borasov prijedlog. Taj zaključak izvodim iz opažanja da su svi govorili o potrebi, ovakvoj ili onakvoj, uvođenja ćirilice, a skoro nitko o razlozima zbog kojih je g. rektor to upravo sada predložio.

Stanje nacije na dan objave Borasova prijedloga
Iako nije ni ratno niti okupacijsko, stanje nacije na dan objave Borasova prijedloga jako je složeno, krhko i zapaljivo. Navest ću samo natuknice, jer je sve to dobro poznato hrvatskoj javnosti:

(1) problem s prekonoćnim nametanjem ćirilice u Vukovaru i topogledno nasilje i arogancija Milanovićeve vlade, a onda nasilje građana Vukovara razbijanjem dvojezičnih ploča,

(2) smrtonosno ranjavanje Darka Pajčića, hrvatskoga branitelja kojeg je ozlijedio policajac nehrvat dok je Pajčić razbijao ploču, laži i grubosti ministra unutarnjih poslova Ostojića u odnosu na taj slučaj te smrt Darka Pajčića od posljedica napada

(3) traženje referenduma o ćirilici od strane Vukovaraca, obraćanje Milanovićeve vlade Ustavnom sudu, poštena presuda Ustavnoga suda koju vlada ne samo da nije poslušala, nego je i ocrnjivala sud, prosvjedi branitelja, pritisak SDP-a na Vukovarce, njihov otpor i pritisak medija, bez otpora,

(4) predizborne prljavštine Milanovića i drugova o ustašama i desnim primitivcima, a divljenje ćirilici,

(5) migrantska kriza i prijepori oko nje,

(6) strašno stanje gospodarstva, koje izaziva brigu građana za vlastitu budućnost,

(7) izbori s tijesnim rezultatom, SDP-ovi pritisci na gđu Predsjednicu, ružno ponašanje Milanovića i njegovih ministara prema Predsjednici, prijetnje Milanovića, Grbina i sličnih Ustavnom sudu (do ukidanja, „plagijati“),

(8) udbaški „slučaj Prgomet“ i Milanovićevi uporni i nečasni pokušaji razbijanja Mosta,

(9) stalni pritisak Pupovca i njegovih, te nevladinih udruga i medija da se uvede ćirilica u Vukovaru, pri čemu Pupovac i dio predstavnika manjina odmah daju glasove SDP-u, slučaj prokazivanja g. Milana Raškovića,

(10) suradnja Domoljubne koalicije i Mosta, dolazi g. Orešković kojega se odmah (na Božić!) pita o ćirilici, ružan, prljav, veleizdajnički performans u Srpskom nacionalnom vijeću (na Božić!) s razbijenim pločama s oba pisma, komunistički i medijski linč g. Ilčića,

(11) strašne Milanovićeve izjave o neoustaškom karakteru suradnje Domoljubne koalicije i Mosta,

(12) mukotrpno sastavljanje vlade… i – tri dana prije glasovanja u Saboru o povjerenju vladi – Boras hladnokrvno – predlaže uvođenje ćirilice u osnovne škole u cijeloj Hrvatskoj!

Nevjerojatno!
Borasov argument je da je to staro hrvatsko pismo. Ne zanimaju ga staroslavenski, dijalekti, pravopis, krivotvorena povijest, filozofija, teologija, slovenski jezik, čak ni „građanski odgoj“, nego tek stidljivo i usput spominje glagoljicu. Da ne zaboravimo: datum njegova prijedloga također pada u vrijeme mukotrpnoga rada stotina hrvatskih nastavnika i pedagoga na reformi programskih sadržaja u hrvatskim školama – jer su učenici preopterećeni i jer je nužno pojačati nastavu informatike, matematike i prirodnih znanosti zbog potreba tržišta rada za tim profilom stručnjaka, a zasićenosti diplomcima društvenih i humanističkih znanosti.
Zašto je Boras predložio uvođenje ćirilice i to upravo sada?
Na prvi pogled, tri su moguća razloga tom Borasovu prijedlogu: da je previše pametan, da je nevjerojatno nepametan ili da je nečiji eksponent („igrač“).

1. Boras je toliko pametan i vidovit da mi ne shvaćamo utemeljenost, umjesnost i pravodobnost njegovog prijedloga. No onda je g. Boras mogao jednako pametno prijedlog i objasniti, uključujući i odnos toga prijedloga prema trenutnom stanju nacije. Pitao sam ljude koje držim učenijima i pametnijima od mene i otkrio da su svi u istom stanju zaprepaštenosti i nerazumijevanja kao ja. Zaključujem da Borasov prijedlog ne možemo proglasiti proizvodom natprosječne inteligencije čije zamisli ne možemo pojmiti.

2. Boras je toliko nepromišljen da je ćirilicu predložio usprkos opisanom delikatnom stanju nacije; on ne shvaća što je učinio. Razlog tom prijedlogu ne može biti njegova ljubav prema humanističkim znanostima, zaljubljenost u ljepotu ćirilice („zdrava za oči“) ili kakav interes njegova sveučilišnoga senata. Motiv mu je mogla biti nakana da se prikaže kao iznimno „demokratičan, multikulturalan i tolerantan“ da se dodvori nevladinim udrugama i medijima. Moguće je i da sebe zamišlja kao „vrhunskog intelektualca koji je iznad politike i puka koji ne brine o kulturi nego o kruhu svagdanjemu“, ali to bi bila kontradikcija subjekta, jer vrhunski intelektualac nikad ne bi napravio nešto toliko štetno. G. rektor Boras može nam biti simpatičan ili nesimpatičan, drag ili nedrag, ali ipak nitko normalan ne može pomisliti da je toliko nepametan, pa posljedično ljudski neoprezan, politički nezreo i društveno neodgovoran. Zaključujem da njegov prijedlog ne možemo proglasiti incidentom niti tranzitornog zatajenja inteligencije, jer bi to bilo nekorektno pretjerivanje.

3. Boras je taj prijedlog dao namjerno, da bi dodatno poremetio odnose u hrvatskom društvu. To je zastrašujuća misao i nije moja; ja se ne opterećujem teorijama zavjere, čak se ni Udbe ne bojim. Tu mi je misao prenio jedan kolega, jako razuman, obrazovan i pristojan sveučilišni profesor (i time „dobro upućen u stvari“). On me je zabrinuto uvjeravao da se radi o „udbaškom spinu“ koji je dodatno povezao s Milanovićevom najavom „pakla“ novoj vladi. Cilj bi bio produbljenje lijevo-desnog rascjepa hrvatskoga društva: neutemeljen pritisak za forsiranje ćirilice slabi poziciju nove vlade jer je tjera da se usprotivi i tako je izlaže kritikama za netoleranciju i fašizam, zamagljuje njezine moguće radne uspjehe i smanjuje joj snagu i podršku za provođenje obećanih reforma.
Činjenica jest da je rektor Boras dao vrlo opasan, remetilački i potpuno nepotreban prijedlog, ali da je dio ili instrument strašne organizacije Udbe ili Milanovićeva „pakla“ ja ipak ne mogu zamisliti.

Kolega zauzvrat tvrdi da poznaje situaciju i da se moramo prisjetiti koliko je teško Boras izabran na funkciju rektora Sveučilišta u Zagrebu. To razumijem: u sadašnjem sustavu izbora akademskih dužnosnika, ponajprije rektora sveučilišta i dekana fakulteta, vlada zastrašujuća korupcija. Korupciju generira sam sustav, jer rektore i dekane biraju kolege – rektore sveučilišni senati a dekane fakultetska vijeća, tajnim glasovanjem. Budući da nema nikakvih kriterija niti nadzora vrsnoće i kvalificiranosti za te dužnosti, i da radi se o jako lukrativnim pozicijama, s vrlo visokim primanjima, beneficijama, vlašću i utjecajem a bez ikakve kontrole ili opasnosti u slučaju izigravanja ili kršenja zakona („akademska autonomija“), aktiviraju se mehanizmi klasične akademske korupcije: kandidati glasačima obećavaju sve dobitke koje žele ako za njih glasuju. Tajno glasovanje tu ne suzbija, nego pojačava korupciju: zbog tajnosti glasovanja glasač može kandidata iznevjeriti a da to kandidat ne zna, pa obećanja o naknadnom plaćanju glasa moraju biti vrlo velika i potencijalno dugotrajna. Nakon (sretnog) izbora, izabrani se usredotočuje na plaćanje svojih glasača. To ukida ne samo nuždan red i rad sustava, nego i dodatno proširuje korupciju, ruši moral i povjerenje, obezvrjeđuje rad i poštenje i vodi – točno u ono stanje u kojemu se danas nalaze hrvatska sveučilišta i fakulteti.

Ne možemo znati je li Borasov prijedlog neko plaćanje duga njegovim glasačima na izboru za rektora, ali znamo da je izbor bio jako uzbudljiv, da se čulo svega i svačega i da je g. Boras pobijedio za dlaku. No, ima i dobra vijest: Borasovo ponašanje otkrit će nam tajnu kada (ako) novi ministar znanosti, obrazovanja i športa pođe reformirati visoko školstvo prema europskim naputcima. Reforma je nužna zbog barem dvaju razloga: reformu smo potpisali u pristupnim pregovorima, a stanje hrvatskoga visokoga školstva takvo je da bez reforme postaje sasvim beskorisno, pače i štetno po naciju. To bi trebao biti prvi i osnovni ministrov potez, ali borasovci su toliko jaki da je pitanje hoće li se ministar uopće usuditi krenuti u promjene odgovarajućih zakona, a kamoli hoće li u tome uspjeti.
Što treba gledati da se dozna istina?
Ja imam četvrtu hipotezu. Boras se priprema na borbu za sprječavanje modernizacije hrvatskoga visokoga školstva i organizacije sveučilišta i sustava znanosti prema europskom modelu i direktivama. Vrsnoća sveučilišta mjeri se, u načelu, trima mjerama:

a) uspješnost studiranja i vrsnoća poslova na kojima se zapošljavaju studenti kada diplomiraju,

b) količina novca koje članovi sveučilišta dobiju za svoja istraživanja na međunarodnim natječajima,

c) broj i vrsnoća znanstvene produkcije po glavi sveučilišnih nastavnika.

Na to bi se trebao usredotočiti rektorov posao, a ne na svečanosti, obljetnice ili brigu za nastavne programe osnovnih škola. Rektor svakog sveučilišta je „ekspresija“, simbol, „brand“, znak pa i – rezultat stanja na sveučilištu koje vodi. Samohvale, svečanosti i putovanja više otkrivaju slabosti nego snagu. No, kada rektor najuglednijega nacionalnog sveučilišta dade neobičan prijedlog, stvar ne zvuči kao samohvala nego kao nešto mudro i važno; delikatnost prijedloga diže medijsku prašinu koja skriva armadu koja će spriječiti reformu sveučilišta, kao što je to učinila 2010.

O rektoru Sveučilišta u Zagrebu profesoru Borasu znam da je kao dekan Filozofskoga fakulteta u Zagrebu bio organiziran, agresivan i gorljiv protivnik ustroja sveučilišta kao integriranog i da je nepokolebljivo zastupao „pravo“ fakulteta da upisuje studente koji nisu zadovoljili propisani prag znanja za upis, s tim da to kompenziraju plaćanjem, čiji najveći dio ide u povećanje profesorskih plaća. Bio je jedan od simbola protivljenja zakonima koje je 2010. predložio tadašnji ministar znanosti, obrazovanja i športa g. Radovan Fuchs, a koji su ciljali na modernizaciju visokoga školstva i organizacije sveučilišta i sustava znanosti.

Bizaran Borasov prijedlog o ćirilici dovodi me do pomisli da svojim prijedlogom g. Boras kani hrvatsku javnost pripremiti na svoje buduće neobične nastupe, stavove i nazore „širine, slobode procjena i uzvišenu nedodirljivost“, a sve u sklopu stvaranja „uzvišene akademske“ slike nezavisnosti od politike odnosno izabrane vlasti. To znači da Boras ne će dopustiti reforme sveučilišta, za što nema argumenata osim slike svoje važnosti, glasnosti i – originalnosti. Neka mi oproste svi oni koji pomisle da slabo mislim, širim paniku, ili pametujem siromašnim građanima, ali ako uskoro dožive spektakularan sraz g. rektora Borasa i njegovih vojnika s ministrom koji će, poput Fuchsa 2010., tražiti reforme, neka se sjete da sam im ovom crticom ispravno objasnio zašto je rektor Boras iznio taj nevjerojatni prijedlog o uvođenju ćirilice u hrvatske osnovne škole. No, i to je bolje nego da se radi o „udbaškom spinu“, zar ne?

Matko Marušić

Hrvatski tjednik, 28. siječnja 2015., br. 592, str. 41-43.

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save