Tko je podmetnuo Komadinu, sigurnog gubitnika u okršaju s Milanovićem?
Zlatko Komadina kao protukandidat Zoranu Milanoviću na čelu SDP-a… Tu se odmah postavlja pitanje znači li Komadinina kandidatura da neki krugovi u toj stranci zaozbiljno misle probati zamijeniti Milanovića, ili je, naprotiv, Komadina idealan tip za gubitnika koji će dodatno učvrstiti ionako čvrstu Milanovićevu vladavinu, pravu unutarstranačku despociju?
Komadina je idealan tip za izgubiti izbore jer taj čovjek naprosto nema nikakvih referenci niti rezultata u bilo kojem kvantificiranom obliku. Uz tek nekoliko izuzetaka u nekim regijama gdje je lokalpatriotski duh pragmatično nametnuo javnu odgovornost lokalnim čelnicima (Istra, Međimurje) pozicija župana je simbol nerada, uhljebništva, nepotrebnog trošenja javnog novca, izmišljene fotelje koja postoji samo kako bi stvorila prirodno stanište za kastu foteljaša. A Komadina je župan “od stoljeća sedmog”, malo tko se još sjeća kad je na tu poziciju došao a svi znaju da se s nje ne miče, što je u najmanju ruku simptom jedne njegove osobne karakteristike – potpunog pomanjkanja ambicioznosti. Ta nemoguće je da nekom imalo ambicioznom ne bi dosadila jedna ista fotelja punih 14 godina, i to fotelja na kojoj ama baš nikad nije bilo nikakvih izazova! Debakl na pokušaju obnašanja ministarske dužnosti, ostavka nakon samo nekoliko tjedana uz zorno razotkrivanje potpune nesposobnosti za nošenje s problemima i odgovornostima složenijeg posla samo pojačava takav dojam o Komadini, pa se stalno i snažno nameće pitanje – otkud baš on na najudarnijoj poziciji direktnog sraza s hiperagresivnim i hiperambicioznim Milanovićem, punim adrenalina zastalog od dugotrajnog “ideološkog rata” s HDZ-om, te nedavne dramatične završne borbe za grabljenje državne vlasti?! Pa to je kao sukob Davida i Golijata, s tim da David nema niti svoju praćku (zagubio ju je u ladici nekog od mnogobrojnih županijskih ureda), a Golijat je žedan krvi!
Uz već spomenuto objašnjenje, da je riječ o suptilnoj manipulaciji samog Milanovića, koji je putem skrivenih posrednika (onih koji na prvi pogled ne ostavljaju dojam njegovih podržavatelja ali to ipak jesu) podmetnuo kandidata kojeg će sigurno poraziti, hipotetički postoje bar još dva alternativna objašnjenja.
Jedno je da oni krugovi koji predstavljaju stvarnu vlast u objema najvećim hrvatskim strankama, a vole djelovati u mraku – dakle nelustrirani visokopozicionirani djelatnici bivših tajnih službi – žele kreirati svog kandidata koji bi funkcionirao kao lutka na koncu, osoba koja voli sjediti na funkciji, a ne voli rješavati probleme i koja bi bila idealna marioneta za stvarnu vlast “ljudi u sjeni”. No problem te hipoteze je u čistom rezoniranju koje pokazuje da je zapravo i Milanović pravi kandidat za takvu poziciju, jer uza svu svoju javnu otresitost i sam bježi od rješavanja pravih, stvarnih problema pozicije na koju se svim silama gura; svu agresivnost troši upravo na grabljenje fotelje u čemu je mnogo poduzetniji od Komadine, a incidenti koje stvara zapravo samo dodatno pomažu skretanju javnog fokusa od skrivenih krugova moći (tako da ni dan danas ne znamo, niti to itko sa žarom istražuje – tko su bili glavni akteri promoviranja čuvenog Lex-a Perković koji je doveo do izravnog sraza države s glavnim EU institucijama).
Drugo je moguće objašnjenje da je riječ o nekoj vrsti spontanog okupljanja svih snaga u SDP-u kojima je dosta Milanovića, i koji upravo žele postaviti nenametljivog kandidata bez liderskih sklonosti i ambicija kako bi se u “olabavljenom” SDP-u potakla unutarnja demokratizacija i javno profiliranje raznih struja koje bi s vremenom formirale novi, sadržajniji oblik cijele te stranke. No kako god prethodna rečenica u načelu može lijepo zazvučati, u praksi to može značiti i – potpuna anarhija: povratnici poput Linića i Kolarićke, zamislimo, vuku svaki na svoju stranu, a sadašnji prigušeni lobiji na svoju, pri čemu je krajnji rezultat svih tih pretumbavanja sasvim neizvjestan. Već sama primisao o ovakvom scenariju zasigurno ledi krv u žilama svakom SDP-ovcu koji sada sjedi na nekoj povoljnijoj funkciji, jer veliko pretumbavanje zapravo znači opasnost za svakoga tko se na neki način već “uglavio” u strukture, tako da slobodno možemo reći da bi Milanovića, razmišljajući o ovome, mogli podržati i mnogi gorljivi protivnici koji će radije odabrati sigurnost nekog komfornog zapećka nego potpunu neizvjesnost velikog unutarstranačkog pretumbavanja.
I nakon što smo pretresli sve čega smo se mogli dosjetiti opet se vraćamo na Milanovića i samo Milanovića. Koji god da scenarij elaboriramo, ispada da ide na ruku Milanoviću, tako da se moramo vratiti k osnovnom pitanju koje ostaje misterijem – zašto je Milanoviću jedini protukandidat osoba za koju je jasno da nema liderskih sklonosti ni ambicija, koja nije artikulirala nikakav prepoznatljiv novi pravac za stranku s kojim bi se eventualni SDP-ovi članovi željni promjena mogli poistovjetiti, koja nije predočila nikakvu novu i konkretnu ideju povrh trivijalnih općenitih fraza? Pa se čak možemo i zapitati hoće li se ovi SDP-ovi izbori za predsjednika stranke bitno razlikovati od prošlih, koji su “provedeni” s jednim jedinim kandidatom?
Uostalom, moramo se zapitati i što točno članstvo SDP-a zamjera Milanoviću. Istina je da su na prošlim izborima imali puno bolji rezultat, ali ni tada nisu pružali neku suvislu poruku biračima, ogorčenje Sanaderom bilo je veliko, a javnost nije niti znala kako nekvalitetne kandidate SDP ima za obnašanje izvršnih funkcija u vlasti. Danas, nakon što je SDP-ova vlada neradom, nesposobnošću i bahatošću godinama sablažnjavala javnost, nakon što joj je rejting prije samo godinu dana bio zastrašujuće nizak, doći na domak pozicije sastavljanja nove vlade prije je uspjeh nego neuspjeh. Ta nije vrag da je SDP izgubio izbore zato što se Milanović riješio Linića i Mirele Holy; da toga nije bilo, dosad bi Šegon dobio još pokoji mastan kredit od HBOR-a da ga uloži u još poneku gubitašku investiciju, Holy bi zaposlila pokojeg kuma i prijatelja uz malo niže postavljenu moralnu stranačku ljestvicu – i Hrvatska bi bila procvala a SDP premoćno pobijedio na izborima!
Još nešto mnogo važnije uz to, a o tome gotovo nitko ne priča – vlada HDZ-a i MOST-a visi o koncu i visjet će tako stalno, možda cijeli mandat. Ako konac pukne, idu novi izbori na kojima će javnost sigurno gledati i na HDZ-ovce i na MOST-ovce kao na neuspješne vladaoce i gubitnike. A to, koliko god ona ne bila zaslužena, otvara novu veliku priliku za SDP da uskoči na vlast – i tko bi tu priliku bolje iskoristio, ranjeni tigar Milanović ili uspavani župan Komadina?
Tako da, kako god da okrenemo stvari, uvijek se vraćamo na Milanovića – ovakav SDP kakav je ostao do danas, nema nikakvu šansu bez njega, a protiv njega u stvari govori samo zbroj povrijeđenih taština SDP-ovaca koji su mu stali na žulj. Za SDP nema boljega od Milanovića, SDP zaslužuje Milanovića, a to da bi za državu Hrvatsku bolje bilo da ovakvoga SDP-a uopće nema – druga je priča.
Izvor: ovdje
