ZBIVANJA NA ‘LEVICI’: Zašto je Mesić toliko uznemiren?
Lutkar Stipe Mesić u pretvorbi lutka Zooa Milanovića u Zlatno Tele
Sve to ljevica prešućuje, sjedi i gleda u pod kao ona slavna provincijska kurva u seoskoj policijskoj stanici, i to je sada je već sasvim izvjesno posvemašnji moralni bankrot hrvatske ljevice
Iz vremena kada su Zoran Milanović i Zinka Bardić bili kao prst i nokat, ostala su imena iz milosti: Zo i Zi. Neke dobre običaje ne valja mijenjati, bez obzira što je prijateljstvo puklo, a Ziki otišla s Linićem, i predlažem da za potrebe ovoga teksta Zoran Milanović ostane Zo: lakše će nam biti shvatiti fenomen kojim se u tekstu kanim baviti, a riječ je o svojevrsnoj Zoolatriji.
Obožavanje svetih životinja staro je koliko i ljudski rod i neću vas zamarati antropološkim, komparativnoreligijskim ili kulturnocivilizacijskim referencama: Svetih Krava je bio i ranije, hoću reći, i to je jedino što je čitatelju za ovu prigodu neophodno znati.
Jer riječ je upravo o toj vrsti idolatrije, o pretvorbi Zorana Milanovića u Zlatno Tele, u kumira paganskog kulta koji ispovjeda vjerovanje u skori, ili barem prijevremeni, kraj svijeta, svijeta u kojem vladaju HDZ i Most, a ne kako je jedino dobro, ugodno i pravedno – oni, SDP i koalicija zainteresiranih klijentelističkih stranaka, koja jedino može postojati i vladati ako je Zoran Milanović taj Idol idolatrije koja je to iracionalnija, što je intenzivnija.
Riječ je dakle o Zoolatriji. Obožavanju Zorana Milanovića i njegovom kultu ličnosti.
Za poklonike toga kulta, recimo odmah na početku, pitanje o tome ima li SDP-a bez Milanovića metafizičko je pitanje ravno onome ima li života nakon smrti? Adoranti ovog kulta paradoksalna su bića: za sebe bi kazali da su mahom ateisti, ne uviđajući vjernički karakter svoje naravi: kao ateisti oni bi odgovorili da jasno da nema njima života u socijaldemokraciji bez Milanovića, iako vjeruju da Milanoviću itekako ima života i bez socijaldemokracije.
Ovaj paradoks osnovni je problem današnjeg SDP-a: kako je, naime, moguće da njegovi članovi sasvim neproturječno doživljavaju Zorana Milanovića kao conditio sine qua non socijaldemokracije, a čovjek se lijepo jasno i glasno predstavio kao – liberalni konzervativac.
Činjenica da je kompletna lijeva inteligencija na to proturječje odšutjela, indeks je mizerije današnje ljevice u Hrvatskoj: nije bilo licemjernijega naraštaja, kada je o lijevoj inteligenciji riječ, u povijesti ovog podneblja, jer to što je ova lijeva inteligencija spremna odšutjeti za malo sinekura koje jamči SDP na vlasti, to je naprosto degutantno:
– ne samo da je na čelu socijaldemokratske stranke osoba koja se višekratno prestavila kao liberalni konzervativac,
– ne samo da je na čelu SDP-a osoba koja ima silan problem s identitetom pa se predstavlja, čas kao kalvinist, a čas kao – u Saboru, mjesec dana pred izbore – kao socijalist,
– nego je na čelu SDP-a čovjek koji je soven, dokazujuci to opaskama o osobi s „pet stranaka i dva prezimena“, aludirajući na jedno srpsko,
– a da ne kažem da je na čelu SDP-a čovjek koji svojim primitivizmom – Šaraj, malo, šaraj! etc. – u dugoj tradiciji od Cilige do Račana ne bi mogao nakon jednog jedinog takvog ispada u stranci, a nekmoli njen čelnik!
Sve to ljevica prešućuje, sjedi i gleda u pod kao ona slavna provincijska kurva u seoskoj policijskoj stanici, i to je sada je već sasvim izvjesno posvemašnji moralni bankrot hrvatske ljevice, kojom u stvari ravnaju jedan mahniti lutak – Zoran Milanović – i jedan lutkar drhtavih ruku – Stjepan Mesić – koji su odavno pomrsili konce u svom amoku, pa se u tom kazalištu lutaka dojučerasnji protagonist batrga neskladno, u prizoru koji izaziva strah i sažaljenje, izgovarajući na sceni posljednje riječi svakog čestitog hrvatskog agenta amateura provocateura: Na vlast je u Hrvatskoj došla „špijunska, kriminalna i proustaška koalicija.“
Da ne bi bilo nikakve dvojbe čije to riječi izgovara lutak Milanović, evo izvornika: „Vlada Zorana Milanovića nema alternative jer ono što se nudi “vraća nas u mrak” – traženjem registra udbaša i najavom lustracije“, kaze Stjepan Mesić.
Demokraciju valja suspendirati: Vlada Zooa Milanovića nema alternative! Kad nema alternative, to Mesić zna, nema izbora. Ergo, Mesić predlaže (možda nesvjesno, ali ipak) državni udar: iako demokratski izabrani, na drugoj su strani fašisti, i vlast ljevice nema alternative!
Ni to nitko nije prokomentirao, jadno alibirajući šutnju poštovanjem spram Mesićevih godina; a ne, nije se Stipe zdosel, krepak je on i vitalan kao mladić, i zna Mesić što govori!
A govori ovo: Na drugoj su strani snage mraka, fašisti, jer traze registre udbaša!
Ooooooo! Ovo je divnan novum! Ovo je divno priznanje!
Dakle, tako bi tražio registar udbaša, osoba koje su i sedamdesetih – recimo Mesića, da nastavimo s paradoksima – pa i kasnije, sve do pred devedesete, maltretirali, uhodili, šikanirali, ubijali, pakirali okolnosti zbog kojih se ljude zatvaralo, e taj je ustaša! Ne, ne postoji mogućnost da je riječ o instituciji, koja bi kao u Njemačkoj zatražila arhivu tajne policije DDR-a, ne postoji mogućnost institucionalnog suočenja s tim mračnim razdobljem nase prošlosti, jer sad konačno znamo da sam Stjepan Mesić stoji ispred registra bivših Udbaša, ne dopuštajući da se ta knjiga otvori, jer, to nas vraća u prošlost, i to, zamislite, u NDH!
Kako nas bavljenje Udbom vraća u NDH, to zna samo Stjepan Mesić, kojemu valja objasniti jednostavno da ako neka osoba ima nemir i nelagodu u pogledu otvaranja udbaških arhiva, onda je došlo vrijeme da to osobno prizna, a ako misli da ce zaštititi izvorni pakt Udbe i Norvala na kojemu je nastala današnja Hrvatska, izostavljajući cijeli jedan građanski korpus između tih dvaju ekstrema koji su jedino Mesiću pred očima, onda se i opet grdo prevario: to više ne ovisi ni o Karamarku ni o Petrovu ni o memoarima Joze Manolića, pa čak ni o Stipi Mesiću ili o meni – to će ići van, za ove vlade ili sljedeće, ali svakako i nezaustavljivo.
I ta činjenica ne da nema nikave veze s NDH, nego ima jedino i samo s – liberalnom demokracijom. Koje se Stjepan Mesić, pod stare dane, upravo stoga boji kao vrag tamjana, pa valjda stoga i provodi vrijeme po satrapijama od Rusije, Kazahstana, Azerbejđana do Kine, kad po Hrvatskoj ne pokušava i dalje voditi personalnu politiku države.
Da, nepohodno je znati sve o djelatnosti SDB-a, KOS-a, SID-a, etc. do devedesetih, pa i dalje: nema to veze s ionako udbaškim, a ne proustaškim tendencijama povijesnoga revizionizma i bavljenjem samo poraćem, jamama i 1945.! To se u Hrvatskoj i radi kako bi se period diktature proletarijata koja slijedi zaštitio i ostavio intaktnim, jer je generacija Stjepana Mesića premrežena tim „udbaškim“ elementom koji kao interesna struktura vlada ovom zemljom do dana današnjega. Nakon što je uvelike u Beogradu i Zagrebu pripremao rat, e kako bi sukob nadiruće demokracije s tehnolozima diktature proletarijata pretvorio u nacionalni sukob naroda Jugoslavije. I zato je, recimo, neminovno znati tko je tko u tim udbaškim registrima: da se ustanove ratni zločinci. O tome da je neophodno među njima pronaći stupove društva, osobe koje su umrežene preuzele dobar dio hrvatske privrede, kao i po Srbiji tamošnje, ne treba ni govoriti. Mesić zna vrlo dobro o čemu je riječ i koji bi sve hrvatski tajkuni morali poloziti računa o genezi svoga blagostanja, pa oprobano viče: To je sve mrkli mrak, povratak u NDH i fašizam!
A on je, jasno, alegorija antifašizma! Jedina brana pred nadiranjem mrklog mraka. Kao što je to bio puno desetljeće u kojemu su se usred Zagreba, za razliku od ratnih godina, ubijali novinari i kćeri poznatih odvjetnika, kao posljedica dovršenja mafiokratske strukture Hrvatske. To se zvalo detuđmanizacija Hrvatske: njeno rashrvaćenje, uz intenzivno bavljenje svime što je u Hrvatskoj mogući izvor blagostanja.
Mesić strahuje da država, građani, koji nisu ni crveni ni crni, nego su određeni jedino i samo svojim odnosom spram Zakona, konačno u ovoj zemlji ne zažive puninom građanskoga života, pa da ti građani, koji nemaju i ne žele imati veze ni s nacizmom Jasenovca, ali ni boljševizmom Gologa otoka, ne zatraže uvid u prošlost koja ih je fatalno odredila.
I zato izriče sada već iracionalne pozive na zaustavljanje legalno, demokratski izabrane vlasti, jer da vlast Milanovića – nema alternativu? Jer Karamarko traži lustraciju, prijeti otvaranjem udbaških arhiva?
Pa što, Mesiću? Pa što? Propast će dogovor Udbe i Norvala? A koga za to briga? Koga je briga za udbaškoustaški kontinuum koji želi i dalje vladati ovom zemljom? Tko je od građana ove zemlje ikome od tih išta dužan?
Zašto bi, Stjepane Mesiću, bilo nedopustivo zatražiti ime i prezime osobe koja je tebe, Stipe, sad cu to kazati osobno, jer sam dobar dio života žrtvovao za tvoj uspjeh pa imam sva prava svijeta tako ti se obratiti, denuncirala i zbog koje si završio i ti u komunističkim političkim zatvorima?
Pomirba?
O, pa zar ćes ti ispovijedati Tuđmanovu, Bušićevu i Luburićevu doktrinu? Čija pomirba?
Tko se tu, od 4 500 tisuća građana Hrvatske, dijelio osamdesetih na ustaše i partizane pa da nas morate miriti? Ja znam da smo se dijelili na one koji radije sjede u Kavkazu i one koji će prije stajati u Zvečki, ali nepoznata nam je ta podjela na ustaše i partizane. Kad ste se vi toga igrali, Stipe, i gdje? U Gradišci? Pa tko te je tamo i zašto smjestio?
Jesam li ustaša ako to pitam? Dobro razmisli, jer bih mogao odgovoriti tako da u pogledu ustaštva i partizanije, a naročito konc-logora, barem kad je o meni riječ, nikada više nista ne zaustiš: moji su bili po konc-logorima, a tvoji?
Pa padom Berlinskog zida mijenja se i paradigma: Europa je zasnovana na antifašizmu, 1945. pobjedom nad nacizmom i fašizmom, ali, od pada Zida i na antikomunizmu. Da, ja znam da nisu isti oni koji u dizali konc-logore i oni koji su ih rušili, ali, tko priča o osloboditeljima? Govorimo od 45 godina od Drugog svjetskog rata naovamo, Stipe: što je to bilo? Ili misliš da otvaranje granica da bi oružje stiglo ekskulpira Đurekovićevu krv na rukama?
Stipe, kad bi sutra na tebe netko dignuo ruku kao na antifašista, ako bih mogao, ja bi mu je slomio. Ali, zašto se ti kao antifašist bojiš otvaranja arhiva Udbe? A postoje, znaš i sam da su priče o falsifikatima laž, da postoje mikrofilmovi, lokacije na kojima su, da se cijela arhiva i bez Beograda i bez Perkovića dade rekonsturirati i da – jest rekonstruirana. Uostalom, najmanje su sporni ti ljudi, njih ni devetsto koje je nasljedio Perica Jurić. Niti su uglavnom ičemu krivi, niti su devedesetih išta skrivili: dapače, prilično jadne sudbine, zar ne?
No, ali postojala je i drugačija agentura, je li tako, ona koja je sjajno prošla. Ona koja pliva u lovi. A što ćemo s njima? Je li interes za njih i njihov opus profašistička djelatnost?
Kad je Karamarko tražio da se u Ustav unese odredba antitotalitarizma, onda nije htio ukinuti antifašizam kao temelj na kojem počiva i ova zemlja: naš antifašizam, nažalost, nije bio antitotalitaran, i u tome je svo zlo. Jer se nakon 1945. više i ne radi o antifašizmu, već o komunističkoj diktaturi. I njoj, a ne antifašistima, valja suditi, barem simbolički: nije povratak u NDH, nego u SFRJ pokušaj da se onima koji su i tebe smjestili na političku robiju da primjereno mjesto i u povijesti i u sadašnjosti, mjesto koje u sadašnjosti određuje upravo njihova prošlost, ne naš sud o njoj!
Ili se bojiš da bi se zatresla društvena zgrada Hrvatske? Da bi tvoj dobar prijatelj, kodnog imena G****, recimo, morao odlepršati iz zemlje? Ha, čuj… a zasto ne? Zapravo, o tome se upravo i radi: A zašto misliš da bi G**** mogao posjedovati u Zagrebu sve što ima, iako je prije no što si ti postao predsjednikom već gasio kancelariju, a ja, koji nemam veze s Udbom, bazam ovim hrvatskim tržištem na kojem, i opet, moram pokucati na vrata koja drže G**** udbaški prijatelji? Pri čemu je on još dobronamjeran, je li tako, pa ga možemo i preskočiti, ali – što ćemo s onima koji bi i danas naručili poneko ubojstvo samo da zadrže društvene privilegije?
Vidiš, Stipe, drugi valjda zbog manjeg broja godina, zbog manjeg iskustva, možda i zbog manje pameti ne vide ove stvari, pa im nije jasno kakve veze Zoolatrija ima s tobom, ali, ti i ja znamo da ja dobro vidim što radiš: nema nikoga bitnog na hrvatskoj političkoj šahovnici da nije tvoja figura, jedino, kao u svakoj pravoj, dobroj priči, postoji i sin razmetni. I tu je sada ‘problem’ s Karamarkom: on bi lustraciju, on bi u Ustav unio antitotalitarizam!
Ja znam da na drugoj strani ima idiota. O, da, na pretek. Ima tih gadova koji bi zaista ustašiju rehabilitirali, ima tih kretena koji nemaju savjesti i ne šute pokunjeno pred činjenicom da smo mi taj narod koji je organizirao industriju smrti, kojima je samo do smanjenje sume jer kao da je dvije tisuće mrtvih Židova i Srba manje no milijun, znam ja to vrlo dobro, Stipe, jer sam i ja za njih druga strana, ona koju bi i opet otpremili put Jasenovca, samo da mogu, znam da je to nas realitet i da ta linija i u HDZ-u i van njega postoji, ali – Stipe, u ovom naraštaju nacizam i fašizam u Hrvata neće proći! Upravo nasuprot, ustašluk bi u ovoj generaciji prošao gore nego za naraštaja tvoga oca.
To pak da tražimo istinu o komunističkim zlima, to Stipe nema veze s fašizmom, ali ima s mrakom: mrakom koji i dalje vlada nad tim periodom naše povijesti, mrakom na koje odjednom ti ne želiš da se baci svjetlo, mrakom koji doseže i do današnjice i obavija odnose i u suvremenoj Hrvatskoj. Taj mrak valja rasvijetliti. Pokušaj da se to učini nije novo zazivanje mraka: to je pokušaj da se izađe na kraj s vlastitom poviješću.
Zašto želiš da ta povijest ostane nepoznata? Kakva zla bi bila puštena iz Pandorine kutije hrvatske povijesti da je otvorimo?
Zoran Milanović tvoj je izbor. Ne Račanov.
Kad ga je Račan prvotno izabrao, mene je nazvao: „Čuj, Romano, imam jednog mladog čovjeka, tebi će se svidjeti, daj ga predstavi javnosti.“
Je, svidio mi se, silno sam polagao nade u Zorana Milanovića, a onda ga je Pavić pozvao na red jer se sastao s Turekom, i tako je to krenulo, sve do Lex Perković i do časkanja na Brijunima s rasistom koji misli da su Hrvati biološki insuficijentan narod. Šteta.
Kad ga je Račan smjenio, zvao sam Milanovića, ugostio ga, pitao me je znam li zašto, a nisam mu mogao odgovoriti da znam, da mi je Račan rekao da mora stišati svoju aroganciju ako kani biti političar, no pomogao sam mu već tom emisijom, eto, pružajući ruku kada je krenuo prema dolje.
Da, znam vrlo dobro i ulogu pokojnog predobrog Šprema, i tvoju, u rehabilitaciji Zorana Milanovića i postanku Zorana Milanovića liderom SDP-a.
Kao što znam tvoju naviku da spašavas uokolo ljude koji, vidimo, kasnije imaju sjajne karijere: i za predsjednicu si se zauzeo, nakon Sanaderove odluke o smjeni, baš kao što ti je i Tomo bio drag, možda zapravo najbliži.
I tu, sada, na toj sceni, na kojoj su gotovo svi osobe koje su na neki način svoj život ispreplele s tvojim, ja bih trebao vjerovati da je riječ o fašizaciji Hrvatske, o potrebi dokidanja demokracije jer Milanoviću nema alternative, i o mrklom mraku koji dolazi. Tko je onda subjekt te politike, ako nisu KGK, Karamarko i Milanović? Orešković, koji radi za Židove? On je naci?! Stipe, Stipe.
Nema opasnosti u ovoj Zoolatriji od smjene Zorana Milanovića.
Stjepan Mesić, naime, još nije pronašao tko bi ga zamijenio.
Autor: Romano Bolković/direktno.hr
