Češka lustrirala 140 tisuća suradnika komunističkog režima – gdje je Hrvatska?
Pad Berlinskog zida i rušenje komunističkih režima u istočnoj Europi jedan je od ključnih događaja prošloga stoljeća. Nakon pada komunizma uslijedila je i njegova politička osuda što ga je izjednačilo sa nacional-socijalizmom i fašizmom. Za razliku od Hrvatske, u Češkoj, bivšoj istočnoj Njemačkoj, u Slovačkoj, Poljskoj, Estoniji, Litvi, Latviji, Bugarskoj, Rumunjskoj i Mađarskoj lustracija je provedena.
Najobuhvatnija lustracija je bila u bivšoj Češkoslovačkoj i bivšoj Istočnoj Njemačkoj. Čehoslovačka, tada jedinstvena država, prva je još 1991. godine donijela Zakon o nezakonitim postupcima komunističkog režima. Prema tom zakonu, zabranjuje se obnašanje važnih političkih dužnosti bivšim partijskim čelnicima koji su bili iznad lokalne razine vlasti te visokim časnicima milicije i svim suradnicima i dragovoljnim doušnicima StB-a na rok od pet godina, a “čistku” su prošle osobe za koje se moglo neosporno utvrditi da su osobno sudjelovale u kršenju ljudskih prava, mučenjima i iživljavanjima nad uhićenicima, dok sud mora podastrijeti dokaze njihove krivnje.
Lustracijskim zakonom iz 1991. godine obuhvaćeno je oko 140 tisuća ljudi, uglavnom pripadnika tajne službe, vojnih i milicijskih časnika te visokih partijskih dužnosnika. Zakon se odnosi na osobe koje su odgovorne za nezakonite postupke i povredu ljudskih prava te moralni pad u razdoblju od 1948. do 1989. Rezultat takvog zakona je da nijedan od bivših dužnosnika Komunističke partije nije mogao dobiti nijedno od 9.000 mjesta u državnoj službi – sudstvu, tužiteljstvu, obavještajnoj službi ili visoke pozicije u javnim medijima, u tvrtkama u vlasništvu države te na sveučilištu.
Nakon ujedinjenja Njemačke oko 60 posto profesorskog i nastavnog kadra Istočne Njemačke maknuto je iz obrazovnog sustava. Nijedan profesor prava nije zadržao svoju katedru. U Njemačkoj su lustraciju radili preko komisija koje su pregledavale dosjee, svjedoke komunističke partije i STASI. Komisije su prikupile preko 150 tisuća stranica materijala, a u arhivima koji se tiču tog dijela prošlosti, zaposleno je 2000 državnih službenika. Usprkos tome što je osudila neke komunističke čelnike, Rumunjska je loše provela lustraciju. Zloglasna Securitate je pred pad Ceausescuova režima brojao skoro 15 i pol tisuća uposlenika, od čega su više od 10 tisuća imali čin časnika. Odmah nakon pada Ceauşescuovog režima, velik broj agenata ponovo se aktivirao u novoj vlasti.
Osnovali su nacionalno Vijeće za arhive Securitatea, ali zbog opstrukcije članova bivšeg sustava to tijelo nije dobilo nijedan ozbiljniji dokument na uvid. U Bugarskoj je zbog lustracije veliki broj državnih zaposlenika izgubio je posao, u nekim sektorima – pravosuđe, tajne službe i policija – i do 90 posto. Bugarski arhivi nisu ni danas otvoreni, a značajan dio ranije nomenklature preživio je demokratske promjene. Slično je bilo i u Mađarskoj, a zakon je bio ublažavan i pooštravan, ovisno o promjenama vlasti.
Iako Mađari početkom 90-ih nisu bili zagrijani za lustraciju, stalni politički sukobi između ljevice i desnice doveli su ih do izvjesne apatije i nepovjerenja u političku elitu, što je ubijalo mađarsko društvo iznutra. Mađari su ipak imali lustraciju bez lustriranih, zvali su je ”bezuba lustracija”, sa stavom da suradnici tajne službe ne moraju napuštati svoje pozicije. Proveli su tek nekoliko sudskih procesa za kršenje ljudskih prava za vrijeme komunizma. Bilo je oko šestotinjak pojedinaca kojima je savjetovano, ali ne i naloženo da daju ostavke. Zbog “bezube lustracije” Mađarskoj se dogodilo skandal.
PremijerPéter Medgyessy bio suradnik obavještajne službe u bivšem režimu a da to nije priznao. Skandal je izbio 15 godina nakon smjene režima, 2002. godine, upravo pred primanje Mađarske u EU, kad je Medgvessy obnašao dužnost predsjednika vlade. Utjecajnih mađarski ekonomisti i danas misle da je Mađarska zapala u krizu morala, ali i gospodarsku krizu, velikim dijelom i zato jer nije provedena pravedna lustracija. U Poljskoj, nakon godina postupnih čistki i neuspješnih zakonodavnih inicijativa, zakon o lustraciji donesen je tek nakon skandala u kojem je tadašnji premijer Oleksy ali i neki crkveni velikodostojnici denuncirani kao bivši ruski špijuni.
Poljska je pitanje lustracije institucionalno riješila formiranjem Institutu za nacionalno sjećanje, gdje su smješteni arhivi tajnih službi. Od rujna 1997. svi zastupnici, ministri, viši dužnosnici, suci, tužitelji i urednici javnih medija u Poljskoj moraju proći provjeru. Povremeno se pojavi neki skandal, a pred prolšlogodišnje parlamentarne izbore jedna od četiri ključne točke programa pobjedničke koalicije Prava i Pravde(PiS), konzervativne premijerke Beate Szydło, bilo je i “lustracija djece i unuka lustriranih”.
Zbog velikosrpske agresije i ratnog sukoba, Republika Hrvatska devedesetih godina nije provela lustraciju. Do lustracije nije došlo ni nakon okončanja rata kada se pitanje mirne reintegracije Vukovara nametnulo kao ključno političko pitanje, U međuvremenu, na vlast su 2000. došli oni koji su krenuli u projekt lustriranja onih koji su zagovarali lustraciju. Danas, zbog svega toga, na hrvatskoj političkoj sceni djeluju snage koje otvoreno zagovaraju državu iz koje je Hrvatska izašla uz mnogobrojne ljudske žrtve i materijalna razaranja, što političku scenu čini iznimno nestabilnom.
Stoga se pitanje lustracije nameće kao ključno političko pitanje. Podsjetimo, Hrvatska i Slovenija jedine su bivše komunističke države koje nisu provele lustraciju.
M.M./Hrsvijet
