Je li ministar Hasanbegović zaista revizionist?
Zbog lavine tendencioznih pamfletskih novinskih članaka povodom orkestrirane medijske hajke protiv novog ministra Hasanbegovića u Hrvatskoj se javnosti nastoji stvarati iskrivljenu i pogrešnu percepcije pomoću poistovjećivanja povijesnog revizionizma sa negacionizmom, pogotovo kad je riječ o negativnom etiketiranju ( kao „fašiste“ ili „desničare“) i stigmatiziranju onih koja traže istinu o komunističkim zločina.
Stoga sam primoram ponoviti već u više navrata iznesene moje teze o povijesnom revizionizmu koje su već objavljene u Večernjem listu i u listu Vijencu Matice Hrvatske. U stvaranju takve krive pojmovne konfuzije i nametnute krive percepcije u javnosti prednjače jedna bučna ideologizirana „nabrijana manjina“ koja koristi alate i franšizu „“NGO-a“ ili pak pseudo-Radničke fronte kao tragikomično domače izdanje operetnih salonskih radikalnih ljevičara ( koji kao subverzivci duboko preziru narod i radnike a godinama sišu državni proračun i uživaju u udobnim sinekurama), samoproglašena sekta „kulturnjaka „ kao izdanak bivše seferejotske klike društveno-političkih radnika, pa i razni pseudo-neprofitni portali poznati po cinkaroško-pamfletskom piskaranju traže pokroviteljstva od opskurnih središta moći. Lokalnoj hajci se pridružio izvana marginalni ljevičarski listovi u Austriji poput Der Standard, Berlinski Die Tageszeitung a i vrlo politički korektni Le Monde sa vjerojatno naručenim člankom pod naslovom „Povratak ultranacionalista u Hrvatskoj“ u kojem se također proziva ministra kulture za revizionizam bez ikakvog valjanog argumenta. Dakle, Bis repetita placent :
„U hrvatskom se javnom prostoru često nameće teza da su oni koji traže istinu i priznanje komunističkih zločina( koji su počinjeni pod plaštom antifašizma), mračni desničarski povijesni revizionisti. Revizionizam danas služi kao ekskomunikacijska anatema, prikladna retorična strategija eskapizma kojom se nastoji odvratiti pozornost hrvatske javnosti od povijesnih činjenica jugokomunističke vladavine i zločinačke prakse. Svaka je povijest ljudska konstrukcija, ovisna o kontekstu i duhu razdoblja kada je pisana. U tom smislu, Antoine Prost u pravu je kada ističe da je „povijest ono što rade povjesničari“, a poznati Louis Blanc kaže da povijest nigdje ne počinje i nikada ne završava. U etimološkom pogledu povijest potječe od grčkog historia, što znači istraga, znanje postignuto istragom. Lingvističko značenje povijesti upućuje nas na neprestano istraživanje, nadograđivanje, korigiranje i revidiranje sadržaja i oblika povijesnih događaja, kako bi se dosegnula maksimalna objektivnost i nepristranost. Da takva nadgradnja i istraživačka metodologija ne postoji, onda bismo danas još čitali Herodotovu povijest i Hamurabijev kodeks, a u hrvatskom slučaju Dedijera, Novaka ili Kardelja. Zbog toga je svaka revizija službenih propagandnih povijesti ne samo legitimna nego i poželjna.
Kada je riječ o pojmu „revizionizam“ treba ponajprije pojasniti neke semantičke nejasnoće. Pojam revizionizam (iz latinskoga: revidere – „ponovno pogledati“) označava pokušaje ponovne procjene ili reinterpretacije do tada od većine kao valjanih priznatih spoznaja ili stavova na području povijesti, politike ili znanosti ponovnim razmatranjem ili postavljanjem novih pitanja. Dakle, svaki revizionizam službene povijesti omogućuje unaprjeđenje u pronalaženju istine, a revizionizam je kritička metodologija koja je svojstvena svakoj ozbiljnoj povijesnoj znanosti. Stoga, optužba za tzv. hrvatski revizionizam je smiješna i znanstveno potpuno neutemeljena. Revizionizam kao povijesna metoda nastaje krajem XIX. stoljeća s francuskom aferom i Dreyfusovim procesom, kao idejni pokretom koji je tražio reviziju procesa Dreyfusa, francuskoga časnika optuženog za špijunažu. Taj se pojam proširio danas na povijesnu opciju i metodu koja nastoji raskrinkati povijesne predrasude i neistine. Reinterpretacija može biti upućena bilo kojem lijevom ili desnom ideološkom sustavu, dominantnom poretku ili pak međunarodnome ugovoru.
Navedena metodologija se temelji na kritičkom pristupu koji nastoji racionalno revidirati općeprihvaćene ideje od javnog mišljenja, otvaranjem debata i doprinosom novih informacija i preispitivanjem povijesnih izvora. Auguste Comte govorio je u svoje vrijeme o „revizionizmu“, a najveći francuski povjesničari, poput Pierrrea Vidala Naqueta, koji je iznio primjer povjesničara Julesa Micheleta kao primjer jedne „romantične patriotske“ povijesti Francuske, zagovara nužnost revizionizma u povijesnom postupku. Danas postoji niz primjera revizionističkih povijesnih disciplina: „sovjetologija“ je anglosaksonska škola šezdesetih godina koja nastoji zamijeniti službenu pristranu „kremljologiju“ s kritičkim i društvenim pristupom; „revizionistički socijalizam“ Eduarda Bernsteina unutar njemačkoga SPD-a; „cionistički revizionizam“ Vladimira Jabotinskoga unutar cionističkog pokreta koji je propagirao nužnost revidiranja britanskoga mandata u Palestini u smjeru ostvarivanja Židovske države (današnja izraelska stranka Likud nasljednik je toga povijesnog revizionizma); „republikanski revizionizam u Francuskoj krajem 1880. godine (boulanžisti), te u Njemačkoj, Mađarskoj i Italiji nakon 1918. godine revizionizam je bio pokret za revidiranje klauzula Versailleskoga ugovora. Današnji revizionizam Benešovih zakona (dekreta), poljski revizionizam glede Katyna, njemački l’Historikersreit, revizionizam Holodomora (Gladomor – pojam koji nastoji ublažiti staljinistički ukrajinski genocid za trajanja „velike gladi između 1932.-1933. godine)… Hrvatska nije „specifikum“ i njezin kritički odnos prema ratnim događajima i ratnim zločinima govori o njezinoj zrelosti u skladu sa svim europskim civilizacijskim standardima.
Paradoks je i da EU podsjeća na tu činjenicu i na obvezu prema osuđivanju komunističkih zločina. U zadnjoj rezoluciji Europskoga parlamenta o „europskoj savjesti i totalitarizmu“ (Resolution on European Conscience and Totalitarianism), prihvaćena nakon zajedničkoga prijedloga o rezoluciji (Joint Motion for a Resolution) od 2. travnja 2009., stoji: „Budući da će u 2009. ujedinjena Europa slaviti 20. obljetnicu raspada komunističkih diktatura u Srednjoj i Istočnoj Europi i pada Berlinskoga zida, trebala bi pružiti i mogućnost da se poveća svijest o prošlosti i da se prizna uloga demokratskih građanskih inicijativa, te biti poticaj da se ojača osjećaj zajedništva i kohezije“, i dalje: „Drži da je primjereno očuvanje povijesne memorije, opsežno revidiranje europske povijesti i da će europsko široko priznavanje svih povijesnih aspekata moderne Europe jačati europske integracije“. Dakle, politički je apsurdno i nonsens osuđivati za „revizionizam“ one koji nastoje reinterpretirati povijest hrvatskoga i jugoslavenskog antifašizma kao i komunističke zločine u svijetlu novih dokaza i povijesnih dokumenata kada sam EU potiče na obvezu „revidiranja“ europske povijesti.
Poistovjećivanje revizionizma s negacionizmom je politički opasno i znanstveno neispravno. Neologizam „negacionizam“ je po prvi put iznesen od francuskoga povjesničara Henryja Roussoa 1987. godine kako bi stigmatizirao povijesne falsifikacije povjesničara Roberta Faurissona i Henrija Roquesa i radove u kojima se oni krivo predstavljaju kao „revizionisti“ kako bi prekrili tezu o „nepostojanju židovskog genocida“. Rousso je tada rekao da oni nisu revizionisti već negacionisti. Iako je negacionizam svojstveni pristup ekstremne desnice, postoji i jedan ultraljevičarski negacionizam koji negira politički konsenzus oko antifašizma.
Negacionizam se odnosi na minimiziranje ili negaciju realnosti židovskoga genocida za vrijeme nacističke vladavine, dakle negacija „Shoae“, postupak negacije kojeg nigdje ne nalazimo u povijesnom revizionizmu. Zanimljivo je da prvi negacionisti popur Paul Rassinier ( knjiga „le mensonge d’Ulysse) dolaze iz redova radikalne ljevice, a danas postoji snažan krug lijevih revizionista poput Roger Gaurady-a, i Normana Finkelstein-a ( knjiga „Industrija holokausta“) koji se bave s pitanjem ratnih zločina na Bliskom Istoku. Drugi pak izraelski povjesničari poput Benny Morris govore o negacionizmu „palestinske „Nakbe“ kada su 1948. nekoliko tisuća palestinaca protjerani iz svojih domova. Negacionizam u tom obliku je pravno utvrđen i sankcioniran, a Opća skupština UN-a je izglasala rezoluciju (26. siječnja 2007.) koja osuđuje negaciju židovskog genocida tijekom Drugoga svjetskog rata. Međutim, taj je pojam također primijenjen za minimiziranje ili negaciju bilo kojega drugog zločina protiv čovječanstva pa i komunističkih zločina tijekom Drugoga svjetskog rata. To je slučaj za armenski genocid, pokolj Nakina počinjen od japanske carske vojske, genocid u Ruandi, kmerski zločini u Kambodži, boljševički zločini u Ukrajini…
Povijesni revizionizam je svugdje priznat kao legitimna kritička znanstvena povijesna praksa, dok je negacionizam pravno zabranjen i sankcioniran u Njemačkoj, Austriji, Belgiji, Francuskoj, Izraelu, Litvi, Poljskoj, Češkoj, Rumunjskoj, Slovačkoj i Švicarskoj, te podliježe specijalnim zakonima poput zakona Gayssot u Francuskoj. U Hrvatskoj je optužba za revizionizam politički iskonstruirana i instrumentalizirana, pa je čak i proturječna, jer dolazi iz istih krugova koji ne priznaju jednakost svih žrtava i još veličaju titoizam, zaboravljajući da su i oni nasljednici ideološkoga socijalističkog revizionizma 50-ih godina, jer je poznato da je staljinistička komunistička službena propaganda stigmatizirala tadašnje jugoslavenske vlasti kao „titoistički revizionizam“.
Pouka je jasna i ironična: dojučerašnji titoisti-revizionisti su danas postali protuhrvatski negacionisti komunističkih zločina. Naime, kako kaže Alain Besancon u svojoj zadnjoj knjizi „Zla kob stoljeća – o komunizmu, nacizmu i jedinstvenost Šoaha“: „današnja hipermnezija o nacističkim zločinima proizvodi generaliziranu amneziju komunističkih zločina“. I negiranje komunističkih zločina je jedna vrsta negacionizma, međutim zbog vladajuće političke korektnosti taj se zločin olako oprašta i organizirano zaboravlja kao nesretni događaji u svjetskoj povijesti.“
Autor: Jure Vujić/dnevno.hr
