KAĆUNKO: Odlučno stupam u obranu (ministra) kulture i antifašizma
ODUPRIMO SE MEDIJSKOM TERORU “ANTIFAŠISTIČKOG” FAŠIZMA!
U ožujku prošle godine – potaknut Predsjedničinim ‘čišćenjem staretinarnice’ odnosno akcijom ‘odvoza glomaznog otpada’, tj. uklanjanjem Titove biste s Pantovčaka, kojoj tu i nije bilo mjesto – objavio sam ovdje post o razlici između demokratskog hrvatskog antifašizma i totalitarnog “komunističkog antifašizma” – http://blog.vecernji.hr/don-kacunko/konacno-marsal-u-rodni-kraj-6477 . Učinio sam to na temelju sjajne analitičke knjige o detuđmanizaciji u Hrvatskoj, koju je napisao književnik Ivan Aralica, pod naslovom SMRAD TRULIH LEŠINA.
Povod za to bilo mi je protivljenje tzv. “javnosti” toj Predsjedničinoj odlučnoj i hrabroj gesti. Zapravo, bio je to pravi-pravcati “ustanak” svih lažnih antifašista u Hrvatskoj odnosno ukupne tzv. “AF fronte”, koja je doslovce golema prozirna LAŽ. Riječ je o lobiju sastavljenu od medijskih, političkih i kulturnjačkih djelatnika, koji su zagriženi vjernici religije totalitarnog komunističkog “antifašizma”, od kojega taj lobi dobro živi i na kojem ostvaruje golem biznis ter istodobno terorizira i ucjenjuje već desetljećima cijelu hrvatsku naciju.
Taj isti lobi nedavno je, nakon izbora novoga ministra kulture dr. Zlatka Hasanbegovića, ponovno “dignuo glavu” (kao u Mirkovićevoj samoosramoćujućoj ‘paraboli’!), pri čemu se javno pred licem cijele nacije očitovao i pokazao golem ideološki smrad njegove trule komunističke lešine. A ta nevjerojatna antifašistička “kuka i motika” digla se protiv izbora novoga ministra kulture navodno zbog njegove navodne izjave da je “antifašizam floskula”! Ispalo je kako “masa” od nekoliko desetaka glumačko-estradno-političkih & (s)rodnih prosvjednika ima veće znanstvene kompetencije od jednoga doktora povijesnih znanosti. No pokazalo se zapravo kako je dr. Hasanbegović ne samo obranio ISTINU, nego je svojim ideološkim protivnicima (i pravim neprijateljima, jer mnogi su istupali s neskrivenom mržnjom!) također dao golem kompliment (kojega oni nisu svjesni), otkrivajući indirektno da su i oni sami – kao i njihovi “naučni argumenti i historijske tekovine” – doslovce “cvijeće” komunističkog antifašizma! Jer prvo i izvorno značenje pojma “floskula” (iz latinskog: FLOS = cvijet, FLOSCULUS = cvjetić) bila je figura, ukras u rimskom govorništvu, a prošireno, tj. “pomaknuto” značenje je šuplja, otrcana fraza, isprazna tvrdnja pa čak i tlapnja. Oni su se dakle uzbudili i uzbunili jer još nisu načistu jesu li “izvorni” ili “pomaknuti” antifašisti ili su pobješnjeli shvativši kako su – nakon razdoblja dugog dominantnog “cvjetanja” od 1945. do 1995. (ali tajno i do danas) – u tren oka samo jednom znanstvenom iskrom, kao sasušeno i trulo crveno cvijeće bačeni na lomaču povijesne istine pred licem cijele hrvatske javnosti.
Neki objektivni medijski analitičari – kao što je npr. Višnja Starešina u SD ter u Hrvatskom tjedniku kolumnist G. Borić i glavni urednik I. Marijačić – odmah su uočili bit napada odnosno kvaziintelektualne i kvazikulturne “seljačke bune” protiv istine i dr. Hasanbegovića. Starešinićka je izvrstno uočila također kako “krimen novoga ministra kulture nije ono što je ikad rekao, već ono što bi uskoro mogao učiniti – ukloniti okove revolucije totalitarnog sustava s hrvatske kulture i javnog prostora”. Uz navedene medijske djelatnike bilo je sigurno i drugih, koji su kao Borić istaknuli nepobitnu činjenicu da su također Staljin, Pol Pot i Tito također bili antifašisti (ali i u zločinu -isti!). Itd…
Međutim, nitko nikada, a poglavito u novoj hrvatskoj demokratskoj povijesti – nakon akademika Aralice – nije tako detaljno, savršeno preciznim intelektualnim “skalpelom”, ter hrabro i javno sa stvarnim znanstvenim auktoritetom razobličio tu dugotrajno terorizirajuću LAŽ, kao što je to učinio sam dr. Hasanbegović intervjuom u Večernjem listu. Zapravo, taj ministrov istup pravo je i doslovno sravnjivanje sa zemljom lažnoga komunističkog “antifašističkog” bunkera pa vrijedi prenijeti barem početak njegove velike “ispovijesti”, za koju je zaslužan Denis Derk. Novinar u uvodu ističe da novi hrvatski ministar kulture, povjesničar Zlatko Hasanbegović iz Instituta za društvena istraživanja Ivo Pilar, “od dijela kulturne javnosti nije dočekan uz dobrodošlicu” ter navodi da, iako je isključen iz utabanih kulturnih klanova, odlično poznaje hrvatsku kulturnu zbilju.
Prvo pitanje u intervjuu glasi: Dio kulturne javnosti nije vam iskazao dobrodošlicu. Tvrde da niste stručni i da imate upitan stav prema antifašizmu, a onda i Ustavu. A ministar briljantno, jasno i ‘gromovito’ odgovara:
– Prostor javnoga govora u medijima proteklo desetljeće uzurpirala je interesno povezana manjina jednih te istih figura naše kulturne scene koja se smatra i njezinim arbitrom i glasnogovornikom svekolike, ne samo kulturne javnosti. Medijski sveprisutne sveznadare, uvijek iste verbalne zlostavljače i ljevičarske “doktore opće prakse” ne samo što se uvijek pita za mišljenje, nego oni i određuju, eliminiraju, insinuiraju, prozivaju na ostavke, kadroviraju i naravno – inkasiraju. To je svojevrsni dokoličarski kulturni agitprop i “pokretni prijeki sud” koji se, na moju sreću, još uvijek kreće na “teorijskom planu” i nije prešao na “praktičnu” primjenu svoje “kulturne politike”, tj. nije posegnuo i za revolucionarnim egzekucijama. Iako se na prvi pogled čini da je riječ o monolitnoj družini okupljenoj u borbi protiv “zla” utjelovljenog u mojoj osobi, zapravo je to šaroliko društvo sabrano tek u taktičku Facebook “narodnu frontu” protiv zajedničkog neprijatelja. Pomiriti i ujediniti stare kulturne veterane i ikone pozne socijalističke kulture prekaljene u SIZ-ovima, partijskim i ostalim komisijama te državnom nakladništvu, ideološki indiferentne kulturne “poduzetnike”, starlete te mlade “postmarksističke” i “post jugoslavenske” teoretičare i “subverzivne” diverzante na državni proračun uistinu može samo velika nevolja. “Stari” su očajni jer su i u HNS-ovoj podjeli kulturnog plijena i kadroviranju nakon 2012. ostali “kratkih rukava”, pa im se sada čini da je nastupilo trajno izmicanje tla pod nogama. Mladi su ljutiti jer im je jasno da se teorijsko-subverzivni aktivizam i medijsko djelovanje prebacuje s državnog kazana na “neoliberalno tržište”. Najbizarnije su među njima veteranke ulične “revolucije” koje ne da nisu zadovoljne mojom pojavom, već bi za pet dana prosvjedovale i protiv ministrice koja bi bila simbioza Rose Luxemburg i Nade Dimić. Vrijeme je i da za hrvatsku kulturu padne Berlinski zid, pa kao što u politici postoje “lijevi” i “desni” koji se voljom naroda izmjenjuju na vlasti, nema razloga da kulturu monopolizira samozvana lijeva avangarda kulturnjačke klase. Mene kao ministra zapravo ne zanimaju banovićke, viskovići i frljići, tu nema ništa osobno, već brojni nevidljivi kulturnjaci, umjetnici i intelektualci koji stvaraju u živom prostoru hrvatske kulture i nikad ih se ništa ne pita.
Eto, jednom riječju – fantastično! Sapienti sat (a blenti ni budilica, ni galama “dežurnog oficira” neće probuditi ni mozak ni poštenje)!
Konačno, vraćam se samom pojmu ANTIFAŠIZMA – bilo kao medijske floskule bilo kao ozbiljnog fenomena – budući da su prosvjedni kvazihistorijski revolucionari upravo s te fronte pokušali “(inkri)minirati” povjesničara dr. Hasanbegovića. Dakle, kao što sam učinio i u spomenutom lanjskom postu, smatram koristnim ponoviti makar u najkraćim crtama što je to ANTIFAŠIZAM i što je u svojoj biti taj famozni “antifašizam” – koji bi i Titu, kako njegovi sljedbenici zamišljaju, kao zasluga trebao oprati sve slabosti i grijehe pa čak i najveće zločine. A samim time i njima…!
Premda se može činiti smiješnim ponavljati ono što je odavno svima poznato, jer o tome fenomenu postoje brda knjiga, ističem ponovno najnoviju najjednostavniju i najjasniju ter dakako i najsažetiju “definiciju” spornog fenomena. Dao ju je akademik Ivan Aralica, opisujući i analizirajući u navedenom djelu “Smrad trulih lešina” nekoliko “mentalnih komunista” (među kojima su ideološke i administrativne perjanice: Slavko i Ivo Goldstein, Vesna i Zoran Pusić, Račan i Milanović, “Doživotno drugi” /predsjednik – “nomina sunt odiosa”/ i sada već bivši – Josipović, a tu je i Predrag Matvejević, ‘prisjednik’, s kojim Aralica u knjizi polemizira). Dakle, sve odreda deklarirani detuđmanizatori u Hrvatskoj i ‘narikače’ njihova druga Tita odnosno notorni “antifašisti”.
Radi jasnoće i uočavanja pojmovne zbrke, koju manipulatori i dalje potiču jer na njoj grade svoje “argumente” – a među njima posebno i ‘počasno’ mjesto ima NL(O)-kolumnist Predrag Lucić (Prluc), koji i danas, 1. veljače, na sebi svojstven način (b)analizira stvarnost – Aralica najprije ističe da su i među Izvorišnim osnovama Ustava RH, kao temelj hrvatske državnosti, navedeni sljedeći čimbenici (tj. tri):
1. odluke Zemaljskog ANTIFAŠISTIČKOG vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (ZAVNOH-a);
2. povijesna prekretnica odbacivanja KOMUNISTIČKOG sustava, učinjena na prvim demokratskim izborima;
3. pobjeda hrvatskog naroda i hrvatskih branitelja u pravednom, legitimnom, obrambenom i oslobodilačkom DOMOVINSKOM RATU.
Potom logično zaključuje: “Kad se ova izvorišta promatraju u njihovu unutarnjem prožimanju, jasno je da se u antifašističkoj borbi ugrađenoj u odluke ZAVNOH-a ne podrazumijeva komunistička manipulacija tom antifašističkom borbom, jer se, da je drukčije, da se misli na KOMUNISTIČKI ANTIFAŠIZAM, u tom trojstvu ‘od osnova’ ne bi moglo naći ni odbacivanje komunističkog sustava ni pobjeda hrvatskog naroda u Domovinskom ratu, koji je, doista, bio rat protiv četničkog i komunističkog agresora, a ne rat protiv Srba, koji su, za našu i svoju nesreću, u najvećem broju bili u sastavu četničkih i komunističkih vojnih formacija.”
Ipak su detuđmanizatori (a upravo to je temeljna karakteristika gotovo svih medijskih “glasnogovornika” koji sebe smatraju “javnošću” – a Prluc je, kao bivši feralovac, među njima ‘najeminentniji’), i pored te jasnoće, ističe dalje akademik, u antifašizmu koji je unesen u preambulu Ustava vidjeli (što je i prirodno jer takva je njihova politička ‘dioptrija’) KOMUNISTIČKI ANTIFAŠIZAM. Ali, na njihovu žalost, taj “njihov” antifašizam nije DEMOKRATSKI ANTIFAŠIZAM! Oni dakle ili ne žele znati ili svjesno odbijaju istinu da je “njihov” komunistički antifašizam jednako “totalitarni sustav koliko je totalitaran i fašizam, čijim se protivnikom deklarira”!
Zanimljivo je također i znakovito kako slijepi branitelji svoga slijepog YU-vođe odbacuju i logiku po kojoj je jasno da komunizam iz Ustava ne može biti njihov komunistički antifašizam (jer to bi se “kosilo s dva preostala dijela trodijelne izvorišne osnove, pa i s Ustavom u cjelini”). Oni svoju ‘yustavnu titoidnost’ brane tvrdnjom kako bi “odvajanje komunističke vodeće uloge u Narodnooslobodilačkoj borbi, koja je doista bila antifašistička, tu antifašističku borbu učinilo virtualnom”. To pak za njih znači da HRVATSKI ANTIFAŠIZAM “ne postoji bez Tita i njegovih komunista kao eksponenata Kominterne, što će reći KOMUNISTIČKOG TOTALITARIZMA na globalnoj razini”. No to je, opet na silnu žalost titoidnih komunfašista, najobičnija LAŽ. Jer to je već objašnjeno odnosno, kako Aralica kaže, o tomu bi li se hrvatski antifašizam iz NOB-e mogao odvojiti od komunističkog antifašizma kao MANIPULACIJE tim antifašizmom struka je već odgovorila potvrdno. Očito, uzalud – prema izjavama i suzama raznih sarnavki, matula, violića, prlucića… & AFF-comp. (Autentične Fašistoidne Floskularne družine).
Akademik Aralica ističe da je predsjednik Tuđman to znao razdvojiti ter da je “zato u nerazorivom trojstvu unio antifašizam u naš Ustav, i da će se to sada, kad je detuđmanizam propao, morati učiniti, jer je nerazumijevanje te tročlane osnove u Ustavu izvorište postkomunističke ideološke zbrke koja trenutno drma Hrvatskom”. To je jasno da ne može biti jasnije odnosno, rečeno žargonom mnogih detuđmanizatornih titozboraca, to je “prosto ko pasulj”! Ipak, na kraju, valja odgovoriti na važno pitanje odnosno odkriti zagonetku ZAŠTO su gledajući (“u tunelu usred mraka”) u antifašizmu iz preambule Ustava upravo i samo komunistički antifašizam, izvorištem hrvatske državnosti proglasili BAŠ TAJ komunistički antifašizam na čelu s ‘drugom Titom’ i sobom samima. U odgovoru na to pitanje razrješuje se i dvojba zašto bijahu u teškoj žalosti što im svojedobno ode bista-šaka s Pantovčaka ter zbog čega sada toliko buke i bijesa na argumentirane izjave doktora znanosti odnosno zašto dežurni kolumnisti-komunisti trabunjaju i ponavljaju otrcane frazetine i ‘te(n)kovinske’ floskule iz vrjemena još i danas zaudarajuće crvene revolucije.
Prije nego završim ovaj post odgovorom na te dvojbe, dodat ću najprije upozorenje parafrazom riječi Marka Juriča: Pazite kad otvarate Novi list, jer bi vas iznenada mogao zaskočiti Predrag Lucić, koji nekoliko puta tjedno, kao poskok o zemlju prignječena vrata, štrca otrov kroz oštre medijske očnjake, manipulirajući tuđim riječima i lažući kao da je doktorirao kod Dobrice Ćosića! Dodajem također nadu da će se i hrvatska Predsjednica ove godine povodom tzv. Dana antifašističke borbe 22. lipnja u svojoj čestitki poslužiti znanstvenom istinom, umjesto da joj netko od savjetnika podvali blamažu i “lažu”, koju lažni antifašisti i dalje u histerijskom zanosu “prodaju” kao “(h)istorijsku istinu”.
Evo, konačno, spomenutog odgovora odnosno Araličine briljantne ‘dijagnoze’, ili objašnjenja što su zapravo lažni antifašisti učinili i zašto ter (za)što to čine i danas. Dakle, učinili su taj mentalni, logički i ideološki ‘salto mortale communistico’, tj. proglasili su svoj komunistički antifašizam temeljnom yu-dogmom i gotovo božanstvom “zato jer su detuđmanizatori odreda mentalni komunisti, stasali unutar komunističkog totalitarizma ili educirani nasljednici toga totalitarizma”!
Upravo zato je sve njih takav stav o izvorištima hrvatske državnosti “doveo u izravan sukob s većim dijelom hrvatskog naroda koji je u svojoj duši, kao temeljni doživljaj stvaranja hrvatske države, nosio Tuđmanovo političko naslijeđe i pamtio da je i on kao i većina naroda bio tlačen i progonjen od komunističkog antifašizma na čelu s Titom, pa ga kao totalitarni sustav nije mogao ugraditi u temelje demokratske države, pamtio da ih je Tuđman vodio u ratu protiv komunističkog agresora i da je uz njihovu pomoć stvorio demokratsku hrvatsku državu, s otklonom i prema komunističkom i prema fašističkom totalitarizmu.”
Sapienti sat (a blenti ni budilica)! Drugim riječima, tko ima barem “zrno soli u glavi” lako će zaključiti da su se na novoga ministra kulture dr. Zlatka Hasanbegovića okomili “izvorno hrvatski” fašistički “antifašisti” odnosno ANTIFAŠISTIČKI FAŠISTI! Da nije žalostno, bilo bi smiješno – bio bi to “izvorno hrvatski” ideološki Fašnik. Ovako, to je novo totalitarno ‘crvenilo’ – tragični antihrvatski Fašnizam! Srećom, ipak samo kao smrad trulih lešina!
Izvor: ovdje
