Nepodnošljiva lakoća srpskog brisanja hrvatskih granica
Što je Srbija manja i bez jasnih granica, to im je za tuđim više „dupe zevnulo“! Na ležeran način Srbi su opet ušli u Hrvatsku i krenuli “nježno” silovati hrvatsku kulturu.
Zemlja sagrađena na beskrajnim lažima, karnevalski oblači pocijepani klaunovski kostim Jugoslavije i zahvaća sve ono što im gladne oči žele. Naravno, sve je to “u najboljim namjerama i u interesu suradnje naših naroda (i narodnosti)”?!
Zanimljivo je kako Srbi uvijek lako surađuju sa Srbima/Jugoslavenima iz drugih zemalja, koje su sustavno naseljavali tijekom Kraljevine Jugoslavije (1918.-1941.) i “Titine komunističke Kraljevine Jugoslavije” (1945.-1991.). Kao što je Srbija zemlja iz “sive zone sumraka”, tako su oduvijek najbolje surađivali s crvenim fašistima iz iste sive zone sumraka koji ne priznaju nikakvu hrvatsku državu – dakle s ljudima poput Ive Josipovića, Vesne Pusić i pomahnitalog stand up komičara Zorana Milanovića!
“Pod sloganom “Briše granice”, potkraj veljače 2016. u Beogradu započinje 44. po redu Međunarodni filmski festival FEST, a u natjecateljskom programu “Srpski film”(!) našlo se i pet hrvatskih dugometražnih filmova: “Narodni heroj Ljiljan Vidić”, “Zvizdan”, “Život je truba”, “Ti mene nosiš” i “S one strane”. I ranije su hrvatski filmovi prikazivani na Festu, ali novost je ta da su filmovi Ivana Gorana Viteza, Dalibora Matanića, Antonija Nuića, Ivone Juka i Zrinka Ogreste ove godine uvršteni u nacionalni natjecateljski program. Iako su navedeni filmovi većinski hrvatske produkcije, koproducentski udio u njihovu stvaranju imaju i tvrtke iz Srbije, potom i Slovenije, Bosne i Hercegovine, Crne Gore. Prema Europskoj konvenciji o kinematografskoj koprodukciji, manjinski koproducenti, u ovom slučaju iz Srbije, imaju pravo uvrstiti film u svoju nacionalnu kinematografiju ako je njihov financijski udio najmanje 10%.” Ili otprilike – “…ko nas, bre, zavadi?! Pa sve je to naš film, naše more, naš Dubrovnik, naša Istra, naša Reka, naš Zadar… Mnogo lepe srpske varošice!”
Stratešku odluku o “nježnom” silovanju hrvatske kulture dokazuje nepostojeći “srpsko-hrvatski jezik” te postojeći “Rečnik srpskohrvatskog književnog i narodnog jezika” Srpske akademije nauka i umetnosti. “Ovo je najveći opisni rečnik savremenog srpskog jezika – u njemu je za sada obrađeno više od 200 hiljada reči iz književnog i narodnog jezika… Do sada je objavljeno 18 tomova ovog rečnika: prva knjiga objavljena je 1959. godine, a osamnaesta 2010. godine. Pretpostavlja se da će Rečnik SANU kada bude bio završen imati oko 30 tomova i oko pola miliona reči.” To je ta jednostavna srpska logika: “sve što je srpsko je srpsko, kao i sve što je bilo jugoslavensko! Pa svi znaju da je Jugoslavija bila eufemizam za Veliku Srbiju!”
Kao zemlja u kojoj je najljepša kulturna znamenitost Ćele-kula u Nišu, s tisuću srpskih lubanja koje su Turci uzidali 1809. kao opomenu za jedan u beskrajnom nizu srpskih poraza, ne iznenađuje nas i idući kulturološki napor Matice srpske. U ediciji “Deset vekova srpske književnosti” objavljena je 2010. knjiga “Poezija Dubrovnika i Boke kotorske”, a 2014. “Dživo (Ivan) Gundulić” (1678.-1721.). U planu je i knjiga posvećena Marinu Držiću!? U koncepcijskim i uređivačkim načelima Uređivačkoga odbora piše da će Edicija „prikazati celovit razvitak srpske književnosti… od književnih radova iz XII veka do XXI veka, uključujući sve žanrove usmene i pisane književnosti koja je nastala na srpskom jeziku.“ Glavni i odgovorni urednik edicije “Deset vekova srpske književnosti” Miro Vuksanović priopćio je tim povodom medijima da u uredništvu poštuju pravilo „dvojne pripadnosti“ dubrovačke i bokokotorske književnosti iz vremena „slovinskoga jezika“, pri čemu da uvažavaju njihovu punu srodnost s „istočnohercegovačkim govorom“ i to da su „nastale na narodnom štokavskom, a ne na čakavskom i kajkavskom narječju“.
Sva ta četnička “nježna” kulturna silovanja Hrvatske s druge strane dobivaju podršku kod Zorana Milanovića čija je vlada bila sastavljeno isključivo od Jugoslavena i Srba i koja je napravila sve da se maksimalno ojačaju fizičke granice prema Sloveniji i Mađarskoj, a da se posve neutralizira granica prema Srbiji! Takva veleizdajnička politika trebala bi biti dovoljan razlog za temeljitu istragu protiv Zorana Milanovića i Ranka Ostojića. Mađarska i slovenska bodljikava žica prema Hrvatskoj veliki je uspjeh srpsko-jugoslavenske kulture, koja tako uspješno radi na brisanju hrvatskih državnih granica!
F. Perić/hrsvijet.net
