Od Milanovićeve ”šuplje tikve” do Radmanovih ”lekcija” i Frljićevih ”pljuvački”
Istupi u javnosti bivšeg predsjednika hrvatske vlade Zorana Milanovića, ne samo za vrijeme protekle predizborne kampanje, nego čak još i više poslije gubitka vlasti, tako odudaraju od kakvog-takvog normalnog načina nadmetanja političkih protivnika, da se svatko normalan u RH, i to ne samo iz tabora njegovih političkih protivnika, nego isto tako, ako ne još i više, iz njegovih vlastitih redova, mora zapitati da li je taj čovjek još uopće mentalno zdrav.
Jer, većina njegovih istupa izravno su tako zajedljivi i uvredljivi, da ih normalan promatrač, ponavljamo, čak i bez obzira na osobno političko opredjeljenje, mora doživljavati – prostački niskima!
Pritom je zanimljivo da Milanoviću njegovi politički protivnici na one njegove „samo“ zajedljive, ali ipak još kako-tako prihvatljive prozivke, tu i tamo ipak i odgovore, dok na one prostačko-uvredljive uglavnom jednostavno šute, pri čemu ga, očito ne želeći se spuštati na tu razinu komunikacije, prepuštaju da se u tim svojim prostaklucima koprca sam, kao ono „pile u kućinama“. Jer, na većinu njegovih pogrda, sličnih onima kao kad jedan dječak kaže drugome „Ti si konj“, a onaj drugi mu odgovori „Ti si konj“, ciljana bi mu strana bez ikakvog problema mogla vratiti istom mjerom i odgovoriti posve istom pogrdom i istim prostaklukom. Ali to uglavnom ipak ne čini. I dobro je da ne čini.
Gluposti u Hrvatskoj duboko su ukorijenjene
Da se sada ne upuštamo u nabrajanje mnogih primjera takvih Milanovićevih proizvoljnih, u biti prostačkih izmišljotina i pogrda, uzmimo kao primjer onu nedavnu, da je HDZ „šuplja tikva“, na što se jednostavno moramo upitati, po kojim to kriterijima HDZ jest „šuplja tikva“, dok SDP to nije? Pa valjda to ipak nije tako samo zato što to tako kaže Milanović? A nakon što mu iz HDZ-a nitko na to nije odgovorio istom mjerom (kao što je to učinio onaj drugi, izazvani dječak, uzvrativši provokatoru s „Ti si konj“), Milanović upravo bolesno uživa u svojem uvjerenju da je najveći, najjači i najpametniji, pri čemu tek na taj način ispada – neka nam oprosti na ovom izrazu – još glupljim.
U svjetskoj povijesti nisu bili rijetki slučajevi da su u nekim narodima na vlast dolazili pojedinci, koji su, bilo za vrijeme svoje vladavine, bilo pak i kasnije, dobivali razne nadimke, kao na primjer Veliki, Grozni, Mudri, ali i Čelavi, pa i Ludi i Glupi. Kao primjeri za nadimak „glupi“ poznati su u Francuskoj Karlo III. Glupi (898.-923.) i u Engleskoj Charles VI. Glupi (1380.-422.). Ne bismo željeli biti zluradi pa upitati Milanovića, da se to on svojim prostaklucima u Hrvatskoj možda ne natječe za titulu: „Zoran I. Prostački“?
No, Milanovićevi prostakluci očito nisu sami sebi svrha, već dio „pakla“ u ovoj postizbornoj Hrvatskoj, koji „pakao“ je, kao gubitnik izbora, bio javno najavio. U tome je očito računao i na mnogostruku pomoć sa strane, pa i onu kakvu mu je pružio njegov istomišljenik u mržnji svega hrvatskoga Milorad Pupovac, opalivši čak u Hrvatskom (državnom) saboru i „prvi metak“, s njegove strane doduše izrijekom „verbalni“, ali koji svakoga trenutka može postati i „barutni“, kako se to samo malo poslije toga i jest dogodilo u hrvatskom Vukovaru, u kojem su trojica srpskih mrzitelja svega hrvatskoga prebili jednoga hrvatskog mladića samo zato što je Hrvat; još k tome Hrvat iz Vukovara, u kojem je, kako smo nedavno usput neslužbeno mogli čuti, još i sada oko 70% policajaca srpske nacionalnosti.
Hrvatska u ”paklu”, ili ”pakao” u Hrvatskoj?
Nažalost stanje aktualnog postojanja „pakla“ u Hrvatskoj ne proizvode samo Milanović i Pupovac sa svojim najposlušnijim sljedbenicima (među kojima se baš u zadnje vrijeme posebno nameću brat i sestra Pusići) nego i mnoge druge činjenice, za koje bi svaki normalan čovjek mislio da poslije silaska s vlasti Milanovićeve (protuhrvatske) vlade, više ne bi smjele biti moguće.
Tako je na primjer, ne ulazeći ovdje ni u kakve detaljnije ili stručne analize, zdravom ljudskom razumu nezamislivo, ne samo da je Radman još uvijek glavni čovjek na toj našoj (ne)hrvatskoj televiziji, nego i da si može po miloj volji priuštiti minutažu da, ako baš ne i osobno, preko svojih suradnika, dijeli lekcije prvom podpredsjedniku hrvatske vlade, ujedno relativnom pobjedniku prošlih parlamentarnih izbora. Jednako je tako nezamislivo da jedan Frljić, za čije bi prostakluke i pljuvačke bilo šteta ma i samo jednom riječju trošiti vrijeme i prostor, odjednom opet dobiva priliku da se i dalje izruguje svemu hrvatskome, ne štedeći pritom niti najviše državne institucije, kao što su nova hrvatska vlada i sama hrvatska predsjednica.
Bilo bi krajnje naivno misliti da će ovaj „pakao“ u Hrvatskoj nestati sam po sebi. S druge strane, u interesu je građanskog mira, državne sigurnosti i stabilnosti, te daljnjeg demokratskog života i suživota u Hrvatskoj, da Milanović i Pupovac budu što prije društveno-politički poraženi, marginalizirani i onemogućeni u svojim društveno štetnim i rušilačkim postupcima, a Radman i Frljić civilizirano uklonjeni sa svojih položaja, s kojih još uvijek mogu javno vrijeđati i mrziti hrvatski narod i najveću mu svetinju – domovinu Hrvatsku! Pritom će sada posebno važnu ulogu imati suvladajuća skupina MOST, koja u ovakvo bitnim pitanjima za neposrednu budućnost Hrvatske mora bezrezervno pokazati nacionalnu političku zrelost, daleko od bilo kakvih sitnointeresnih špekulacija, kakvima u dosadašnjem radu nove hrvatske vlade, nažalost, još uvijek nerijetko svjedočimo.
Dokle će u Hrvatskoj (anti)fašisti zloupotrebljavati našu strpljivost?
Ovo javljanje koristimo i da se usput ukratko osvrnemo na samo jedan dio hajke na novog ministra kulture dr. Hasanbegovića, koji je, kao što znamo, znanstvenik-povjesničar. A upravo je povijesna činjenica, bez obzira što tko o tome osobno mislio, da je travnja 1941. godine osnovana/proglašena Nezavisna Država Hrvatska, za čiju su se opstojnost tijekom idućih nekoliko ratnih godina borili i ginuli desetci tisuća hrvatskih muževa i mladića.
Činjenica da je pritom među njima, kao uostalom i u mnogim drugim vojnim formacijama po cijelom svijetu, bilo i heroja i mučenika, je nepobitna, ali i posve neovisna o bilo čijim prosudbama, kao na primjer da su bili zavedeni, da su se borili na krivoj (dakle fašističkoj) strani i sve tome slično. A povjesničaru dr. Zlatku Hasanbegoviću, ako smo taj dio hajke protiv njega dobro razumijeli, mržnjom poremećeni komunističko-fašistički um zamjera upravo to, da je (nekada negdje) napisao da su „ustaše bili heroji i mučenici“! Kao, eto, da takvih među njima i nije moglo biti, pa im povjesničar dr. Hasanbegović takva svojstva pripisuje zbog njegove simpatije što su se borili na fašističkoj strani! Ovdje normalan čovjek mora zavapiti: Bože, da li ljudski um može biti zločestiji i iskrivljeniji?!
A to, što taj isti znanstvenik javno ističe da je protiv svake vrste totalitarizma, dakle i protiv fašizma i protiv komunizma, to taj isti, mržnjom iskrivljeni um, jednostavno niti čuje, niti želi čuti. Dodatni dio Milanovićevog „pakla“? Loši političari već su sa činjenicom da su loši – velika su prijetnja iznutra svom vlastitom narodu. (Mile Prpa, Codex moralis croaticum)
Rudi Tomić / Toronto
Izvor: hrsvijet.net
