Oni.ne.mrze. Fred Matić i Bojan Glavašević svakako spadaju među najljigavije kadrove koje je izrodila bivša vlast. U narodu postoji izraz “plačipička”, koji jako dobro opisuje Freda. Četiri godine slušamo kako njemu jadnom, veterani koji su prosvjedovali protiv njegovog i njegovog pomoćnika omalovažavanja branitelja, prijete, prijete mu i djeci, rade mu grozne stvari. Istovremeno, on je na sve perfidne načine njih pokušavao diskreditirati, a vlast samo što nije tenkove poslala na njih, ali je sve drugo, od specijalaca do “protuprosvjeda”, što je inače specijalitet latinoameričkih fašističkih diktatura.

Pa, ako ste se kad pitali, zašto veterani uopće prosvjeduju, dovoljno je poslušati više nego skandaloznu snimku snimljenu na sastanku Ministarstva branitelja, na dan kada je tragično preminula heroina Nevenka Topalušić. U njoj se Matić, njegova zamjenica Vesna Nađ i pomoćnici Bojan Glavašević i Ivan Grujić, inače poznati udbaš, na iznimno ogavan način izruguju sa žrtvama i dogovaraju kako opstruirati veterane, te im uskratiti prava. A kruna svega je mlado od Glavaševića, koje viče “Busovača, zdravooo!”, izrugujući se s braniteljima kao nekakvim primitivnim bosančerosima (to inače nije govor mržnje kad antifašisti to rade). Nevjerojatno koliko prijezira i mržnje spram hrvatskih vojnika se može čuti u tom uratku, i to upravo iz Ministarstva koje je tu da kao štiti njihove interese!

Fred se, uostalom, na blaćenju suboraca i preuveličavanju svojih zasluga i probio, njegove knjige su bile jedan od pokretača progona braniteljskih vještica iz dvijetisućitih, pa sve ovo niti ne čudi. A ako pamtimo išta ljigavog iz prošle četiri godine, onda je to bilo Glavaševićevo uvlačenje pročetničkoj, antifašističkoj Documenti, uz pitanje: “Zašto Srbi nemaju PTSP?”, što je insinuiralo da je ta bolest izmišljena, a možda i da su se Hrvati borili na “krivoj” strani, i potom osnivanje grupe “ja.ne.mrzim” uz asistenciju Ive Josipovića. Prvo je jasno bila podvala – Srbi i te kako imaju PTSP, samo im ga njihova država ne priznaje. Drugo je bio najodvratniji pokušaj medijske manipulacije – ispada da, eto, veterani koji su se pobunili protiv sustavnog višegodišnjega ponižavanja, a naročito iziritirani Glavaševićevim hejterskim nastupom u suradnji s antifašističkom, antihrvatskom i antibraniteljskom Documentom, “mrze”. Koga? Njega?

Istovremeno taj “ja.ne.mrzim” samoproglašeni svetac se izautao kao autentično hejtersko ljudsko smeće koje se izruguje veteranima, pa i masovnim grobnicama (Busovača je jedna od njih). Svojima se nikad nije tako izrugivao. Onima koji su ga odgojili. Prijedor, zdravooooo!

No, ta snimka ipak nije snimka ministra Hasanbegovića s “ustaškom” kapom pa da se to probije u mainstream medije. Oni su uvijek bili više zainteresirani za to što Njec Hranjec i Grahovac (ne pitajte tko su ti likovi) misle o braniteljima, nego što zapravo radi Fred Matić. Uostalom, i mainstream mediji su bili dio lova na vještice i difamacije braniteljske populacije, a ovo samo dođe kao potvrda da je to bio i pravi posao bivšeg ministra branitelja.

Milijun kuna i audi za odštetu uhljebu

Unutastranačke kadrovske ratove HNS-a, država će platiti milijun i sto tisuća kuna, plus audi. Zlatko Koračević nije bilo kakav menadžer, on je HNS-ov menadžer. Na mjesto najveće državne tvrtke s deset tisuća zaposlenih došao je s mjesta načelnika općine Bednja, a bio je i saborski zastupnik. Ostao je zapamćen po tome što je, tjedan dana nakon što je saznao da će biti uhljebljen na direktorskom mjestu s plaćom od četrdesetak tisuća kuna mjesečno, ipak zatražio saborsku mirovinu, par dana prije promjene zakona. Za svaki slučaj. Kao poduzetnik, ostao je zapamćen po privatizaciji “Lepe”, u međuvremenu propale tvrtke iz Lepoglave, koju je otplatio novcem same tvrtke, a cijela priča je bila obilježena revoltom radnika, kaznenim prijavama i zgražanjem javnosti zbog načina na koji si je privatizirao “Lepu”.

Kao dobar osobni prijatelj i osoba od povjerenja Radimira Čačića, postavljen je na mjesto direktora HEP-a bez i dana iskustva u energetici i bez ikakvih uspjeha u vođenju bilo čega. A kad je Čačić pao, novi ministar Vrdoljak je maknuo Čačićevog uhljeba i stavio svog uhljeba, pa ga kasnije zamijenio drugim svojim uhljebom.

Problem je što je sud prvostupanjski dosudio da je Koračević nelegalno otpušten, a da pritom nitko nije propitao, je li uopće legalno zaposlen tamo gdje je bio zaposlen? On je samo jedan od dokaza da je Most u pravu kad traži da se direktori javnih poduzeća biraju natječajem. Čak i namješteni natječaj je bolji od ovakvog vulgarnog političkog kadroviranja!

Uglavnom, bivšem direktoru HEP-a, koji je pao zajedno sa svojim političkim mecenom, država mora platiti milijun i kusur kuna, vratiti ga na posao koji nikad nije ni trebao dobiti i vratiti mu na upotrebu službeni automobil audi A6, što on nije zaboravio zatražiti u tužbi. Najbolje od svega: sve je po zakonu. Iako ni u Nigeriji ne bi bilo…

Afrička šljiva

Sjećate se onih reklama za afričku šljivu? Regulira vašu muškost, podiže potenciju, regulira funkciju prostate. Milanović se u Varaždinu pojavio s plavim pod okom i na obrazu, izgrebanim vratom i nosom. Pao je, kaže, na skijanju. Jedino što nikom nije poznato da je zadnjih dana bio na skijanju, naročito preko tjedna. A na Sljemenu baš i nema snijega. A i kad vam se dogogdi nezgoda na skijanju, u pravilu nemate ogrebotine po vratu i plavi desni obraz, nego polomljene ligamente ili poneku kost. Možda malo i šepate. Ogrebotine na vratu nekako nisu tipična sportska ozljeda.

Njegovo objašnjenje o skijanju je uvjerljivo koliko i uvjeravanja holivudskih starleta da su njihove jeftine plastične grudi prirodne. Ili na one priče o padu niz stepenice. Zapravo, sve ukazuje na ozljedu zarađenu na bračnom paralelnom slalomu. Ako je to u pitanju, ruke joj se pozlatile!

Ako Milanović nešto zna raditi dobro, zna dobro lagati. Zato malo čude ovakva neuvjerljiva objašnjenja.

Milanović kao Nixon

A zbog laganja je svojevremeno morao iz Bijele kuće otići predsjednik Nixon. Je li Kolinda trebala saznati da je Mamić pod nadzorom od Babe Vange i vidovitog Milana, ili od svoje tajne službe? To je na kraju, s nekoliko mjeseci zakašnjenja, saznala – od Cvitana, državnog odvjetnika, kad su njemu predani materijali koje je prikupila SOA, a gdje se preko legalno prisluškivanog Mamića, kao “kolateralnu štetu” prisluškivalo – Kolindu Grabar-Kitarović.

U zakonu jasno piše: “Sigurnosno-obavještajne agencije o svim važnijim podacima koje su prikupile u svom radu te svojim procjenama sigurnosnih situacija izvješćuju Predsjednika Republike, predsjednika Hrvatskoga sabora, predsjednika Vlade i UVNS”.

Da je Mamić to što jest, nije sporno. Da je Kolinda Grabar Kitarović bila u njegovoj vili na domjenku koji je organizirao za nju, nije tajna, niti je bila tajna. Bilo je to u travnju prošle godine kada je Mamić, što se tiče zakona, bio čist, a što se tiče javnosti i Predsjednice, nije bio pod istragom. Na stranu sad koliko je družiti se s osobama poput Mamića inače pametno i koliko je to loš PR – ali nije bilo nelegalno, niti u bilo kojem pogledu sporno.

Ono što jest sporno je, zašto Lozančić nije obavijestio predsjednicu da će se naći u blizini osobe koju SOA prisluškuje, iako je taj susret najavljen. Predsjednica smatra da su tome dva razloga – prvi je da je se kompromitira u javnosti jer se druži s osobama pod prismotrom, što je uspjelo; jer, da je znala da je Mamić pod istragom, sasvim sigurno da se ne bi pojavila kod njega. I drugi razlog – kako bi Lozančić, kao Milanovićev čovjek u sustavu, saznao što više o njoj i time brifirao Milanovića, te na taj način utjecao na izborni proces.

Drugim riječima, ako su sumnje predsjednice utemeljene – a sve upućuje da jesu – SOA je tu zloupotrijebljena na najgori mogući način. Na Balkanu nije ništa novog da se špijuni i službe, umjesto za zaštitu državnih interesa, koriste za manipuliranje izborima. Nije to Lozančić patentirao, Bajić je davno na tome doktorirao.

I nije mu se dogodilo – ništa. A vjerojatno se neće ništa dogoditi ni Lozančiću, u najgorem slučaju će biti – smijenjen. Iako ima još puno pitanja na koja mora odgovoriti, recimo, zašto je pokušao diskreditirati Raškovića kada je odbio dati potpis za SDP? No, način na koji mediji izvješćuju o cijeloj priči je blago iznenađujući, pa ispada da se ne zna zašto ona Lozančiću više ne vjeruje. O slučaju smjene Lozančića, svoje mišljenje na “hrvatskoj TV” dali su Gordan Bosanac, Ivo Josipović, Peđa Grbin, a za Večernji čak i Anto Nobilo; i svi se slažu da predsjednica za svoje tvrdnje treba imati dokaze. Zanimljivo da se neki dan nisu tražili dokazi kada se smjenjivalo Crnoju – a i zašto bi, uostalom? Presumpcija nevinosti postoji samo na sudu, ne u politici! Ostavka se daje čim postoji osnovana sumnja.

Sve skupa blago podsjeća na Watergate, kada je na kraju ispalo da je Nixon ipak znao za operaciju prisluškivanja demokrata, iako je nije naredio niti je bio umiješan u to. Ovdje bi njegov pandan bio tadašnji premijer, Milanović, kojeg doduše nitko neće tjerati na ostavku jer je ionako izgubio vlast. Ali ono što je problematično, nitko ga ne bi niti tjerao s vlasti zbog toga, kao što su Amerikanci otjerali Nixona. Koji je za razliku od Milanovića, ako je već nešto i slagao, barem bio sposoban, za razliku od svojih nasljednika Forda i Cartera.

Ključno pitanje – je li Lozančić iskoristio Mamića da bi prisluškivao predsjednicu i onda te podatke davao tadašnjem premijeru – zasad ostaje neodgovoreno. Ali kad se vidi tko brani Lozančića – Nobilo i Olujić, dakle ljudi koji su branili i Perkovića i bili protiv njegova izručenja – nije teško steći neku ideju o tome za koji tim on igra. A to nije demokratska opcija, to je ona stara balkanska zaplotnjačka opcija koju treba ukloniti, kako bi institucije bile konačno počišćene od kadrova koji su odani ovoj ili onoj političkoj opciji, a ne državi i naciji.

Katekizam antifašizma po Vesni Pusić: Nije fašizam kad mi to radimo
Hrvatski sabor je vratio pokroviteljstvo nad komemoracijom u Bleiburgu, a u Otvorenom su gostovali eminentni antifašisti Vesna Pusić i Dragan Markovina, kako bi pučanstvu objasnili kako je to – ustašluk.

Vesna Pusić je rekla jednu čudovišnu stvar: da svatko tko je ubijen bez suđenja nije nevin, već mu samo sudskim procesom nije dokazana krivnja! U Auschwitzu je bilo na stotine tisuća takvih koji nisu bili nevini, nego im samo nije dokazana krivnja! A sasvim sigurno je da i oni u Jasenovcu, slijedom iste logike, nisu bili nevini, samo im nije dokazana krivnja! A vjerojatno bi se više četničkih ratnih zločinaca našlo na popisu ubijenih u Jasenovcu, nego ustaških na Bleiburgu!

Zadnje vrijeme često, naime, slušamo kako se tamo odaje počast Paveliću, Maksu Luburiću i njima sličnima, a ne nedužnim žrtvama. Međutim, ni Pavelić ni Luburić ni itko od ustaške vrhuške nije stradao na Bleiburgu. Oni su se izvukli, a stradali su pretežno regrutirani vojnici, domobrani i obična vojska kojoj ionako nikad nitko nikakvu krivnju ne bi ni dokazao, jer se za ratne zločine sudilo samo onima koji su ih i naređivali.
Izjava Vesne Pusić je dostojna Adolfa Hitlera osobno, no antifašisti smatraju da nije fašizam kad oni takve stvare govore – da je u osnovi u redu indiskriminativno, bez suda, ubijati ljude čisto zato jer pripadaju grupi koja se njima ne dopada.

A da bi bezobrazluku i neljudskosti dodala i glupost, Vesna Pusić je rekla i kako motiv okupljanja u Bleiburgu nije komemoracija sama, već neki stari obračun sa jugoslavenskim režimom. Bleiburg nosi svoju simboliku, kaže Pusić, ali ne stava prema žrtvama, nego stava prema režimu.

A kakav bi stav prema totalitarnom jugoslavenskom režimu, koji se od ustaškog razlikovao uglavnom po tome koga se ubijalo, ali ne toliko po medotama i mentalitetu, trebali imati? Pozitivan? Vesna Pusić, aspirant na mjesto glavnog tajnika UN-a, očito nikad nije čula za rezolucije VE-a kojima se komunistički režimi osuđuju. A možda i nije čitala Ustav, gdje jasno piše da je Hrvatska utemeljena na odbacivanju komunističkog sustava (a antifašizam se, kako sam više puta obrazložio, nigdje ne spominje).

Na istom tragu je bio i antifašist Dragan Markovina, koji smatra da je komemoracija paravan za izjednačavanje komunističkog i ustaškog režima. Komunistički režim je, međutim, tim zločinom i brojnim drugima koji su uslijedili do sredine pedesetih godina, a u manjoj mjeri i kasnije, sam sebe izjednačio s ustaškim režimom. Jer, ako fašiste povijesnim negativcima čine masovna ubijanja zarobljenika bez suda i bacanje u jame, čime onda to isto čini antifašiste?

Sara, Kimy i dobri građani

Saru i Kimy, dvije djevojke, sestre, pretukao je pijani mladac u taksiju dok su se zajedno vraćali s noćnog izlaska.

Za javnost je problem maloljetničko nasilje, za neke je problem to što je policija sestre uputila na privatnu tužbu, obzirom da je takva praksa kada se radi o lakšim ozljedama, za neke je problem što su liječnici ozljede okarakterizirali kao lakše (tu se radi o neupućenosti, jer teže ozljede podrazumijevaju prijelome i slično, a šljiva pod okom i ogrebotina nikako ne mogu biti teške ozljede).

Uglavnom, svi traže strožu kvalifikaciju djela i strožu kaznu za pijanog mulca koji je cure našamarao. A i kaznu za vozača taksija koji curama nije pritekao u pomoć.

No, problem nije u tome. Nije stvar u tome hoće li on dobiti uvjetnu kaznu ili dvadeset godina robije, nikome to neće pomoći. Stvar je u tome da smo postali civilizacija koja ne reagira na nasilje na cesti, u klubu, u taksiju. Postali smo kukavička, bezmuda civilizacija koja očekuje da policija riješi stvar. A problem s policijom je što ona nikad nije, niti može, biti prisutna na licu mjesta.

U neka ne tako davna vremena, cure u kvratu su uživale zaštitu kvartovske škvadre, a cure u školi ekipe iz škole. A kada bi građani vidjeli da netko nekoga mlati na cesti, priskočili bi u pomoć. Danas okrenu glavu, u najboljem slučaju nazovu policiju na telefon. Politika je – “Mi se ne bi šteli mešati”.

Da bi se ovo objasnilo, treba se sjetiti, mislim, posljednje epizode “Seinfelda”, kad ekipa promatra kako nekog mlate i ne priskače u pomoć jer, poučeni iskustvom, gledaju svoja posla kako ne bi zapali u nevolje. A zatim zaglave u zatvoru zbog zakona o “dobrim samaritancima”, koji kaže da morate priskočiti u pomoć. Takav zakon, naravno, ne postoji.

Prije samo tridesetak ili četrdeset godina, ako biste pomogli policiji, ako biste pomogli građanima u nevolji, ako biste sami brinuli za sigurnost i red u svom kvartu, nitko vas nije dirao, naravno dok niste to zloupotrebljavali. Znao se red i vjerojatno bi tada taksist i reagirao. To je bilo pitanje građanske hrabrosti, časti.

Ali Moloh države je u međuvremenu proširio svoj monopol na nasilje i danas ljudi ne žele intervenirati kada vide da netko cipelari ženu na cesti, jer ako ga ozlijede, on bi mogao tužiti njih i dobiti veliku odštetu. Ne bi bili heroji, nego dio problema. Možda bi mediji i izokrenuli priču, pa bi oni mogli ispasti glavni negativci. I tako smo dobili svijet u kojem svatko brine samo o sebi, a o svima zajedno brine policija; ona je tu da nas čuva i štiti jer mi smo previše nepouzdani da bismo to činili sami. Kao što smo u zadnjih pola stoljeća postali previše nepouzdani, da bismo većinu toga radili sami i bez nadzora Velikog brata.

A sad, vi možete dizati graju protiv tog pijanog balavca koliko hoćete, ali činjenica je da će takvih biti sve više dok god u blizini nema nikoga da ih pošteno namlati i nikakve kvalifikacije i zatvorske kazne tu ne pomažu.

Demokratizacija u režiji Srećka Horvata

Srećko Horvat je poznato ime u Hrvatskoj. U Hrvatskoj su poznati i Modni Mačak i Ava Karabatić, pa zašto ne bi bio i svaki drugi redikul? Srećko nije postao poznat po kvaliteti svojih filozofskih uradaka, koji u imalo upućenijeg i inteligentnijeg čitatelja uglavnom izazivaju prezriv osmijeh, slično kao i Kangrgine lamentacije o tome kako kipar radeći kip vrši radikalnu kritiku kamena. Postao je poznat jer u Hrvatskoj ima jako puno onih koji žele da im kakav “filozof”, stručnjak, potvrdi ono što oni misle, pa kao što djevojčice vole slušati bajke o princezama, a dječaci o vitezovima, tako Hrvati vole slušati bajke o komunizmu, u kom buju svi sve imali kaj si god požele i niko niš ne bu moral delat ak mu se ne da. Da ne govorim da će svi muškarci imati uza sebe zgodne plavuše s velikim grudima, a sve žene sportski građene milijardere. E, da, njih neće biti, jer će svi sve ionako imati.

Dakle, Srećko će s bivšim grčkim ministrom financija Janisom Varufakisom u Berlinu 9. veljače predstaviti svoju inicijativu za osnivanje paneuropskog pokreta DiEM25, koji će se boriti za radikalnu demokratizaciju Europe. Na predstavljanju se, kaže priopćenje, očekuju predstavnici većine lijevih i zelenih stranaka Europe, sindikati i razni pokreti, a podršku osnivanju pokreta dala su i imena poput Slavoja Žižeka, Juliana Assangea i Briana Enoa.

Stvar je u tome što je Varufakis sebe već vrlo radikalno demokratizirao. Superluksuzna vila s bazenom u Ateni, motori, luksuzni restorani i skupi hoteli, a predavanja naplaćuje onako po socijalističkoj tarifi – 60.000 dolara. Plus avion i smještaj u luksuznom hotelu. A novac sjeda, naravno, ne na račun u voljenoj Grčkoj, nego u Omanu. Radi poreza. Jer znate, socijalizam je super stvar, ali novci su ipak novci.

Malo je vjerojatno da će Srećku ikad itko plaćati 60.000 kapitalističkih dolara po predavanju, ali fascinantno je kako se svi veliki komunisti uvijek ponašaju vrlo tržišno kad su njihovi interesi i honorari u pitanju. Ne dao Bog da bih ja imao nešto protiv tržišnog ponašanja, uostalom da naplaćuje predavanja po marksističkoj ekonomskoj logici, držao bi ih manje-više badava, ali uvijek me iznova fascinira licemjerje marksističkih razmišljatora. Kako misle nama nametnuti klasnu svijest, kad je ni oni nemaju?

U stvari, neko moje životno iskustvo je – što veći socijalist i humanist, to veća tvrdica i škrtica kada treba ostaviti napojnicu radničkoj klasi, konobarima u restoranu. No dok Varufakis ipak jako dobro zna što radi, tragično je što Srećko najvjerojatnije stvarno i vjeruje u to što govori…

Autor: Marcel Holjevac / 7Dnevno

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save