RAZGOVOR – ROMAN LELJAK: ‘Bleiburg je sveto mjesto svih Hrvata – očekujem nova uhićenja udbaša!’
Na žalost, 2000 Hrvata iz Hude jame, mnogi među njima iz Hercegovine, još nisu dobili pravo na grob. To je sramota i za Sloveniju i za Hrvatsku. U Celju postoji još jedan rudnik – Pečovnik – u kojemu je okrutno ubijeno ili živo zakopano 12.000 Hrvata!
Gospodina Romana Leljaka čitatelji tjednika 7Dnevno poznaju kao čovjeka koji neumorno radi na otkrivanju kriminalnih radnji zloglasne Udbe, istraživača istine o stradanjima Hrvata na području Slovenije nakon II. svjetskog rata, svjedoka u slučaju Mustač – Perković, koji je rasvijetlio i tragičnu sudbinu Stjepana Crnogorca, način i krivca za likvidaciju predsjednika Bleiburškog voda Nikice Martinovića 1975. godine, krivce za ubojstva Rukavine, Tolja i mnogih drugih. Ovih dana je izašla njegova knjiga “Huda jama – strogo čuvana tajna”…
Gospodine Leljak, počnimo ovaj naš razgovor s temom Bleiburga, Hude jame, ubojstava hrvatskih emigranata u inozemstvu…
– Bleiburg je sveto mjesto svih Hrvata. Ovih dana sam se dogovorio s prof. dr. Josipom Jurčevićem da u suautorstvu napišemo posebnu knjigu o Bleiburgu na osnovi Udbine arhivske građe, koja je preko centara u Mariboru i Slovenj Gradcu od 1946. do 1990. nadzirala Bleiburški vod. Operativni nadzor su vodili pod imenom OA “Pliberški vod”. U knjizi ćemo posebno obraditi i ukazati ponosne Hrvate koji su radili u tom vodu, pokušaje likvidacija, postavljanje bombi, pokušaje trovanja i u potpunosti rasvijetliti način na koji je likvidiran Nikica Martinović.
U Salzburgu se privodi kraju istraga o ubojstvu Stjepana Crnogorca. Očekuju se novi uhidbeni nalozi za hrvatske i slovenske pripadnike Udbe. Očekujem da će prvi put bit priveden i Silvo Gorenc, jedan od šefova jugoslovenske Udbe, koji danas živi u Krškom.
Prošloga tjedna sam se vratio iz Hercegovine, gdje sam predstavljao svoju knjige Huda jama. Posjetio sam Mostar, Soviće, Posušje, Ljubuški, Čitluk, Međugorje, Tomislav Grad i Široki Brijeg. Hrvati u Hercegovini pokazali su veoma veliki interes za tu temu, što samo pokazuje da je Huda jama veliki povijesni ožiljak slovenskoga i hrvatskoga naroda. Na žalost, 2000 Hrvata iz Hude jame, mnogi među njima iz Hercegovine, još nisu dobili pravo na grob. To je sramota Slovenije i Hrvatske. U Celju postoji još jedan rudnik – Pečovnik – u kojemu je okrutno ubijeno ili živo zakopano 12.000 Hrvata!
U Ljubljani ste upravo predstavili svoju novu knjigu “Udbine špije”. O kakvoj je knjizi riječ?
“Špiclji Udbe” je knjiga koja je u biti popis svih suradnika Udbe od 1945. do 1990. godine koji su u Sloveniji tajno radili za tu zloglasnu i krvavu tajnu komunističku policiju. Moja namjera nije nikakav lov na udbaše, nego samo želja da dokažem da je Udba bila komunistička politička teroristička organizacija i obranim jasno opredjeljenje da je Slovenija, kao i Hrvatska, nastala na temelju rata 1990. godine, a ne kao baštinica nekakvog kontinuiteta Jugoslavije ili – kao što neki opskurni likovi i danas tvrde – na pozitivnoj politici Komunističke partije koja je tobože od 1986. godine postupno odustajala od vladanja. A moj glavni cilj je razotkriti metode i aktere podzemne Udbine vladavine u gospodarstvu u Sloveniji i u Hrvatskoj.
Na predstavljanju svoje knjige spomenuli ste ulogu Emila Tedescija?
Zagrebački i riječki ogranak Udbe bili su najviše uključeni u tajno, ilegalno poslovanje u inozemstvu. Danas se ne čudim da se na izborima u tim dvama gradovima uvijek daje prednost političkim opcijama kontinuiteta bivše Jugoslavije. Tvrdnja koju mogu jednostavno dokazati.
Uzmimo Rotham, Udbinu firmu u Trstu. 9. ožujka 1987. u okviru savezne Udbine akcije “Drobiž” sastavljeno je izvješće o Rothamu. Firma je bila na posebnom području koje je bilo određeno malograničnim sporazumom između Jugoslavije i Italije iz 1955. godine. Na tom su području izvozna poduzeća mogla zadržavati svih 100 posto deviza, pa je to bio raj za Udbina poduzeća. Podžupan talijanske općine Milje je 1983. u Trstu osnovao Rotham. Osnivači i dioničari tog poduzeća bili su podžupan Jacobo Rossini, Svetozar Tedeschi (otac hrvatskog poduzetnika Emila Tedeschija), odvjetnik Zvonko Čebalo, Hrvat, Sven Buhler – hrvatski emigrant, i Jure Gotovac – tada potpredsjednik Gospodarske komore Hrvatske. Dogovor o registraciji poduzeća sklopljen je na na temelju bratimljenja dviju gradova – Zagreba i njemačkog Mainza. Početni kapital od 50.000 švicarskih franaka uplatilo je Udbino poduzeće sa sjedištem u Liechensteinu – Capital Olant Corporation iz Vaduza.
Drugi slučaj. Talijansko poduzeće Nuova ValSeriana Funghi iz Bregama kupilo je gljive od poduzeća Višnjica iz Zagreba. Talijanska firma je gljive uvozila preko dvaju Udbinih poduzeća koja su bila registrirana u malograničnom području. Na jugoslavenskoj strani to je bio Tozd Sljeme promet Zagreb, podružnica Sežana, a na talijanskoj spomenuti Rotham. Posao je bio “težak” 230 milijuna lira. Rotham je mnogo radio s tada jakom firmom Emona iz Ljubljane. Rotham je ostavio velike dugove – puno neplaćenih faktura – u tadašnjoj Jugoslaviji, te je pod Udbinom zaštitom na takav način napunio svoju bilancu. To mu je omogućilo da se uključi i u veće poslove. To se kasnije očito može vidjeti u tranziciji hrvatskoga gospodarstva nakon 1990. godine. U vrijeme kad je Rotham radio s gore navedenom firmom Funghi u njoj je radio sin Svetozara Tedeshija – Emil Tedeshi, koji je danas poznati vlasnik Antantic Grupe. Nije istina, kao što se navodi u životopisu Emila Tedeschija, da je posao poduzetnika počeo u očevoj firmi. Bio je ubačen u firmu s kojom je otac poslovao. To se nije moglo bez Udbine suglasnosti.
Možete li navesti koji podatak iz Udbina poslovanje u Istri?
Počnimo s poduzećem Eltrade. U Udbinim dokumentima stoji da je financijski direktor tvrtke Iret Drago Pensa novcem tog poduzeća registrirao četiri poduzeća u malograničnom području u Trstu i preko njih počeo voditi poslove koji je prije toga vodio u Iretu. Ta četiri poduzeća su bila: Eltrade, Ehictoplast, Opielectronic i Power Venetto. Iret je bio značajno poduzeće iz Saftijevoga holdinga koje je imalo goleme svote novca. Područje rada bilo je legalna i ilegalna trgovina oružjem, specijalizirana za opremu iračke vojske u vrijeme rata između Iraka i Irana. Vlasnički udjel Saftija u Iretu je malen, ali je svejedno jak preko Udbinih ljudi koji su upravljali Saftijem. Glavni vlasnik Ireta bila je firma Iskra Milano, a preko nje matična firma Iskra Ljubljana. Za direktora je postavljen Giuseppe Spagne – bolje rečeno Josip Španjol. Kako je Drago Pensa vodio posao u hrvatskoj Istri, u Bujama, koje su bile dio tog malograničnog područja, registrirao je firmu Digitron. Posredstvom riječke Udbe postao je zastupnikom američke firme Texas Instruments. U Italiju, u firmu Eltrade, iz te je američke firme uvozio mikročipove. Na putu između Eltrada i Digotrana cijena tih mikročipova povećala se za 10 posto. To je bila provizija Drage Pensina, koja je ostala u Elradu kao crni fond. Zbog toga ga je jugoslovenska policija zatvorila i osuđen je. Ali zatvor je za Udbinog čovjeka bio samo dobra igra. Hrvatskom SUP-u nikako nije bilo jasno kako je iz beogradskog zatvora premješten u Pulu, da bi iz zatvora i dalje vodio Digitron. Nemojmo zaboraviti da je Pensa bio direktor firme od Saftija, koji se bavi vojnom industrijom. Hrvatskoj policiji u Puli nije bilo ništa jasno i samo je debelo gledala smanjenje kazne i vođenje takve velike firme iz zatvora.
Pensa svejedno nije mogao iz zatvora voditi sve firme u Italiji. Izlazak iz države čak mu ni Udba nije htjela srediti. Bilo bi to previše za Udbinu konspirativnu ulogu. Na poziciju “slamnatog” vlasnika Eltrada postavlja Josipa Španjola, koji nastavlja poslove na način kako ih je započeo Pensa. Poslovi se neometano nastavljaju. Npr. Eltrade s firmom Rapido – vlasnik je Pavle Sarazin – iz Japana uvoze kalkulatore. Nabavna cijena je bila pet dolara. Obje firme nakon uvoza kalkulatora u svoje prostorije u Trstu rastavljaju ih i izvoze Digitronu kao repromaterijal. Tvrtka Digitron te kalkulatore ponovno sastavlja i prodaje ih kao svoj proizvod na jugoslavenskom tržištu. Za repromaterijal – rastavljeni kalkurator – po komadu Digitron je Elradu i Rapidu plaćao po 15 dolara. Razlika je ponovno crni fond za potrebe Udbe i vlasnika.
Eltrade postaje i zastupnikom američke firme National Semiconductors. Kod te je firme Eltrade nabavljao integralne mreže koje je preprodavao slovenskoj firmi Iskra Delta. Ta je počela proizvodnju “svojih” računala.
Iz Udbinih arhiva možemo saznati mnogo i o tokovima novca u navedenim poslovima. A i u drugima. 10 posto sveg novca je išlo u Eltrade, 10 posto u Digitron. Tih 10 posto koji su išli u Digitron u gotovini, Španjol bi osobno podigao novac u Udbinoj banci u Trstu – Tržaška kreditna banka, i fizički odnio novac u Predstavništvo Digitrona u Trstu. Kasnije su malo promijenili način jer im je talijanska financijska policija ušla u trag.
Španjol je surađivao s aktivnim suradnikom Udbe pod kodnim imenom Tehnik. Taj je otvorio račun u banci Credito Italiano, i na taj račun uplaćivane su provizije za osobe kojima je Eltrad morao isplaćivati provizije. Udbin suradnik Tehnik podizao bi od pet do šest milijuna lira. Sve je to radio u koordinaciji s Udbom.
Baš preko suradnika Tehnika došao sam do dokaza o povezanosti sicilijanske mafije i Eltrada. Poslovalo se preko računa koji je bio otvoren u Banco di Sicilia. Ta banka je bila ključna za poslovanje sicilijanske mafije, a bila je i jedan od partnera Tržaške kreditne banke.
Josip Španjol se uz Udbinu pomoć uspio riješiti afere o uvozu kompjutera za firmu Galeb. Našao se i na meti u aferi Agrokomerc. Josip Španjol postavlja svog rođaka Vladimira Španjola, koji je sa svojim američkom firmom postao ključni igrač za plasiranje novca iz Agrokomerca u crne fondove. Josip Španjol povezao je Vladimira s Fikretom Abdićem.
Španjol je od svoga početka bio suradnik riječke Udbe te nikad nije bio ugrožen. Digitron i Iskra još i danas stoje kao tehnološki uzori samoupravljanja. A sve to nam govori da je sve skupa bila laž, gospodarski kriminal, suradnja s organiziranim kriminalom. Sve to nije bilo pravno gonjeno u tadašnjoj Jugoslaviji, sve skupa, kao što vidimo, po istim uzorcima se i nastavlja.
Udba je gradila i hrvatske autoceste?
Točno je da je iz tog novca punila svoje crne fondove. Republička samoupravna interesna zajednica za ceste Zagreb je 1979. od firme Syprop naručila opremu za automatsko plaćanje autoceste na relacijama Zagreb – Lipovljani, Zagreb – Karlovac i za tunel Učka. No, 1987. se otkrilo da je taj posao bio vrijedan 25 milijuna njemačkih maraka. Oprema je bila prodana bez tehničkih dokumenata, što znači da kupac nije imao pojma kako ta oprema radi i kako ju sastaviti. Opet se pojavi ista firma Syprop, vlasnik firme je bio Slovenac Edvard Blatnik, koji je obavljao servis preko jednog slovenskog privatnika koji nije ni registrirao svoju djelatnost. Od 1979. do 1987. sustav automatskog naplaćivanja uopće nije počeo raditi na cesti Zagreb – Lipovljani, a ne relaciji Zagreb-Karlovac nije bio ni postavljen. SUP je kasnije ustanovio da se oprema kupljena za 25 milijuna maraka uopće ne može koristiti ni kao softwar, a kamoli hardwar. Da sve bude još gore, Udbino poduzeće Syprop je svih tih osam godina – od 1979. do 1987. – zaračunavalo i servisiranje te opreme! Za opremu si je tada Jugoslavija uzela kredit, a firma Syprop je uvećala fakturu za 100 posto. Tako je više od 12 milijuna maraka završilo u crnim Udbinim fondovima.
Priča se nastavlja 1988., odlukom da se ide u novu nabavku opreme. Vjerovali ili ne, posao opet dobiva Syprpp, tvrtka pod zaštitom Udbe. Ovoga puta oprema je bila vrijedna tri milijuna njemačkih maraka. Ponovno je zarada bila 100 posto, jer se na slobodnom tržištu slična oprema nudila za 1, 5 milijuna maraka. I ponovno ista priča. Oprema je bila krš, bez jamstava i uputa. No, mnogima u Hrvatskoj isplaćene su provizije. Hrvatski kriminalisti su 1988. počeli istragu, ali epiloga nije bilo. Nije bilo zbog Udbe. Bio je to samo jedan od biznisa Udbe, koja je novac upotrebljavala za sidrenje političke moči Komunističke partije. (Intervju se nastavlja…)
Izvor: ovdje
