Skori odlazak komunističkog “volšebnika” s Prisavlja
Tuđman je kriv za dvije velike strahote: politiku nacionalnog pomirenja i nezainteresiranost za medije. Može li se sad, nakon 20 i više godina, govoriti da je moglo biti drukčije?
Može, ali uzalud; bez pomirenja (možda) ne bi bila moguća samostalna Hrvatska, ali bez medija takve Hrvatske ne može ni biti. Zašto ga nije bilo briga za medije? Pa, iz istih razloga kao Franju Josipa i Broza Tita – jer su oni bili na čelu države i nisu čitali novine – jer su prva vijest bili upravo oni!
Državnička mudrost mora predvidjeti i spriječiti nedaće koje bi mogle nastati i nakon državnikove smrti i tu je Tuđman zakazao; smatrao je da će svi njegovi sljedbenici (Mesić, Račan, Sanader, Josipović, Milanović) jednako voljeti svoju zemlju. Također je bio uvjeren da mediji u Hrvatskoj nikad ne bi uvjeravali Hrvate da su zapravo Jugoslaveni.
Iako Korana Radman, kći mnogo poznatijeg Gorana, Hrvatsku blati i napada na teorijski, pišući nazoviznanstvene kulturološke radove na Soroševom sveučilištu u Pešti, njezin otac to čini na praktičnoj i mnogo ozbiljnijoj razini. Koliko god Jugoslavija bila propala i neodrživa tvorevina, imala je učinkovitu tajnu policiju čiji su kadrovi i danas, nakon 26 godina od raspada te bijedne zločinačke zemlje, upravljaju hrvatskom političkim, upravnim i javnim aparatom.
Roman Leljak, slovenski novinar i povjesničar, ustvrdio je da je u Sloveniji od ’45. djelovalo 60 000 udbaša, najvećim dijelom novinara i učitelja (prosvjetara), te zaključio da ih je u Hrvatskoj moralo biti barem oko 150 000. Svakakvi su radili za UDBA-u; od običnih ubojica (Vinko Sindičić), operativaca i šefova (Perković, Mustać), novinara (Mirjana Rakić) do t. zv. dobro i kvalitetno školovanih koji će se obrazovati u “inostranstvu” (Ivan Cetinić, školovan u Vatikanu!). Među ove posljednje spada i spomenuti Goran Radman, diplomant „političkih nauka“ u Zagrebu, a završio poslijediplomski studij međunarodnih odnosa. Diplomu iz poslovnog upravljanja stekao je u Wharton School u SAD-u. Usavršavao se kroz programe za izvršne direktore na INSEAD i London School of Economics, s eventualnim ciljem da 2012. preuzme HRT i poboljša agitprop u službi jugoslavenstva, odnosno velikosrpstva.
Što reći o čovjeku koji je od 16. godine član Saveza komunista Jugoslavije? Do 24. je godine stjecao „neprocenjiva“ iskustva po općinskim komitetima, bio je predsjednik Saveza komunističke omladine Jugoslavije, i izvršni sekretar Predsjedništva CK SKH – dakle, kad je 1988. postao izvršni direktor Televizije Zagreb – to mu je bio vrhunac jugoslavenske karijere, a da je Jugoslavija potrajala, možda bi jednoga dana Stjepana Mesića mogao nazvati i svojim prethodnikom. Bilo bi zanimljivo kad biste morali Amerikancu li Europljaninu objasniti zašto je čovjek, kojemu je od rođenja usađivan komunizam, boljševizam i (jedno)partijsko (jedno)umlje, koji nepatvoreno i iskreno vjeruje u Jugoslaviju, čovjek koji je nakon Tita primao štafetu, kako je taj postao glavni ravnatelj državne televizije 2012. godine u kapitalističkoj i demokratskoj zemlji?!
Vlada Zorana Milanovića, uz snažan zagovor Ive Josipovića je druga Radmana postavila na najključniji položaj u zemlji, jer tko drži HRT, drži javnost i izravno oblikuje javno mnijenje. Čovjek se treba zapitati kako je uopće Josipović uspio izgubiti izbore, a imao je apsolutnu potporu komunističkog „volšebnika“ s Prisavlja: ili je Josipović veliki gubitnik ili Radman nezna ispirati mozgove kako treba; ili je oboje točno.
Naposljetku, svi trebaju znati da je Goran Radman imao dobre drugarske preporuke iz njegova životopisa objavljenog uoči 14. lpngresa SKJ u siječnju 1990: „Izrazito je angažiran u radu SK i drugim društveno-političkim organizacijama. Poslovne i radne zadatke obavlja savjesno i odgovorno s osjećajem za inovativno i kreativno. Otvoren je prema novim idejama i inicijativama. U političkom radu zalaže se za otvoren i argumentiran dijalog. Temeljit je i racionalan, ima izgrađene vlastite stavove, ali uvažava mišljenje drugih. Komunikativan je i uvijek spreman za suradnju. Dobar je drug i uživa ugled u radnoj sredini.“ Da nije istinito, bilo bi groteskno; hvalite me usta moja… To je dvostruka preporuka: komunisti i samoupravljači mogu uvijek na druga Radmana računati, no ljudi građanskog i demokratskog svjetonazora ne.
Iz ovoga se mogu izvući dva zaključka: prvo, Radman nikada nije trebao doći tu gdje se nalazi i drugo, još važnije, da je lustracija neophodna kako takvi više nikad ne bi obnašali javnu djelatnost i time ugrožavali demokratske i građanske vrjednote koje su hrvatski branitelji i dragovoljci iznjedrili pobjedom u Domovinskom ratu. Radmanova smjena s čelnog mjesta HRT-a je apsolutni prioritet; bez tog uvjeta sav daljnji rad vlade nema smisla. To će ujedno biti i glavni pokazatelj je li MOST kukavičje udbaško jaje ili zbilja žele promijeniti Hrvatsku nabolje. Njegov skori odlazak s HRT-a moramo, stoga, s radošću iščekivati.
Josip Gajski/hrsvijet.net
