Slučaj Hasanbegović ili kako HRT konstruira virtualnu stvarnost
Medijska kampanja ocrnjivanja koju je Hrvatska radio-televizija (HRT) započela protiv Zlatka Hasanbegovića nakon vijesti da bi on trebao preuzeti ministarstvo kulture nije stala ni nakon njegovog preuzimanja nove dužnosti.
Suprotno osnovnom kodeksu novinarske etike i vlastitom (formalnom) položaju kao javne televizije koja se financira od strane poreznih obveznika, HRT je nastavio s prikazivanjem Hasanbegovića kao problematične osobe.
Za svoje tvrdnje protiv imenovanja Hasanbegovića na mjesto ministra kulture HRT nije ponudio nikakve argumente, nego je nastavio s nekritičnim tvrdnjama.
U uvodnom dijelu članka objavljenom na portalu HRT-a neposredno nakon Hasanbegovićevog preuzimanja mjesta ministra navedena je ova tvrdnja: “Drugi dan na novoj dužnosti, najkontroverzniji i medijima najzanimljiviji ministar Zlatko Hasanbegović sutra će bez prisutnosti medija preuzeti Ministarstvo kulture. U vrući stolac još nije sjeo, a kritike pljušte sa svih strana.”[1]
Fraza “kritike pljušte sa svih strana” navedena u citiranom dijelu teksta značila bi da su protiv Hasanbegovića iznesene argumentirane i artikulirane tvrdnje u kojima je osporena njegova stručnost od strane različitih i međusobno nepovezanih društvenih skupina.
Međutim, iz daljnjeg dijela HRT-ovog članka ne navode se podaci na temelju kojih bi se mogao donijeti takav zaključak. Štoviše, iz podataka koje je u navedenom članku prezentiralo uredništvo HRT-a mogao bi se izvesti sasvim suprotan zaključak. Naime, kao argument u prilog svojoj tvrdnji da protiv Hasanbegovića “kritike pljušte sa svih strana” HRT je naveo izjave Jakova Sedlara i Olivera Frljića. Sedlar je izjavio kako smatra da je Hasanbegović dobar izbor za ministra kultura, dok je Frljić Hasanbegovićev dolazak na novu dužnost označio opasnim, jer time “fašizacija ulazi u jednu fazu u kojoj ima i formalni okvir”.[2]
Sukladno navedenome, očito je kako je netočna HRT-ova tvrdnja da protiv Hasanbegovića “kritike pljušte sa svih strana”, jer se na temelju njihovog članka može zaključiti da protiv Hasanbegovića nije iznesena niti jedna kritika, nego isključivo jedna posve neargumentirana teorija (“fašizacija ulazi u jednu fazu u kojoj ima i formalni okvir”) koja primarno i nije usmjerena protiv Hasanbegovića, nego protiv općeg stanja u hrvatskog društva. Čak i ako se zanemari dio spomenute tvrdnje prema kojoj su kritike upućene “sa svih strana”, pri čemu nije jasno koje su to “strane” (parlamentarne stranke, nevladine udruge, struka iz koje Hasanbegović dolazi ili vjerske zajednice), spornim ostaje sama konstatacija da je protiv Hasanbegovića iznesena i jedna “kritika”, s obzirom na to da se izjava koju je dao Frljić ne može smatrati kritikom.
Dakako, Frljić kao i svaki drugi građanin Republike Hrvatske (RH) ima pravo na iznošenje svoga stava i o Hasanbegoviću i o bilo kojoj drugoj ličnosti (ili pojavi) u hrvatskom društvu, ali je posve pogrešno njegove izjave – ukoliko su neargumentirane – kvalificirati kao kritike, jer one to nisu. Nazivanjem izjava poput ove koju je naveo Frljić “kritikom”, implicira ili kako uredništvo HRT-a ne zna što znači riječ “kritika” ili da je ono toga svjesno ali je, unatoč tome, krenulo s netočnom identifikacijom određenih ključnih komunikoloških pojmova kako bi ocrnilo Hasanbegovića.
Međutim, HRT-ova tvrdnja kako Frljićeva neargumentirana izjava predstavlja “kritike [koje] pljušte sa svih strana” ukazuje na jedan dublji problem hrvatskog društva – koji je HRT-ovom kampanjom protiv Hasanbegovića postao preočit, odnosno dobio svoj “formalni okvir”.
Dugo vremena prije Hasanbegovićevog izbora za ministra kulture HRT je veliki medijski prostor davao različitim nevladinim udrugama koje su nastupale kao stručnjaci za različite teme iz suvremene hrvatske prošlosti preuzimajući na taj način ulogu koju ima – ili koju bi trebala imati – povijesna znanost. S obzirom na takvo stanje, dio javnosti upitao se koji je karakter tih udruga te s kojim ciljem i kojim sredstvima one djeluju.[3]
Međutim, suprotno ovom pitanju, koje je za ovu temu suštinski sekundarno, jer u RH bilo koja skupina građana ima pravo osnovati udrugu i tumačiti stvarnost na svoj način, nužno je postaviti pitanje HRT-ove uloge u pozicioniranju navedenih nevladinih udruga kao relevantnih sudionika hrvatskog društva.
Preciznije rečeno, nasuprot lažnoj dilemi između ministra Hasanbegovića ili njegovih kritičara, treba postaviti pitanje uloge HRT-a koji kao javna televizija relevantnom smatra izjavu da Hasanbegovićevim izborom za ministra kultura “fašizacija ulazi u jednu fazu u kojoj ima i formalni okvir” te ju, sukladno isključivo vlastitom poimanju novinarske struke, kvalificira kao “kritiku”, odnosno kao jednu u nizu “kritika” koje “pljušte sa svih strana”.
Ukoliko uredništvo HRT-a doista smatra da je Frljićeva izjava relevantna, onda bilo koja druga izjava ili neki oblik neverbalne komunikacije može biti okarakteriziran kao “kritika”. Jer, ako se izgubi granica koja odvaja kritiku od neargumentiranih izjava, u tom slučaju ni govor kao takav nema više nikakvog smisla – on postaje forma bez sadržaja pri čemu više ni jedna od strana koje su predstavljene kao diskutanti ne slučaju jedna drugu. Prema toj logici, koju po svemu sudeći iznosi HRT, kao suprotnost Frljiću nije trebao biti intervjuiran Sedlar, nego netko tko bi iznio jednako neargumentiranu izjavu ili (grupa) osoba koje bi na svoje neistomišljenike počela vikati.
Premda ova tvrdnja na prvi pogled zvuči pretjerano, nužno je uzeti u obzir da je na portalu HRT-a relevantnim kritičarem Hasanbegovića predstavljen skup nevladinih udruga okupljenih pod nazivom Platforma 112. Članovi Platforme 112 poslali su pismo aktualnom premijeru Tihomiru Oreškoviću protiv imenovanja Hasanbegovića na mjesto ministra kulture, te su nakon toga organizirali prosvjed protiv Hasanbegovića tijekom kojeg su vikali na izabrane saborske zastupnike.[4]
HRT je prenio spomenuti prosvjed kao važan događaj bez osude takvog ponašanja, prikazujući okupljene prosvjednike kao “glas javnosti”.
Međutim, osim što je nejasno na temelju kojih činjenica Platforma 112 može predstavljati javnost, u ovom slučaju važnije je bilo navesti tko su članovi ove udruge. Na portalu Platforme 112 koja je prema podacima HRT-a organizirala prosvjed protiv Hasanbegovića navodi se da “Platforma 112 okuplja šezdeset organizacija civilnog društva”. Ispod ovog podatka navedeno je koje su to organizacije. Imena ovih organizacija podijeljena su u dvije kategorije. U prvu kategoriju ubrojene su organizacije od kojih je sastavljena Platforma 112, dok su u drugoj kategoriji navedene organizacije koje podržavaju Platformu 112. Poimeničnim brojanjem navedenih organizacije uočljivo je kako se – suprotno prethodnom podatku – Platforma 112 sastoji od 19 organizacija, a da ju podržava 51 organizacija.[5] Dakle, već na temeljnoj razini Platforma 112 se lažno predstavlja, a to je uočljivo ukoliko se posjeti njezina internetska stranica (što nitko s HRT-a nije učinio, ili je učinio ali je prešutio).
Međutim, čak i ako se lažno predstavljanje Platforme 112 zanemari, ostaje nejasno na koji je način (skup) udruga koja se sastoji od 19 organizacija okupila samo pedesetak osoba, što je očito iz HRT-ovog video zapisa.[6]
Umjesto da HRT navede ove podatke radi informiranja javnosti i objašnjenja što je Platforma 112, HRT je spomenutoj udruzi dao ne samo znatan medijski prostor, nego je na temelju njezine aktivnosti temeljio svoje tvrdnje o “kritikama [koje] pljušte sa svih strana”.
Razlog zašto je to HRT učinio, razumljiv je ako se usporede biografije vodećih ličnosti Platforme 112 Vilima Matule i Sanje Sarnavke te glavnog ravnatelja HRT-a Gorada Radmana.
Vilim Matula za sebe je neprecizno rekao u intervjuu za tjednik Nacional: “U ranoj mladosti bio sam politički vrlo aktivan, od omladine preko Saveza komunista u koji sam primljen u drugom razredu srednje škole. U partiju sam ušao kao mladi idealist. Više nisam mlad, ali ostao sam idealist.”[7]
Iza citirane fraze skrivala se činjenica da je Matula izabran kao jedan od 75 članova Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske (CK SKH) na XI. kongresu održanom od 11. do 13. prosinca 1989.[8] Ovu činjenicu je u naraciji o vlastitom idealizmu Matula propustio naglasiti, jer je iz nje očito da nije (bio) protivnik sustava, nego jedan od njegovih vodećih ljudi.
S druge strane, Sanja Sarnavka je o sebi navela sljedeće: “Sanja Sarnavka rođena je 1954. godine u Skopju u Makedoniji, u obitelji vojnog lica. Otac joj je bio član NOP-a i sve vrijeme Drugog svjetskog rata borio se u Sloveniji. U razdoblju Jugoslavije pokazivao je neslaganje sa sustavom i jednoumljem te je Sanja odgajana u slobodoljubivom duhu. Prvi majčin suprug ubijen je na Bleiburgu, te se majka nakon rata morala snalaziti s malim djetetom iz tog braka. Sanja Sarnavka po struci je profesorica komparativne književnosti i jugoslavenskih jezika i književnosti. Pred rat i početkom rata radila je u Centru za kulturu Trešnjevka, a potom u XVIII. gimnaziji u Zagrebu.”[9]
U vrijeme kada je Matula bio član CK SKH a Sarnavka “društveno-politička” radnica u Centru za kulturu Trešnjevka, Goran Radman obnašao je dužnost Izvršnog sekretara CK SKH, odnosno i formalno je prema strogoj subordinaciji političkog sustava socijalističke Jugoslavije bio nadređen Matuli i Sarnavki.
Slomom komunističkih režima u Europi i raspadom socijalističke Jugoslavije nestao je spomenuti formalni okvir, ali su zadržane stare političke veze, odnosno opisana vertikala vlasti, koja je došla do izražaja i u “slučaju Hasanbegović”. S te strane, može se zaključiti da je HRT-ova medijska kampanja ocrnjivanja Zlatka Hasanbegovića uz pitanje (ne)kvalitete javnih medija, otvorila i temu naslijeđenih komunističkih struktura zaduženih za oblikovanje “javnog mišljenja”.
Preciznije rečeno, kada se na stranu stavi HRT-ova (Radmanova) konstrukcija zbilje prema kojoj su udruge koje vode Matula i Sarnavka “neovisni glas javnosti”, uočava se povezanost troje partijskih dužnosnika (Radmana, Matule i Sarnavke) koji su u virtualnoj stvarnosti HRT-a formalno podijelili uloge, ostajući predani istom cilju – zaštiti vrijednosnog sustava socijalističke Jugoslavije i obrani njegovih vodećih ličnosti i simbola.
Vladimir Šumanović/hrsvijet.net
[1]http://www.hrt.hr/318865/vijesti/hasanbegovic-iza-harange-na-mene-stoje-deoloski-komesari
[2]http://www.hrt.hr/318865/vijesti/hasanbegovic-iza-harange-na-mene-stoje-deoloski-komesari
[3]http://blog.vecernji.hr/izvan-granica/kad-civilno-drustvo-zacvili-7743 ;
http://knezevina.net/2016/01/24/kako-su-drzavni-sisavci-i-nvo-brigada-krenuli-u-rat-protiv-imaginarnih-neprijatelja/
[4]http://www.hrt.hr/318511/vijesti/platforma-112-uputila-otvoreno-pismo-mandataru-oreskovicu
[5]http://www.kucaljudskihprava.hr/tekstovi/112-zahtjeva-za-drugaciju-hrvatsku
[6] Ova činjenica vidljiva je iz dijela snimke četvrtog videa (00:17-00:20) objavljenog unutar HRT-ovog članka u kojem je opisan prosvjed protiv Hasanbegovića 21. siječnja.
http://www.hrt.hr/318511/vijesti/platforma-112-uputila-otvoreno-pismo-mandataru-oreskovicu
[7]http://www.nacional.hr/vilim-matula-u-nacionalu-karamarkov-bavarski-gospodarski-program-pivsko-je-sanjarenje-s-oktoberfesta/
[8] Davorka Budimir, “Hrvatska politička elita na početku demokratske tranzicije”, Anali, 2010., str. 82.
[9]http://www.osobnasjecanja.hr/video-arhiva/sanja-sarnavka/?search=subtitle&val=sanja+sarnavka
