VIŠNJA STAREŠINA: Predsjednica odlučila zaustaviti srbijanske igre i podjelu krivnje
Pod egidom „skandalozno“, iz ureda srpskog predsjednika Tomislava Nikolića u medije susjedne države plasirano je pet točaka kojima hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović navodno uvjetuje njegov službeni posjet Hrvatskoj.
Iz Ureda hrvatske predsjednice taj je navodni skandal diplomatski prizemljen objašnjenjem da ne postoje nikakvi uvjeti, već predsjednica samo inzistira da svaki međudržavni posjet ima određeni sadržaj. U prijevodu: nije šija, nego vrat.
Kada se pogleda popis “uvjeta” u srpskoj interpretaciji ili “sadržaja” u kojima treba učiniti napredak, kako to definira Ured hrvatske predsjednice, postaje jasnije zašto je u procesu diplomatskog dogovaranja mogućeg posjeta srpskom predsjedniku Nikoliću više odgovaralo praviti medijski slučaj negoli raditi na sadržajima.
Prema navodima srpskih medija ti su uvjeti: rješavanje pitanja nestalih, povratak imovine, povratak kulturnog blaga, povratak arhivske građe i rješavanje granice na Dunavu. Ti su “sadržaji” konstanta hrvatsko-srbijanskih tzv. otvorenih pitanja, koja su već odavno ugovorima i sporazumima definirani kao obveze, a u posljednjih se petnaestak godina, uz izuzetak rada na povratku kulturnog blaga, ne rješavaju gotovo nikako.
Istodobno, međudržavni odnosi navodno su bivali sve bolji, a (veliko)srpske teze o Domovinskom ratu kao hrvatskom građanskom ratu s podijeljenom krivnjom sve više su se ukorjenjivale i u hrvatskom javnom prostoru. Iz srpskog nikada nisu ni potisnute.
Vrhunac toga prijateljskog promicanja podijeljene krivnje bio je susret tadašnjih predsjednika Ive Josipovića i Borisa Tadića 4. studenog 2010. u Vukovaru te njihov zajednički posjet masovnoj grobnici Ovčara i mjestu ubojstva srpskih civila u Paulin Dvoru, u kojem se branio Osijek.
Kratak opis zločina u Paulin Dvoru: Nakon što su JNA i srpske vojske okupirale Vukovar, u prosincu 1991. pojačavaju pritisak na Osijek, kako bi izbile na liniju Karlobag – Karlovac – Virovitica. Nakon što im je u granatiranju ubijen kolega, dvojica vojnika Hrvatske vojske ulaze u sklonište privatne kuće u Paulin Dvoru u kojem se nalazilo 18 srpskih civila i jedan Mađar i sve ih ubijaju iz automatskog oružja. Suđenja su im započela 2002. godine i obojica su osuđena na zatvorske kazne.
Kratak opis zločina na Ovčari: Tjedan dana uoči osvajanja i okupacije Vukovara, JNA odbija evakuaciju vukovarske bolnice pod međunarodnim pokroviteljstvom. Dan nakon okupacije Vukovara JNA odbacuje u Zagrebu potpisani sporazum o neutralizaciji bolnice, koju su po sporazumu trebali evakuirati Međunarodni crveni križ i europski promatrači.
Umjesto Međunarodnog crvenog križa u bolnicu ulaze oficiri Uprave bezbednosti JNA (kolokvijalno KOS) i odnose sve bolničke knjige, kao i popis za evakuaciju u svoj štab u Negoslavce. Tamo dolazi sam vrh KOS-a iz Beograda na čelu s generalom Aleksandrom Vasiljevićem, uključujući i njegova “specijalca” za razvrstavanje i vođenje zarobljeničkih logora, koji su već uspostavljeni u Srbiji, pukovnika Bogdana Vujića.
KOS-ova ekipa, po svojim kriterijima, određuje popis ljudi iz bolnice koje će odmah likvidirati. Najpoznatiji među njima je izvjestitelj Hrvatskog radija Vukovar Siniša Glavašević. KOS-ova ekipa, uz pomoć lokalnih suradnika, prema popisu izvodi ljude iz bolnice i smješta ih u posebne autobuse, kojima ih odvoze najprije na torturu u tzv. hangar na poljoprivrednom dobru Ovčara.
KOS-ova ekipa nadgleda kopanje dviju masovnih grobnica, jedne za 200 i druge za 60 zarobljenika, nadgleda njihovo odvoženje na likvidaciju, nadgleda likvidaciju koju provode njihovi suradnici iz srpske teritorijalne obrane. Veća masovna grobnica otkrivena je pukim slučajem – jer je jedan pobjegao iz kamiona koji je vozio na likvidaciju. Druga, odnosno prva masovna grobnica, u kojoj su bili oni borci koje je KOS-ova ekipa percipirala kao okosnicu obrane, do danas nije otkrivena.
KOS-ova ekipa i njihovi arhivi znaju gdje se ta grobnica nalazi i ako je premještena, gdje je premještena. U sudskim procesima u Beogradu i Haagu nitko od te KOS-ove ekipe, koja je odgovorna i za sva ostala postupanja prema ratnim zarobljenicima, uključujući i nestale u logorima u Srbiji, nije osuđen ni u Beogradu ni u Haagu. Izuzetak je Veselin Šljivančanin, koji je na kraju osuđen tek za malu opću nepažnju prema zarobljenicima.
U paradoksalnom razvoju međudržavnog hrvatsko-srpskog prijateljstva bez obveza, tadašnji hrvatski predsjednik Josipović pomogao je tadašnjem srpskom predsjedniku Tadiću u izjednačavaju Paulin Dvora i Ovčare na tezi: svaki je zločin – zločin. Jedan osvetnički pohod dvojice hrvatskih vojnika jednak je planiranim likvidacijama vrha JNA strukture.
Zauzvrat mu je Tadić vratio bolničke knjige iz vukovarske bolnice. Ali ne one iz razdoblja pada i okupacije grada, iz kojih se može čitati kako je zločin na Ovčari planiran i proveden po planu. Donio mu je nekoliko paketa starih bolničkih papira, koliko se sjećam, iz sredine osamdesetih.
A kao poseban poklon uručio je domaćinu reprint srpskog časopisa „Zenit“ koji je u prvoj polovici 20. stoljeća izlazio u Hrvatskoj promovirajući velikosrpsku ideologiju. Hrvatski predsjednik nije krio zadovoljstvo takvim razvojem dobrosusjedskih odnosa.
Takvom je paradoksu procvata prijateljstva bez ispunjavanja obveza, predsjednica Grabar-Kitarović, čini se, odlučila stati na kraj.
Ja bih spomenutim sadržajima, ili, kako srpski mediji kažu, “uvjetima” koje hrvatska predsjednica postavlja još samo dodala rješavanje pitanja ratne odštete, temeljem sporazuma Tuđman-Milošević o normalizaciji odnosa iz 1996. godine. Ne zbog nekog velikog iznosa koji bi Srbija platila Hrvatskoj. Iznos može biti i simboličan. Već prije svega zbog istine i (još jedne) potvrde da je država Srbija vodila agresivni rat na hrvatskom tlu.
Ta je potvrda za dobre susjedske odnose između Srbije i Hrvatske danas vrlo bitna. Osobito s obzirom na negaciju srbijanske uloge u Domovinskom ratu, koja dolazi s druge strane Dunava, na revitalizaciju velikosrpske ideologije u Hrvatskoj na koju u svojem izvješću upozorava i SOA, na vojno zbližavanje i političko savezništvo Srbije s Putinovom Rusijom.
No, ne bi bilo pošteno svu odgovornost za zamrzavanje tzv. otvorenih pitanja sa Srbijom adresirati u Beograd. Hrvatske su institucije sudjelovale u utapanju pitanja nestalih u neku opću statistiku, umjesto da su otpočetka odgovornost i podatke tražile na jedinom relevantnom mjestu – kod nasljednika KOS-a i njegovih arhiva. To je ključna točka za rasvjetljavanje uloga o velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku.
Hrvatsko je pravosuđe propustilo istražiti te zločine. Hrvatska se politika nije osobito trudila oko povrata arhiva iz Beograda i dogovora o zajedničkom korištenju arhiva koji po sporazumu o sukcesiji ostaju ondje. Možda zato što ti arhivi sadrže i dokumentaciju neugodnu za neke današnje hrvatske uglednike, pa i one koji bi trebali zastupati hrvatske interese u rješavanju otvorenih pitanja sa Srbijom?
Želi li sadržajno unaprijediti odnose Hrvatske i Srbije, hrvatska će predsjednica zato i u Zagrebu morati postaviti “uvjete”. Slične onima koje je uputila Beogradu.
Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija
