Antifašistička Juga sustavno je ubijala ljude. Većinom Hrvate.
Vesna je, naravno, protiv lustracije. Komunizam je imao i dobrih i loših strana, misli Vesna. Antifašizam spada u dobre strane. Pa i Berlinski zid se službeno zvao “Antifašistički obrambeni zid“ kad se počeo graditi 13. kolovoza 1961. godine.
Pravosudni rašomon se nastavlja. Zdrave snage, na čelu sa Vesnom Teršelič i Zoranom Pusićem, “prosto ne mogu da veruju.“ Špranca je krajnje jednostavna. Ubojice moraju biti osuđene. Slažem se. Ali sud ne sudi zato što to žele Vesna Teršelič i Zoki Pusić nego isključivo na temelju “činjenica i dokaza izvedenih na glavnoj raspravi. “Barem tako kaže naš ZKP. Branio sam u predmetu “Grubori“ generala Željka Sačića. Našao se kao prvookrivljeni u pritvoru, iako u zaseoku Grubori nije bio niti je znao da nesretni zaselak postoji. Ali postojali su ljudi kao što su to Teršelička i Pusić koji su, bez obzira na fond dokaza, upirali prstom u Sačića. Konkretno, bio je to Ivan Zvonimir Čičak. Kao rezultat tog upiranja prstom u njega, general je zatvoren, a onda su se počeli skupljati dokazi protiv njega. Međutim, nikada nisu skupljeni. Nakon još jedne oslobađajuće prvostupanjske presude pseudo-progresivni dio RH je zinuo. Teršelička se pojavila u punom sjaju na N1 i konsternirana da sud može nekog osloboditi iz tako banalnog razloga kao što je “nedostatak dokaza.“ Podsjetila me na jedan davni događaj sredinom sedamdesetih godina kad je nekim slučajem jedan “klasni neprijatelj“ bio oslobođen na Okružnom sudu u Zadru. Javio se odmah predstavnik SUBNOR-a, po poznavanju prava ravan Zoranu Pusiću, te mudro poučio uznemirenu javnost riječima: “Drugovi, da je on nevin, onda njega Javno tužilaštvo ne bi ni optužilo…“ No, Vesna može biti bez brige. VSH će i ovu presudu suca Turudića vjerojatno ukinuti i vratiti trećem vijeću. Sjetite se samo slučaja “Koranski most“. Kako kažu u Indiji: treba samo strpljivo sjediti uz obalu rijeke i jednog dana će vaši neprijatelji mrtvi ploviti niz rijeku.
Zato ne treba ljutito izmišljati za “region“ na N1. Izmišljotina je, naime, da je tijekom Oluje ubijeno 677 ljudi, pretežno Srba. Pod okriljem HHO-a Čičak, Puhovski i slični likovi trudili su se utvrditi i potvrditi razmjere hrvatskog genocidnog režima tijekom akcije Oluja. Najprije su navukli kanadskog generala koji je bubnuo brojku od 20 000 do 30 000 tisuća ubijenih. Ta ga je glupost prošle godine stajala mjesta kanadskog ministra obrane. Što se kanadskog generala tiče, Čičak i Puhovski su uspjeli. Ali su zato u Haagu doživjeli totalni debakl. Dokaze, koje je momčad HHO-a s toliko ljubavi fabricirala, odbačeni su u Haagu kao potpuno nevaljani. Od 677 ubijenih sud je pravomoćnom presudom utvrdio 47 poginulih. Od toga u samom “prekomjerno granatiranom“ Kninu slovima i brojkama jedan ubijeni. Što je posebno zanimljivo, brojku od 47 poginulih nije utvrdio “pristrani“ sudac Merion nego “vrhunski pravnik iz Groningena“ kako mu je tepala Snježana Pavić iz Jutarnjeg – Alphons Orie. Zloglasni sudac koji je Gotovini i Markaču za prekomjerno granatiranje Knina u kojem je poginuo jedan četnik, dao ukupno 42 godine robije. No, ni on nije “popušio“ izmišljenu brojku od 677 nastradalih. A znate zašto? Zato što je jednostavno rečeno ta brojka izmišljena. Sad tu izmišljotinu gledateljima “regiona“ podgrijava ogorčena Vesna Teršelič. “Treba saslušati svih 30 članova ATJ Lučko“ predlaže “vrhunska pravnica iz Ljubljane.“
Vesna je, naravno, protiv lustracije. Komunizam je imao i dobrih i loših strana, misli Vesna. Antifašizam spada u dobre strane. Pa i Berlinski zid se službeno zvao “Antifašistički obrambeni zid“ kad se počeo graditi 13. kolovoza 1961. godine. Naša antifašistkinja sigurno zna za izvještaj koji je 1952. g., Saveznoj skupštini Jugoslavije podnio Ministar unutrašnjih poslova Aleksandar Ranković u kojem drug Ministar navodi da je do tada u Jugoslaviji likvidirano 586 tisuća narodnih neprijatelja. Ne suđeno i nakon pravomoćnih presuda streljano nego naprosto likvidirano!!! Naravno, jedna druga Vesna i Hrvoje Klasić znaju da su to zločinci koji su apsolutno krivi, ali im nije suđeno!? Međutim, to nije dovoljno za lustraciju. Nije ni Huda jama dovoljna. Kad je Slovenac Roman Leljak donio u Lisinski film o Hudoj jami konsternaciji i tuzi nije bilo kraja. Zamislite dovesti u koloni 3000 ljudi, utjerati ih u rudnik i žive zazidati!!! Koliko je tu bilo partizana angažirano za taj mega-zločin koji je završio depešom u Beograd: “Druže Maršale, zadatak je izvršen!“ Takvih i sličnih monstruoznih zločina bilo je previše, a da za njih nisu čuli ni znali Vesna Teršelič, Zoran Pusić, Jelena Lovrić, Ante Tomić, Jurica Pavičić, Miljenko Jergović, Neda Raukar, Dunja Vejzović, Oliver Frljić, Zvonimir Jurić, Ivica Buljan i slični likovi. Oni danas vode donkihotske bitke s Hasanbegovićem, Šuštarom i Brkićem tvrdeći da ni jedan totalitarni režim nije uspio ubiti umjetnost. Umjetnost ne, ali tobože antifašistička Juga koju oni nose u srcu, itekako je sustavno ubijala ljude. U ogromnoj većini Hrvate koji su nosili stigmu ustaštva. Četnike ne. Oni su se i tako 1945. godine svi vratili iz partizana i kasnije pisali depeše “Druže Maršale, zadatak je izvršen!“
Čitam na jednom BiH portalu da je autohtoni i autokefalni bošnjački narod, od kojeg su Turci preuzeli islam, revoltiran zbog nasilnog hrvatskog svojatanja povijesne bošnjačke velike vezirke Kahrine Hadžikotromanić Kosačefendić koju Hrvati, skloni falsificiranju povijesti, nazivaju hrvatskom kraljicom Katarinom Kotromanić Kosača.
Ajmo na malo lakše teme. Čitam u Večernjem kroz koje muke prolazi gradski zastupnik Tomislav Stojak. Kaže Tomica: “Popio sam kavu s 200 ljudi da bi doznao što ih muči.“ Nezgodno je koliko ljudi u Zagrebu ima velike i male probleme. Tomica mora misliti na zdravlje. Podsjetio me na stari dobar vic o Muji i Hasi. Mujo se vrati ranije s puta i nađe Fatu s njegovim jaranom Hasom u krevetu. Krv mu navre u glavu, uzme čakiji i na Fatu. Haso skoči i kaže: «Mujo jes’ benav. Neš’ valjda zbog Fate u Zenicu. Ajmo na kafu, ljudi smo». «Imaš pravo!» reče Mujo i odoše na kafu. Ista se scena kao u svakom dobrom vicu ponovila 5 – 6 puta. Čakija i nagovaranje na kafu. Tada ode Mujo k doktoru i ispriča mu što se 5 – 6 puta dogodilo s Fatom i Hasom. «Dobro Mujo, razumijo sam. Ali što ja tu tebi mogu pomoći?» upita ga doktor. «Možeš doktore!» reče Mujo. «Reci ti meni, smijem li ja piti toliko kafe?»
Ovaj klasični vic o Muji i Hasi podsjetio me na jednu drugu vječnu temu. Zagrebačku. U Zagrebu se vodi svakodnevna bitka za obranu svima nam milog i najmilijeg antifašizma. Umjetnici koji su uvjereni da su vodeći ešalon u toj borbi. Slijede ih znanstvenici, akademici, lijeva medijska falanga, stranci koji su fol veliki prijatelji Hrvatske. Osobito se ta borba razmahala nakon 3. siječnja 2000. godine. Prijatelji iz Srbije, koji punom parom rehabilitiraju četnike, jako su zabrinuti za naše antifašiste. Čak ni Efraim Zuroff nema ništa protiv rehabilitacije Milana Nedića koji je prvi riješio židovsko pitanje u Europi. Hrvatski intelektualci svaki se čas prijete ustašoidnoj vlasti sankcijama iz Europe. Omiljeni švedski diplomat Carl Bild ispraznit će kuću na Korčuli zbog pritiska koji trpe naši antifašisti. Slažem se da se pretjeruje. Još će na kafićima stavljati natpise: “Psima dozvoljen ulaz, antifašistima ne“. Priznajem, ideju i temu sam “posudio“ od Denisa Derka iz Večernjaka. Ujedno mu čestitam na hrabrosti s obzirom na uređivačku politiku njegova lista. O čemu se radi? Znamo da su ustaše, provodeći rasne zakone, oduzeli zagrebačkim Židovima znatnu imovinu. Vrlo je opširno o tome pisala Adriana Altras u knjizi “Titove naočale“.
Došla je 1945. g., tobožnje oslobođenje. Ustaše su bili zbrisali iz židovskih kuća i stanova te završili u Hudoj jami, Teznom, na Križnom putu i na sličnim antifašističkim stratištima. U židovske kuće i stanove useliše se drugovi antifašisti. Kupaonice su poslužile često za uzgoj kokoši i po koje prase. Parola je bila “snađi se druže“, barem dok ne izgradimo prugu Brčko-Banovići. I ostaše drugovi u Dežmanovom prolazu, na Tuškancu, Pantovčaku, u Novakovoj. Ostadoše i njihova djeca, unuci. Nova prilika pružila se poštenim progresivcima 3. siječnja 2000. g. Nema više mračnog diktatora Tuđmana koji je rekao da je sretan što mu žena nije Židovka ili tako nekako. Došli su na vlast antifašisti novijeg datuma proizvodnje. I opet ništa. Došla je i napokon Vlada pravih socijaldemokrata. Željko Jovanović, Nenad Stazić, Fred Matić itd. Što se antifašizma tiče, trio jači od Messija, Suareza i Neimara. I da citiram Denisa Derka: “Zašto tim našim židovskim sugrađanima imovinu nije vratila vlada Ivice Račana ili Zorana Milanovića koji tvrdi da je bila antifašistička do srži? Zašto im tu nemalu imovinu nisu vratili najveći antifašisti na svijetu, Titovi komunisti koji su od 1945. g., na ovim prostorima bili gospodari života i smrti? Ili antifašizam koristimo samo za egzorcističke obrede nad nepodobnim političarima i intelektualcima? A skrivamo ga ispod tepiha kad se radi o židovskoj imovini.“ U sridu! Evo prilike Nedi Raukar i lijevim farizejima da zagrizu u jedan pravi, tvrdi orah. Ali to je čisti utopizam. Neka samo ministar Hasanbegović odvrne pipu, neka žubor svježih kuna poteče iz nevladinih slavina pa ga nitko više neće ni spominjati niti će mu spočitavati ne vraćanje židovske imovine koja ima trenutno antifašističke gospodare ili njihove nasljednike iz idilične 1945.
Glasnogovornica Gonga izjavila je navodno za vrijeme referenduma “U ime obitelji“ da će se prvi neslužbeni rezultati referenduma znati dva dana nakon referenduma, a prvi službeni rezultati dva dana prije referenduma.
Prije 533 godine tiskana je prva knjiga na hrvatskom jeziku. Misal po zakonu rimskog dvora tiskan je 22. veljače 1483. g., na uglatoj glagoljici. Osim što je riječ o prvoj hrvatskoj tiskanoj knjizi, to je ujedno i prvi misal u Europi koji nije tiskan latinicom na latinskom jeziku. Danas u glavnom gradu RH jedna od elitnih ulica nosi ime Tomaša Masaryka, češkog političara koji je volio i cijenio Hrvate. Zato je napisao da su Hrvati niža vrsta Srba. A Hrvati su osvetoljubljivi i ne zaboravljaju tako lako. Da brzopleti političar, filozof i sociolog nije to napisao, danas bi se hrvatski poltroni ponosno šetali Trgom Tomasa Masaryka umjesto trgom Bana Jelačića. Masarykova ulica počinje tamo gdje završava Trg Maršala Tita. Koji doduše nikada nije napisao da su Hrvati niža vrsta Srba, ali je to mislio kad je rekao da će “Sava prije poteći uzvodno nego će Hrvatska postati samostalna država.“ I tako se ni Tomas ni Maršal, zbog grijeha prošlosti, nisu dočepali Jelačić placa. A zaslužili su. Jer su nam davno dali do znanja da smo država s posebnim potrebama. Šteta što više ne postoji Šetalište Karla Marxa koji nas je pohvalio kako smo “otpadak naroda“ koji treba izumrijeti. Još se samo čeka ulica Bore Đorđevića Čorbe, zaslužnog srpskog rokera kojemu Zagreb svake godine pokloni neku ulicu. Odmah iza njega na redu je Oliver Frljić.
Tihomir Orešković doživljava svjetski uspon – od premijera koji najviše obećava do premijera kojem najviše obećavaju.
Javio se španjolski ljevičar Javier Solana da malo i on zasoli Hrvatskoj. On je za što bolje odnose Hrvatske i Srbije, ali “Hrvatska ima užasnu, nacionalističku, patriotsku vlast koja nije daleko od one u Mađarskoj. Bivši glavni tajnik NATO-a nije daleko od istine. Ako je mislio da Hrvatska nije daleko od Mađarske. Puno je dalje od Novog Zelanda nego od Mađarske. Nema Solana pojma o Hrvatskoj niti ga ona zanima. On je samo pokvareni stari gramofon na koji ljevičarski sufleri snimaju svoje ofucane i škripave poruke. Tako je nedavno jedan francuski list prenosio poruke Tvrtka Jakovine, Hrvoja Klasića, Dragana Markovine i Vjekoslava Perice koji su glasnogovornici moderne, napredne kriptokomunističke manjine u Hrvatskoj. U Italiji, na primjer, nemaju doslovno pojma da imamo pisce kao što su Slobodan Novak, Ivan Aralica i dr. Ali za Predraga Matvejevića su uvjereni da, s Juricom Pavičićem, predstavlja nedostižni književni vrh. Upravo se skupljaju potpisi po talijanskoj provinciji da se naš predragi Predrag kandidira za Nobelovu nagradu za književnost. Moram bit iskren: ja bih više volio da se za Nobela kandidira neki hrvatski pisac, iako Matvejević ponekad zna biti sugestivan i uvjerljiv. Tako je uvjerio nekog senilnog francuskog akademika da mora u Hrvatskoj u zatvor, iako je bio zbog klevete osuđen na uvjetnu kaznu. Veliki pisac nevješt u dosadnoj svakodnevici angažirao je protiv pravosuđa RH i Ivu Josipovića i Mladena Bajića. No, na sreću, bez puno sreće. VSH odbio je njegov zahtjev za zaštitu zakonitosti. I tako naš Predrag ipak nažalost nije morao u Remetinec!
Veliki francuski pisac Honore de Balzac, da bi malo smanjio svoje dugove, počeo se družiti sa suprugom moćnog bankara. Kad je bankar doznao za vezu, napiše Balzacu oštro pismo u stilu “da ste se odmah prestali sastajati s mojom suprugom inače“ itd. Balzac mu je kratko odgovorio: “Poštovani gospodine, primio sam Vaše cirkularno pismo…“
Autor: Zvonimir Hodak/dnevno.hr
